Broj: Kž 630/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D. A.-M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okr. D. A.-M., okr. K. G. i okr. F. M. T., podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenog 2017. broj KOV-39/17, u sjednici održanoj 22. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbijaju se žalbe okr. D. A.-M., okr. K. G. i okr. F. M. T. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, pod toč. I. izreke odbijen je  prijedlog za izdvajanje iz spisa kao nezakonitog dokaza, službene bilješke Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe posebnih kriminalističkih poslova broj 511-01-82/2-OGR-8/10-103-16 od 9. studenog 2016. sa lista 201-235 spisa, a pod toč. II. izreke je odbijen prijedlog za izdvajanje kao nezakonitog dokaza fotodokumentacije odjeće okr. D. A. M. od 16. studenog 2016. sa lista 238-239 spisa.

Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli:

- okr. D. A. M. putem branitelja I. S., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i osporeni dokazi iz spisa izdvoje kao nezakoniti dokazi, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- okr. K. G. putem branitelja T. I., odvjetnika iz Z., „iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači i iz spisa izdvoje kao nezakoniti dokazi „pod brojem 35. i 36. optužnice“, podredno da se ukine i predmet vrati „na ponovno postupanje“;

- okr. F. M. T. osobno i putem branitelja A. I., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se „pobijano rješenje ukine“ odnosno „optužnica odbaci“.

Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Okr. D. A. M. prigovara da je pobijano rješenje nerazumljivo, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni, da je „njime teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo obrane, kao  i da je optužno vijeće trebalo ispitati policijske službenike koji su provodili prikrivenu policijsku radnju pratnje, pretragu te sačinjavali službena izviješća … zbog čega je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.“ Nadalje, okrivljenici u žalbama problematiziraju karakter zapovijedi od 4. studenog 2016. i njenu nadopunu od 9. studenog 2016., kvalitetu obrazloženja, temelj i ovlast izdavanja zapovijedi, izostanak pravodobnog izvješćivanja državnog odvjetnika i glavnog ravnatelja o provedenim radnjama te s tim u svezi i zakonitost radnji pratnje uz zamjerke na račun formiranja i vođenja predmeta u policiji (knjiga ograničenih brojeva). U odnosu na toč. II. pobijanog rješenja i činjenicu da je policija „samovoljno“, bez obavijesti okrivljenika, branitelja i državnog odvjetnika naknadno provela pretragu hlača upire se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lisica protiv Hrvatske da „naknadno poduzeta  pretraga na oduzetom predmetu, mora ispunjavati sve pretpostavke za provođenje pretrage.“ U osobnoj žalbi okr. F. M. T. glede podignute optužnice ističe prigovor povrede načela ne bis in idem te navodi „…s obzirom da smo bili lišeni slobode odnosno na izdržavanju kazne zatvora, a pretraga stanova i vozila te ispitivanje bilo je bez prisutnosti branitelja takav zapisnik i svi dokazi koji su proizašli iz toga nije zakonit…“. Međutim, predmet žalbenog postupka je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na prijedlog obrane za izdvajanje određena dva dokaza pa su navedeni prigovori okr. F. M. T. prešli okvire predmeta razmatranja.

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj sud nalaz i da je pobijano rješenje pravilno i zakonito te nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upire okr. D. A. M.. Prvostupanjski sud je, temeljitom analizom stanja spisa i bez potrebe za izvođenjem drugih dokaza, podrobnom argumentacijom, na koju se upućuju žalitelji radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, dao jasne i potpune razloge o utvrđenju svih odlučnih činjenica te osnovano zaključio da nema mjesta izdvajanju predmetne dokumentacije kao nezakonitih dokaza.

U odnosu na toč. I. prvostupanjskog rješenja

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prikrivena policijska radnja pratnje  provedena na temelju zakonito i valjano izdane pisane zapovijedi (od 4. studenog 2016. i 9. studenog 2016.) osobe ovlaštene za obavljanje poslova načelnika policijske uprave koju je na to ovlastio glavni ravnatelj policije. Osnovano je prvostupanjski sud ovaj zaključak utemeljio na dokumentaciji u spisu, dopisu Glavnog ravnatelja policije broj 511-01-82-1-300/198-14 ZH od 8. kolovoza 2014. (list 433-435) kojim se, pozivom na čl. 80. st. 4. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" broj 76/09, 92/14; dalje u tekstu: ZoPPO) ovlašćuju „načelnik Uprave kriminalističke policije i načelnici Policijskih uprava, odnosno osobe koje ih u njihovoj odsutnosti zamjenjuju za izdavanje zapovijedi za poduzimanje, sadržaj i trajanje prikrivenih policijskih radnji promatranja i pratnje, na vremenski rok od maksimalno 15 dana“. Tek kada bi trebalo produljiti provođenje ovih prikrivenih policijskih radnji tu bi zapovijed mogao izdati samo glavni ravnatelj odnosno osoba koja ga zamjenjuje. Prema tome, kako ovdje nije bilo potrebe za produljenjem radnje pratnje koja je trajala manje od petnaest dana od izdane zapovijedi to su neosnovani svi žalbeni prigovori da je zapovijed izdana od neovlaštene osobe.

