Broj: Kž-699/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić kao predsjednice vijeća te Bruna Kleina i Zorana Matulovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika mr. sc. Srećka Grgurevića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika 1. L. Š. i 2. M. Ž. zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika 2. M. Ž. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću broj K-304/17 od 13. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2018., u nazočnosti okrivljenika 2. M. Ž. i zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Julijane Stipišić,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba okrivljenika 2. M. Ž. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću proglasio je krivim okrivljenike 1. L. Š. i 2. M. Ž. zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 1. u svezi članka 228. stavka 1. KZ/11, na način da ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po deset mjeseci, svakog. Temeljem članka 54. KZ/11 okrivljenicima 1. L. Š. i 2. M. Ž. u izrečene kazne zatvora se ima uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. srpnja 2017. do 13. rujna 2017.

Istom presudom, temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu: ZKP/08), odlučeno je kako su okrivljenici 1. L. Š. i 2. M. Ž. dužni na ime imovinskopravnog zahtjeva solidarno isplatiti oštećeniku V. d.d. Z. iznos od 3.960,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok se sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućuje u parnicu.

Pobijanom presudom, temeljem članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavka 2. točke 6. i 7. ZKP/08, okrivljenicima 1. L. Š. i 2. M. Ž. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnoj svoti od po 300,00 kuna svakom, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, te plaćanje troškova branitelja po službenoj dužnosti, o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem.

Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik 2. M. Ž., po dvojici svojih branitelja i to po branitelju V. G., odvjetniku u S. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a po branitelju S. J., odvjetniku u O. društvu J. i partneri j.t.d. iz D. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom u žalbi po branitelju V. G. da se pobijana presuda preinači i okrivljeniku M. Ž. izrekne blaža kazna, uz molbu da se branitelja okrivljenika pozove na sjednicu vijeća suda drugog stupnja, a po branitelju S. J. s prijedlogom za utvrđenje da nema mjesta donošenju osuđujuće presude, podredno da se okrivljenom izrekne blaža sankcija i to na način da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

Žalbe okrivljenika po braniteljima V. G. i S. J., ovaj sud drugog stupnja tretirao je kao jedinstvenu žalbu okrivljenika.

Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću, kojim se podupire pobijana presuda i predlaže da se žalba okrivljenika 2. M. Ž. odbije kao neosnovana.

Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid.

Na sjednici vijeća bio je nazočan okrivljenik 2. M. Ž., te zamjenica ŽDO Split, Julijana Stipišić, dok nije pristupio uredno pozvan branitelj okrivljenika V. G., odvjetnik u S., a koji izostanak nije opravdao. Stoga, bili su ostvareni uvjeti za održavanje sjednice suda drugog stupnja, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08.

Zamjenica ŽDO Split na sjednici vijeća izjavila je kako je okrivljenik 2. M. Ž. priznao počinjenje kaznenog djela, pa da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ni bila dopuštena, dok da su u ostalom dijelu žalbe okrivljenika neosnovane, pa tako i u odnosu na odluku o kaznenoj sankciji, te da u cijelosti treba odbiti žalbe okrivljenika.

Okrivljenik 2. M. Ž. na sjednici vijeća suda drugog stupnja izjavio je kako je oštećenik pretjerao sa svojim imovinskopravnim zahtjevom, te da je on tada samo dovezao automobil, a odvjetnik da mu je kazao da prizna kazneno djelo i da neće biti suđen. Nakon svega da smatra da kaznena sankcija nije primjerena, a u svemu ostalom da je suglasan sa žalbama izjavljenim po njegovim braniteljima.

Žalba okrivljenika 2. M. Ž. je neosnovana.

U žalbi okrivljenika 2. M. Ž. ističe se kako je on izjavio da je točno ono što piše u optužnici i da ne želi odgovarati na postavljena pitanja jer da je pod velikim stresom, pa da se u tom smislu ne radi o okolnosnom priznanju okrivljenika, pri čemu je sud bio dužan utvrditi činjenično stanje. U konkretnom slučaju da nije bio utvrđen subjektivni odnos okrivljenika prema djelu odnosno svijest, namjera i znanje, kao niti prethodni dogovor i zajedničko postupanje s drugim okrivljenicima. Nadalje, da nije dokazano, a niti obrazloženo u presudi niti jednom riječju, radi čega sud zaključuje zajedničko i dogovorno postupanje okrivljenika (supočiniteljstvo). Također da sud djelo kvalificira kao tešku krađu jer zaključuje da su okrivljenici djelo počinili obijanjem i nasilnim otvaranjem, što ponovno nije u skladu s provedenim dokazima, niti je nedvojbeno utvrđeno, već da se radi o neosiguranom i nezaštićenom prostoru u kojem su se učestale provale i krađe događale i ranije.

