- 1 -              III Kr 123/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 123/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. V. zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00. i 51/01.; dalje: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012.  broj K-134/09-12 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4, u sjednici održanoj 27. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog B. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12 optuženi B. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ/97. pa je, na temelju tog propisa, „uz primjenu čl. 57. st. 1 i 2 t.b KZ-a“, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te je prema njemu, na temelju članka 67. KZ/97., primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako on u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje: ZKP/97.) optuženom B. V. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 24.340,00 kuna.

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu od  21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4, donesenom nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 31. svibnja 2017. broj III Kr-48/2017-5 ukinuo raniju presudu Županijskog suda u Karlovcu od 7. veljače 2017. broj Kž-182/2016-5 i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pod točkom I. izreke prihvaćena je žalba državnog odvjetnika kao osnovana, a povodom te žalbe i žalbe optuženog B. V., po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda je preinačena u pravnoj oznaci djela na način da je B. V. radnjama opisanima u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.). Uslijed odluke pod točkom I. izreke i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda preinačena je u odluci o kazni na način da je optuženi B. V. na temelju članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., za kazneno djelo opisano u izreci te presude osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine (točka II. izreke), dok je žalba optuženog B. V. odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (točka III. izreke).

 

Osuđeni B. V. je po braniteljici, odvjetnici A.-M. Ž., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude zbog „povrede odredaba Kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 368. toč. 1. – 5. ZKP/97 te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 368. st. 1. toč. 11. ZKP/97.“, s prijedlogom da se taj zahtjev prihvati i ukine presuda Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4 te predmet vrati županijskom sudu na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predloženo da se taj zahtjev odbije kao neosnovan.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđenik ističe da u obrazloženju presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4 nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su oni koji su navedeni nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Obrazlažući ovu tvrdnju, ističe da u presudi Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12, kojom je proglašen krivim da je grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom i time ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., uopće nije označeno koje je zakone ili kakva pravila poslovanja prekršio, a to nije razvidno ni iz obrazloženja citirane drugostupanjske odluke, zbog čega su u istoj izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Istaknuti navodi, kojima osuđenik suštinski upire na to da je u žalbenom postupku ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja je mogla utjecati na presudu, dakle, kojima pravomoćnu presudu pobija iz osnove propisane odredbom članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., nisu osnovani. Naime, odgovarajući na navode žalbe optuženog B. V. protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12 istaknute u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Županijski sud u Karlovcu kao drugostupanjski sud je u svojoj presudi od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4 jasno naveo koji su to zakoni i propisi povrijeđeni inkriminiranim postupanjem optuženika (5. odlomak na 3. stranici presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4).

 

Osuđenik nije u pravu ni kada tvrdi da je prethodno istaknuta povreda ostvarena i time što su u drugostupanjskoj odluci izostali razlozi o odlučnim činjenicama jer da u njoj nije naznačen zakonski opis kaznenog djela za koje je on proglašen krivim.

 

Točno je, naime, da sukladno odredbi članka 355. ZKP/97. na koju se poziva podnositelj zahtjeva u prilog ovoj svojoj tvrdnji, tj. sada odredbi članka 455. ZKP/08., izreka presude kojom se optuženik proglašava krivim, između ostaloga, mora sadržavati zakonski opis kaznenog djela za koje se proglašava krivim. Međutim, on pri tome zanemaruje da je riječ o zakonskoj odredbi kojom je propisan obvezan sadržaj prvostupanjske presude. U ovome je predmetu drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4 prvostupanjska presuda Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog B. V., a po službenoj dužnosti, preinačena u pravnoj oznaci djela na način da je izrečeno da je B. V. radnjama opisanima u izreci pobijane prvostupanjske presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Kako se, dakle, radi o drugostupanjskoj presudi kojom je osuđujuća prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci djela, to drugostupanjski sud nije bio obvezan ni u izreci ni u obrazloženju svoje odluke navoditi i zakonski opis kaznenog djela za koje je, uslijed preinake žalbom pobijane prvostupanjske presude u pravnoj oznaci, optuženi B. V. proglašen krivim.

 

U zahtjevu se nadalje ističe da je obrazloženje drugostupanjske odluke proturječno njezinoj izreci jer da je osuđenik, prema točki I. izreke te presude, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., dok je u obrazloženju navedeno da je u postupku utvrđeno da je „poduzimanjem pravnih radnji iz svog službenog djelokruga osuđenik koristio službena ovlaštenja na protupravan način“ i time ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog kojeg je proglašen krivim. Takav opis protupravnog postupanja osuđenika se, kako to ističe podnositelj zahtjeva, ne podudara s opisom kaznenog djela iz izreke pobijane presude jer da je kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. kazneno djelo protiv gospodarstva, dok iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je postupanjem osuđenika ostvareno obilježje nekog od kaznenih djela protiv službene dužnosti.

 

I istaknutim navodima svoga zahtjeva podnositelj zapravo tvrdi da je u žalbenom postupku ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja je mogla utjecati na presudu, dakle, pravomoćnu presudu pobija iz osnove propisane odredbom članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Međutim, i to bez uspjeha.