Prvostupanjski sud je iscrpno i razložno dao argumente o karakteru pisane zapovijedi od 4. studenog 2016. i „nadopune zapovijedi“ od 9. studenog 2016. koja u suštini  predstavlja ispravak prve, zbog pogreške u određivanju datuma trajanja radnje pratnje, pa ni ovaj zaključak nije doveden u pitanje žalbenim prigovorima. Prema stanju spisa proizlazi da je u zahtjevu za izdavanje zapovijedi od 4. studenog 2016. naznačeno da bi se sa radnjom pratnje započelo 8. studenog 2016.(list 470-471 spisa), kada je ova radnja i započela te je trajala do 12. studenog 2016. Usporedbom prve zapovijedi od 4. studenog 2016., za provođenje pratnje u trajanju petnaest dana „počevši s danom 08.10.2016. do 22.10.2016. godine“, dakle za vrijeme koje je već proteklo,  sa „nadopunom zapovijedi“ od 9. studenog 2016. jasno je i jedino logično za zaključiti da je nakon realizacije zapovijedi od 4. studenog 2016., započetom pratnjom 8. studenog 2016., uslijedila korekcija „nadopunom“, ustvari ispravkom zapovijedi sa točno upisanim datumom nastavka provođenja radnje što potvrđuje i dopis Sektora kriminalističke policije PU zagrebačke od 9. studenog 2016. (list 474 spisa).

              Nadalje, pozivom na posebno izviješće kao dopunu kaznene prijave Sektora kriminalističke policije  PU zagrebačke od 13. studenog 2016. sa lista 1-4 spisa, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je o provedenoj radnji pratnje nadležni državni odvjetnik izviješten unutar roka iz čl. 80. st. 7. ZoPPO. Za istaknuti je, a protivno žalbenoj tvrdnji okr. F. M. T., da se izviješće o radnji pratnje kao prilog pod brojem 16 nalazi na listu 34 spisa u žutoj kuverti na kojoj je naznačen broj 511-19-10-11-OGR-14-33/16 pod kojim je predmet i zaveden u knjigu OGR brojeva.

              Unatoč činjenici da je pisano izviješće o provedenoj radnji pratnje sačinjeno i otpremljeno Ravnateljstvu policije protekom roka iz čl. 80. st. 7. ZoPPO, osnovano sud prvog stupnja ocjenjuje  da je radnja pratnje provedena po policijskim službenicima PU zagrebačke među ostalim i u suradnji sa policijskim službenicima Ravnateljstva policije, dakle da je „Ravnateljstvo policije imalo saznanja o postupanju od početka do kraja provođenja radnji“ na koji način je „u cijelosti proveden nadzor nad zakonitošću provođenja prikrivenih policijskih radnji“ što je smisao odredbe čl. 80. st. 7. ZoPPO.

Konačno, a protivno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, nakon podrobne analize sadržaja obje zapovijedi (str. 12 -15 pobijanog rješenja) pravilno zaključio da  zapovijedi sadrže valjano obrazloženje o razlozima za poduzimanje ove prikrivene policijske radnje te da je predmet zaveden pod odgovarajuću skraćenu klasifikacijsku oznaku broja 14/33 dana 4. studenog 2016., što je sve i dokumentirano preslikom dijela knjige „OGR“ brojeva i dijela knjige popisa akata OGR brojeva.

U odnosu na toč. II. prvostupanjskog rješenja

U žalbama se ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je 13. studenog 2016. zakonito provedena pretraga pokretnih stvari, automobila u korištenju okr. D. A.-M. (koji je pretrazi prisustvovao dok je obaviješteni branitelj okrivljenika naveo da istoj neće prisustvovati) te da su tijekom pretrage  pronađene i uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od okr. D. A.-M., oduzete crne muške hlače Kilimanjaro.

Imajući na umu svrhu provođenja dokazne radnje pretrage automobila iz čl. 240. st. 2. ZKP/08, a to je pronalaženje predmeta ili tragova važnih za kazneni postupak, nema dvojbe da je policija bila ovlaštena pretražiti sve predmete zatečene unutar automobila što uključuje i hlače privremeno oduzete od okrivljenika. Stoga okolnost da je policija 15. studenog 2016., dakle dva dana nakon pretrage vozila (u kojem je pronašla i uz potvrdu o oduzimanju predmeta oduzela hlače od okrivljenika), sačinila službenu zabilješku o predmetima koji su „prilikom razdvajanja i pakiranja svih oduzetih stvari poradi slanja na vještačenje“ pronađeni  unutar hlača  (dvije improvizirane marame crne boje i dva ključa) što je podrobno  opisano u službenoj zabilješki uz sačinjenu fotodokumentaciju ne čini fotodokumentaciju nezakonitim dokazom ex lege kako pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

U presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu Lisica protiv Hrvatske, na koju se upire u žalbi, sud je jasno istaknuo da se pitanje „pravila o dopuštenosti dokaza  kao takvih“ dakle zakonitost dokaza „uređuje nacionalnim pravom“ dok ispitivanje nezakonitosti dokaza u smislu postojanja povrede iz čl. 6. st. 1. Konvencije podrazumijeva ocjenu je li postupak u cjelini, uključujući i način pribavljanja dokaza, bio pošten. Primjenom  načela utvrđenih u predmetu Bykov protiv Rusije (tzv. Bykov test). ESLJP je ispitao je li podnositeljima zahtjeva pružena mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njihovoj uporabi, a potom i kvalitetu odnosno važnost spornoga dokaza za osudu u kaznenom postupku.

Stoga, kada sud prvog stupnja u pobijanom rješenju navodi da okolnosti sačinjavanja osporene fotodokumentacije mogu utjecati na njenu vjerodostojnost osnovano je zaključio da će u fazi rasprave (pod uvjetom da optužnica bude potvrđena) uz provođenje svih potrebnih dokaza pa tako i ispitivanja policijskih službenika, predmet razmatranja biti način na koji je sporni dokaz pribavljen o čemu će ovisiti i ocjena raspravnog suda o njegovoj kvaliteti i značaju za ishod postupka.

Slijedom navedenog, kako žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, te nakon što je pobijano rješenje ispitano i prema odredbi iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je žalbe okrivljenika odbiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08).

Zagreb, 22. veljače 2018.