Nije u pravu okrivljenik kada presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na način da mu je bilo narušeno pravo na obranu ili da je ono pak krivo interpretirano u odnosu na njegovo priznanje, a niti stoji da sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama kada je u pitanju zajedničko i dogovorno postupanje okrivljenika, poglavito imajući u vidu njihova priznanja počinjenja kaznenog djela, onako kako je to označeno i u optužnici.

Okrivljenik 1. L. Š. izjavio je da su točni navodi iz optužnice i da mu je jako žao zbog navedenog slučaja, ali da jedino naglašava da navedene prilike nije ništa ukrao, odnosno ništa nije oduzeo, budući da je došla policija, a okrivljenik 2. M. Ž. izjavio je da su točni navodi iz optužnice i da se stidi što se našao pred sudom u vezi ovog događaja, te da žali i da se kaje zbog navedenog slučaja, uz nastavak da je pod velikim stresom i da ne želi odgovarati na postavljena pitanja, a da nije suglasan s predloženom sankcijom jer je prestroga. Dakle, okrivljenici 1. i 2. očitovali su se prethodno da se smatraju krivima za ono što im se stavlja na teret, te jedino da se protive postavljenom odštetnom zahtjevu V. d.d. Z. Osim toga, priznanje okrivljenika 2. M. Ž. potpuno je i s jasnom naznakom s čim se slaže, a s čim se ne slaže (nije suglasan sa predloženom sankcijom i postavljenim imovinskopravnim zahtjevom oštećenika), a dio iskaza kad navodi da se nalazi pod velikim stresom i da ne želi odgovarati na postavljena pitanja ne demantira, niti dovodi u pitanje vrijednost potpunog priznanja kaznenog djela, a kako ono stoji opisano u optužnici. Pri tom treba naglasiti da u optužnici ne stoji iznos koji se navodi u imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, već onaj iznos vrijednosti stvari koje su konkretno otuđene i pronađene kod okrivljenika prilikom obavljanja očevida i uhićenja od strane policijskih djelatnika. U tom smislu, temeljem članka 464. stavka 7. i 8. ZKP/08, okrivljenik 2. M. Ž. nije ni mogao podnijeti žalbu glede žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, imajući u vidu gore spomenuta priznanja obojice okrivljenika, na način da su priznali počinjenje kaznenog djela kako im je to stavljeno na teret optužnicom (dakle da su zajednički i dogovorno s A. Z.…, počinili kazneno djelo), na stranici 6., odjeljak 2. i 3. pobijane presude, sud prvog stupnja opisuje što je nedvojbeno utvrđeno i kako su L. Š. i M. Ž. zajednički počinili radnju opisanu u izreci presude (istočili predmetno gorivo i iskidali bakrene kabele, te ih pripremili za odnošenje, kad su zatečeni od strane policajca na mjestu događaja), a isto tako sud prvog stupnja obrazlaže da su takvo ponašanje htjeli kao svoje i da su postupali s izravnom namjerom, te da su na taj način ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11.

Na opisan način, a povezujući sve ovo i s njihovim potpunim priznanjem kaznenog djela i to kako im je stavljeno na teret optužnicom, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri dao razloge o njihovom zajedničkom i dogovornom postupanju u okviru supočiniteljstva.

Ispitujući povodom podnesene žalbe pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud kao sud drugog stupnja nije našao da bi sud prvog stupnja počinio ikakvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona, na koje pazi i po službenoj dužnosti.

Nije u pravu okrivljenik 2. M. Ž. niti kada presudu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji. Naime, prvostupanjski sud je prilikom odabira vrste i mjere kaznene sankcije pravilno postupio u smislu odredbe članka 47. KZ/11, te je okrivljeniku pod 2. uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti, a posebice njegovu višestruku dosadašnju osuđivanost, za istovrsna i druga kaznena djela. Stoga, navedena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci u potpunosti je primjerena počinjenom kaznenom djelu i osobi okrivljenika, te će se na taj način ostvariti svrha izricanja kaznenih sankcija iz članka 41. KZ/11, a kako je to sud prvog stupnja i obrazložio na stranici 6., odjeljak 8. pobijane presude. Upravo zbog prethodne ranije osuđivanosti i statusa specijalnog povratnika nije bilo mjesta izricanju rada za opće dobro, odnosno zamjene kazne zatvora tom sankcijom.

Nije u pravu okrivljenik 2. M. Ž. niti kad samo paušalno napada odluku o troškovima kaznenog postupka jer je sud istog obvezao na plaćanje troškova u paušalnoj svoti i to na minimalni iznos od 300,00 kuna, uz naznaku da će se u odnosu na plaćanje nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenih po službenoj dužnosti odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika 2. M. Ž. valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je na temelju članka 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Splitu 22. veljače 2018.