- 1 -              I Kž 513/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 513/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. H., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, te oštećenika D. V., Ž. V., M. V. i Z. O., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 8. lipnja 2020. br. K-15/19, u sjednici održanoj  27. studenog 2020., u prisutnosti branitelja opt. J. H., odvjetnika I. J.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

1.                  Odbacuje se kao nedopuštena žalba oštećenika D. V., Ž. V., M. V. i Z. O..

 

2.               Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. J. H. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku presudom od 10. lipnja 2020. br. K-15/19, proglasio je krivim opt. J. H. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11. i na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je djelomično oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. ZKP/08., a obvezuje se platiti na temelju čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. na ime paušalne iznos od 3.000,00 kn, dok će se o nagradi i nužnim izdacima opunomoćenika oštećenika odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na strožu zatvorsku kaznu.

 

Oštećenici D. V., Ž. V., M. V. i Z. O. žale se po opunomoćeniku B. K., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i predlažu da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće.

 

Optuženik se žali po braniteljima I. J. i K. M., odvjetnicima iz O. i osobno (tri podneska), zbog odluke o kazni i predlaže preinačenje pobijane presude u tom dijelu na način da se optuženiku izrekne uvjetna osuda.

 

Optuženik je po branitelju K. M. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se ista odbije kao neosnovana, kao i na žalbu oštećenika, predlažući da se ista odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, I. J., odvjetnika iz O., a u odsutnosti optuženika i drugog branitelja K. M., odvjetnika iz O., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nisu pristupili, a o sjednici vijeća su bili uredno izvješteni.

 

Žalba oštećenika je nedopuštena, dok žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

U odnosu na točku I. izreke ove odluke

 

Pozivajući se na pravo na podnošenje žalbe na presudu, oštećenici se pozivaju na čl. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja bi se na konkretan slučaj imala tumačiti kao pravo oštećenika - žrtve, da počinitelj bude osuđen, ako mu se utvrdi krivica, čl. 6. i čl. 13. Konvencije, na Deklaraciju o temeljnim pravima žrtava kaznenih djela i zlouporabe moći Opće skupštine Ujedinjenih nacija, direktivu 2012/29EU, Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda za potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, te na odredbu čl. 51. st. 1. toč. 9. u vezi čl. 464. st. 4. Zakona o kaznenom postupku.

 

Protivno žalbenim navodima, žalba oštećenika nije dopuštena, jer se za njezino podnošenje nisu stekli uvjeti iz čl. 464. st. 4. ZKP/08. koji propisuje da oštećenik može pobijati presudu zbog odluke o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati.

 

U konkretnom kaznenom predmetu oštećenici niti u jednom stadiju postupka nisu imali status oštećenika kao tužitelja, već je kazneni postupak protiv J. H. pokrenuo državni odvjetnik koji ni u jednom trenutku nije ustanovio da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, kada bi na njegovo mjesto mogla stupiti žrtva u ulozi oštećenika kao tužitelja (čl. 2. st. 4. ZKP/08.).

 

Naime, opt. J. H. se teretio da je kao sudionik u cestovnom prometu, kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena smrt dvije osobe, M. V. i B. V.. Tijekom dokaznog postupka, a nakon provedenih vještačenja, državni odvjetnik je izmijenio činjenični opis optužnice, ispustivši ošt. B. V. kao osobu čija je smrt u uzročnoj vezi s ovom prometnom nesrećom.

 

Dakle, nije se radilo o odustanku od kaznenog progona protiv J. H., pa da bi oštećenici kao tužitelji taj progon preuzeli.

 

U daljnjem tijeku postupka, državni odvjetnik ponovo mijenja činjenični opis i u njega ponovo unosi ošt. B. V. kao žrtvu ove prometne nesreće, obrazlažući to pozivanjem opunomoćenika oštećenika B. V., odnosno njegove obitelji, na prava na koja imaju u skladu s odredbama ZKP-a, odnosno prava iz čl. 51. ZKP/08., jer u situaciji kada ošt. B. V. nije u činjeničnom opisu označen kao oštećenik, ne mogu stavljati prijedloge u vezi s utvrđivanjem okolnosti uzročno-posljedične veze između činjenice smrti ošt. B. V. i prometne nesreće. Kod takvog činjeničnog opisa, državni odvjetnik je ostao do završetka rasprave, kada prvostupanjski sud, donoseći presudu, mijenja činjenični opis na način da ispušta ošt. B. V., smatrajući da prometna nesreća nije u uzročnoj vezi sa smrću B. V..

