- 1 -              I Kž 531/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 531/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.  i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2020. br. K-48/2016, u sjednici održanoj 27. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 13. srpnja 2020. br. K-48/2016, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) opt. J. P. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Istom presudom opt. J. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. i na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine, te mu je na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti, ako u roku od tri (3) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 560. st. 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi u odnosu na toč. 1. izreke presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08. djelomično je prihvaćen zahtjev oštećenika Republike Hrvatske zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i naloženo je optuženiku da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati Republici Hrvatskoj iznos od 661.597,13 kn u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, dok se sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. u odnosu na oslobađajući dio presude, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na osuđujući dio presude na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08. optuženik se djelomično oslobađa naknade troškova kaznenog postupka na ime provedenih vještačenja i paušala, a dužan je naknaditi dio troškova vještačenja čija visina će biti određena posebnim rješenjem, kada se pribave podaci o visini tih troškova.

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude i predlaže da se prvostupanjska presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženik je po braniteljici L. P., odvjetnici iz Z., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se ista odbije kao neosnovana. Moli obavijest o sjednici vijeća.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženika i njegove braniteljice, za koje je obavijest o sjednici vijeća bila uredno iskazana međutim, optuženik i braniteljica su podneskom od 6. studenog 2020. ispričali nedolazak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik upire na činjenicu da se dobit mogla zakonito isplatiti nakon što se najprije utvrdi njezino postojanje, visina dobiti te donese odluka o tome da li će se dobit isplatiti članovima Društva ili zadržati u Društvu. Ukazuje da postoji zakonska obveza donošenja formalne odluke u tom pravcu, a prije isplate dobiti.

 

Državni odvjetnik je u pravu da Skupština Društva, kao predstavnik vlasnika, donosi odluku o raspodjeli dobiti za prethodnu godinu za koju su sačinili financijski izvještaj i na temelju kojeg je utvrđena dobit. Odluka je vlasnika da utvrđenu dobit rasporedi na način za koji smatra da je najpovoljniji za Društvo tj. ukoliko Društvo može, tada može u cijelosti isplatiti ostvarenu dobit. Međutim, ako ne postoji odluka to ne znači da se automatski uvećava glavnica Društva tj. temeljni kapital. Ne mora postojati odluka o isplati dobiti, a da bi se ta dobit mogla ispatiti, kako to sve utvrđuje prvostupanjski sud, na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku S. H..

 

Dakle, nepostojanje odluke, protivno žalbenim navodima, nije zapreka da se dobit isplati u konkretnom slučaju i isplata dobiti nije nezakonita već eventualno može značiti određeni prekršaj zbog manjkavosti u evidenciji odgovarajuće poslovne dokumentacije.

 

U konkretnom slučaju, utvrđeno je, a što se žalbom niti ne osporava, da je dobit društva V. d.o.o. na dan 31. prosinca 2005. bila viša od iznosa za koji se tereti optuženik, da se okoristio za svoje potrebe na teret Društva. Iznos neto dobiti je iznos kojim je optuženik mogao slobodno raspolagati budući je bio vlasnik poslovnih udjela navedenog Društva. Ista je iznosila 1,141.765,12 kn ili s uvećanjem prema utvrđenju poreznog nadzora 5,166.384,19 kn kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, što znači da se radi o većim iznosima od onog koji je optuženik podigao sa računa kod banaka, a što je knjiženo kao akontacija, jer nije postojala formalna odluka kojom bi se opravdalo navedeno podizanje novca.

 

Imajući u vidu navedena utvrđenja te činjenicu da je optuženik bio jedini vlasnik i osnivač Društva, da mu je knjigovodstvo vodio Servis koji nije pružao određenu savjetodavnu ulogu u poslovanju, vrlo mladoj osobi kao što je optuženik, a što je nedvojbeno bilo potrebno, da za Društvo nije nastala šteta, osnovano prvostupanjski sud nalazi da nije utvrđen subjektivni element djela, jer nije dokazano da je optuženik postupao s namjerom da si pribavi protupravnu imovinsku korist, iako prilikom isplate dobiti na koju je imao pravu, nije imao i formalnu odluku. Navedeno može predstavljati prekršaj, ali nije dokaz u prilog postojanja namjere na strani optuženika, s obzirom da je imao pravo na isplatu dobiti i da je podigao novac u manjem iznosu od iznosa dobiti na koju je imao pravo, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud.

 

Kako je to iskazala svjedok B. B. koja je pružala knjigovodstvene usluge trgovačkom društvu V. d.o.o., podizanje sporne gotovine knjižila je kao akontaciju, jer nije bila pravdana dokumentacijom, što samo po sebi ne čini vjerojatnim da bi optuženik mogao dobit dvostruko naplatiti, jednom bez ikakve pravne osnove, a drugi puta po osnovi dobiti. Naime, u knjigovodstvu je evidentirano podizanje novca kao akontacija, što će biti potrebno zatvoriti s odgovarajućim protuknjiženjima, kako je to navela vještakinja H., a ukoliko bi optuženik u budućnosti postupao na način kako se to kao mogućnost navodi u žalbi državnog odvjetnika, tada bi to bilo predmet nekog drugog postupka.

 

S obzirom na navedeno, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika, a kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 27. studenog 2020.