 

Naime, kao što je već prethodno navedeno, drugostupanjskom je presudom prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci djela na način da je protupravno postupanje optuženika, koje je u prvostupanjskoj presudi bilo pravno označeno kao kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., u drugostupanjskoj presudi pravno označeno kao kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Do navedene je preinake došlo nakon što je drugostupanjski sud, ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog B. V. i po službenoj dužnosti, najprije utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u pogledu kaznenopravne odgovornosti optuženika, no da je primjenom blažeg kaznenog zakona njegovo protupravno djelo trebalo označiti drugačije, i to upravo onako kako je i navedeno u izreci pobijane drugostupanjske presude. Pri tome je drugostupanjski sud prethodno utvrdio i da kazneno djelo za koje je optuženi B. V. proglašen krivim pobijanom prvostupanjskom presudom ima svoj pravni kontinuitet u novom kaznenom djelu iz KZ/11. koji je za njega blaži, a za sva svoja utvrđenja drugostupanjski sud dao je jasne, dostatne i u svemu valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud (odlomci 5. do 7. na stranici 5., te 1. odlomak stranice 6. presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. veljače 2018. broj Kž-117/2017-4).

 

Podnositelj zahtjeva nadalje tvrdi da iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je pravomoćnom presudom proglašen krivim ne proizlazi da su ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97. Ovo stoga što je, kako to obrazlaže, iz provedenog dokaznog postupka razvidno da postupanjem osuđenika nisu prekršeni nikakvi zakoni ili pravila poslovanja glede upravljanja imovinom, dok sama činjenica da je osuđenik kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, postupajući u okviru svojih ovlasti kao osoba ovlaštena za zastupanje i vođenje poslova pravne osobe, u njezino ime i za njezin račun sklopio neki pravni posao koji se na kraju pokazao štetnim za nju, odnosno na temelju kojega je drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi pribavljena imovinska korist, ne znači da je time automatski utvrđena i povreda zakona ili pravila poslovanja u pogledu uporabe i upravljanja imovinom. Tvrdi da ga se u suštini tereti da je sklapanjem takvih ugovora kao ugovora između društava u kojima je bio direktor odnosno osoba ovlaštena za zastupanje povrijedio dužnost skrbi o imovinskim interesima društva M.-H. d.o.o. u kojemu nema većinski udio, čime je tom društvu prouzročio štetu. Međutim, da time nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., već eventualno ona kaznenog djela iz članka 291. KZ/97., za koje da je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

 

Iako podnositelj zahtjeva uvodno ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točke 1. ZKP/08., prethodno istaknutim navodima zahtjeva se zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Budući da činjenični opis protupravnog postupanja podnositelja zahtjeva iz izreke prvostupanjske presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela iz članka 292. stavaka 1. i 2. KZ/97., ne može se tvrditi da djelo za koje je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim po zakonu nije kazneno djelo. Drugo je pitanje dokazanosti pojedinih navoda iz činjeničnog opisa. Međutim, ono ne može biti predmetom ispitivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se na taj način, mimo zakonskih uvjeta, dopustilo preispitivanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja u trećem stupnju.

 

Konačno, podnositelj zahtjeva ističe da mu je prilikom odluke o kazni, protivno svim pravima obrane okrivljenika zajamčenima člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.; dalje: Ustav) te člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), otegotnim cijenjeno njegovo držanje pred sudom, njegova nekritičnost prema učinjenom te nespremnost kajanja za počinjeno kazneno djelo. S druge strane, da je potpuno zanemaren čitav niz olakotnih okolnosti na njegovoj strani, prije svega činjenica da je riječ o osobi poodmakle životne dobi sa zdravstvenim tegobama, dragovoljcu Domovinskog rata odlikovanom Spomenicom, neosuđivanoj osobi, kao i protek vremena od 15 godina od počinjenja kaznenog djela, kao i činjenica da je on po ranijoj „nezakonitoj i ukinutoj“ presudi na izdržavanju zatvorske kazne proveo punih sedam mjeseci, pri čemu drugostupanjski sud prilikom preinake u odluci o kazni nije ni odlučio o uračunavanju već izdržane kazne. Osim toga, da nisu uzete u obzir ni druge relevantne izmjene općeg dijela KZ/11. koje bi u konkretnom slučaju mogle utjecati na izbor vrste i mjere kaznene sankcije, između ostaloga, izmjene u članku 57. KZ/11., odnosno ukidanje ograničavajuće odredbe članka 67. stavka 3. KZ/97. te izmjene iz članka 55. KZ/11. prema kojima sud može izrečenu kaznu zatvora u trajanju do jedne godine zamijeniti radom za opće dobro.

 

Istaknutim navodima zahtjeva osuđenik također traži preocjenu utvrđenih činjenica u dijelu odluke o kazni, a niti to ne može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), no ne i zbog odluke o kazni.

 

S obzirom na izneseno, zahtjev osuđenog B. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 512. u vezi s člankom 519. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 27. studenog 2020.