 

Dakle, u niti jednom trenutku državni odvjetnik nije odustao od kaznenog progona, niti su ga oštećenici kao tužitelji preuzimali. Niti ponovna izmjena činjeničnog opisa po državnom odvjetniku nema značaj preuzimanja progona od oštećenika kao tužitelja, kako je to regulirano Zakonom o kaznenom postupku, pa da bi na taj način bilo konstituirano pravo oštećenika kao tužitelja na podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

U tijeku kaznenog postupka oštećenici su u njemu aktivno sudjelovali, koristeći svoja prava u skladu sa Zakonom o kaznenom postupku, pa stoga nije dovedeno u pitanje ostvarivanje svrhe europskog prava u dijelu koji se odnosi na zaštitu i pravo žrtve u kaznenom postupku, na što se neosnovano poziva žalba oštećenika.

 

Naime, pravo žrtve je da počinitelj bude osuđen i da mu se utvrdi krivica, kako je to priznato Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i u konkretnom kaznenom postupku to je pravo osigurano u skladu sa domicilnim pravom.

 

Oštećenici su aktivno sudjelovali, uz državnog odvjetnika, u predlaganju dokaza, a to što u konačnici optuženik nije proglašen krivim i za smrt B. V., već samo M. V., ne znači da oštećenicima nije bilo osigurano pravo zajamčeno europskim pravom i Deklaracijom Ujedinjenih nacija, pa je stoga žalbu oštećenika trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na točku II. izreke ove odluke

 

U žalbi podnesenoj po branitelju K. M., optuženik u uvodu žalbe ističe sve žalbene osnove međutim, obrazlaže samo žalbu zbog odluke o kazni.

 

Stoga je pobijana presuda ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prvostupanjski sud propustio kao otegotnu okolnost cijeniti činjenicu da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od oko 178 km/h koja je bila nedopuštena i neprilagođena, s obzirom da je na navedenom dijelu ceste prometnim znakom brzina ograničena na 70 km/h, pa kretanje takvom brzinom graniči gotovo sa obijesnom vožnjom.

 

Optuženik se u sve tri podnesene žalbe žali zbog odluke o kazni navodeći da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio sve olakotne okolnosti, prije svega doprinos pok. B. V. ovoj prometnoj nesreći te činjenicu da ošt. M. V. nije bila vezana pojasom, što je također doprinijelo smrtnoj posljedici. Činjenica da je optuženik priznao počinjenje djela u odnosu na ošt. M. V., da je tada imao svega 26 godina, da je u međuvremenu zasnovao izvanbračnu zajednicu, da ranije nije niti prekršajno niti kazneno kažnjavan, da se primjereno ponašao u ovom postupku i nije ga odugovlačio, da ga je nesreća pogodila u toj mjeri da se liječio na Odjelu psihijatrije, je trebalo, po mišljenju žalbi, cijeniti kao naročito olakotne okolnosti, što je sve u konačnici trebalo rezultirati uvjetnom osudom.

 

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost te doprinos B. V. nastanku prometne nesreće koji je započeo radnju prestrojavanja iz desne u lijevu preticajnu kolničku traku, bez da se sa sigurnošću uvjerio da navedeno može izvršiti bez opasnost za druge sudionike u prometu, protek od skoro četiri godine od izazvane prometne nesreće, dok mu otegotnih okolnosti nije našao. Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud je adekvatno cijenio i optuženiku izrekao kaznu koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatrajući je primjerenom za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

U pravu je državni odvjetnik da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od 178 km/h iako je ograničenje na tom dijelu kolnika 70 km/h, što graniči s obijesnom vožnjom i što je svakako okolnost koju je prvostupanjski sud trebao imati u vidu prilikom odmjeravanja kazne. Međutim, ta okolnost nasuprot činjenici da je optuženika nesreća pogodila zbog čega se liječio na psihijatriji, njegove osobne prilike kao i djelomično priznanje počinjenog kaznenog djela te primjereno ponašanje tijekom postupka, ne opravdavaju strože kažnjavanje, ali sve ove okolnosti koje se ističu u žalbi optuženika ne opravdavaju niti blaže kažnjavanje.

 

Upravo izrečena kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine se i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ukazuje primjerenom težini i pogibeljnosti kaznenog djela, stupnju krivnje optuženika i njegovoj osobnosti te će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni zakonom, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije, pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

 

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 480. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 27. studenog 2020.