1

Poslovni broj 10 P-283/2020-5

 

        

    Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku 

   Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj 10 P-283/2020-5

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužiteljice B. Ž. Š. vlasnice obrta S. v. -. B., OIB:…, Z., S. 1, koju zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., S. 1, protiv tuženika J. L. vlasnika obrta T. o. P., OIB:…, Z., I. 80, kojega zastupa punomoćnik H. G., odvjetnik u O., I. G. 36b,  radi isplate iznosa od 17.524,49 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 26. studenog 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I.        Zahtjev tužiteljice B. Ž. Š. vlasnice obrta S. v. -. B., OIB:…, Z., S. 1, da joj tuženik J. L. vlasnik obrta T. o. P., OIB:…, Z., I. 80, isplati iznos od 17.524,49 kn (sedamnaesttisućapetstodvadesetčetirikune i četrdesetdevetlipa),  kao i naknadi parnični trošak u iznosu od 4.800,48 kn (četiritisućeosamstokuna i četrdesetosamlipa) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na te iznose po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odbija se kao neosnovan.

 

              II.               Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.030,00 kn (tritisućetridesetkuna), u roku 15 dana.

 

                                                                        Obrazloženje

             

              Tužiteljica u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome navodi da je 31. prosinca 2010. s tuženikom kao zakupodavcem sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora (dalje: Ugovor) na adresi Z., R. B. 26 i 28, veličine 60 m2. Na temelju  Ugovora tuženik je na tužiteljicu kao zakupoprimca prenio obvezu snošenja svih režijskih troškova i time obvezu plaćanja naknada za uređenje voda i komunalne naknade. Ugovor je otkazan 27. ožujka 2014. te su stranke 2. svibnja 2014. sastavile primopredajni zapisnik u kojem je utvrđeno kako  se Ugovor smatra raskinutim 30. travnja 2014. te je tužiteljica 2. svibnja 2014. predala tuženiku prostor u neposredni posjed. Nadalje navodi kako je Grad Zagreb, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet (dalje: Grad Zagreb), donio  rješenje na ime naknade za uređenje voda za 2014. u iznosu od 1.562,40 kn te za 2015. u iznosu od 1.562,40 kn. Grad Zagreb je donio i rješenje o komunalnoj naknadi za 2015. u iznosu od 8.764,32 kn te za 2017. u iznosu od 11.070,72 kn. Tužiteljica je podmirila navedene iznose, da bi izbjegla prisilnu naplatu. Kako je tuženik kao vlasnik poslovnog prostora obveznik plaćanja navedenih naknada to tužiteljica ovom tužbom potražuju povrat isplaćene naknade, pa stoga tužiteljica predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi kako je u sporno vrijeme tužiteljica bila obveznik plaćanja predmetnih naknada, jer je u trenutku nastanka obveze bila u obveznom odnosu prema upravnom tijelu, jer nije u zakonskom roku prijavila promjenu obveznika plaćanja. Ujedno ističe kako se na ovaj spor primjenjuju odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), prema kojoj ne može zahtijevati vraćanje onoga što se nije moralo platiti. Naime, ističe kako tužiteljica nije izjavila žalbu protiv navedenih rješenja. Ujedno smatra kako tužiteljica nema pravo na zatezne kamate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku.

 

U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o zakupu od 31. prosinca 2010., u rješenja Grada Zagreba na stranici 14. do 31. spisa s izvadcima iz poslovnih knjiga, u nalog za plaćanje, u obračun zateznih kamata na stranici 35. do 38. spisa, u poziv na plaćanje od 6. lipnja 2019. i 28. lipnja 2019.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za povrat isplaćenog iznosa od 17.524,49 kn na ime plaćene naknade za uređenje voda i komunalne naknade za poslovni prostor tuženika u Z., R. B. 26 i 28.

 

              Sud je u postupku utvrdio:

- stranke su 31. prosinca 2010. sklopile Ugovor o zakupu, kojim je tuženik kao zakupodavac dao tužiteljici u zakup poslovni prostor u prizemlju zgrade u Z., R. B. 26 i 28 površine od 60 m2 ,

-              tužiteljica kao zakupoprimac se obvezala snositi sve troškove koji se odnose na taj poslovni prostor: troškove električne energije, vode, komunalne naknade, troškova odvodnje, troškove vodoprivredne naknade i sve druge komunalne troškove (članak 7. Ugovora),

-              tuženik je Ugovor otkazao dopisom od 27. ožujka 2014.,

-              stranke su 2. svibnja 2014. sačinile Zapisnik o primopredaju poslovnog prostora i utvrdile kako postoje nepodmirene dospjele obveze tužiteljice kao zakupoprimca u visini od 22.079,85 kn i da je zakupoprimac dužan podmiriti trenutno nedospjele obveze i režijske troškove za travanj 2014., odnosno zakupoprimac se obvezuje iznos od 5.401,85 kn platiti do 31. svibnja 2014.,

-              Ugovor je raskinut s danom 30. travnja 2014.,

-              Grad Zagreb, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, donio je rješenje Klasa:UP/I-363-03/2015-14/2874, Urbroj:251-13-01/1-2015-1 od 14. prosinca 2015. na ime neplaćene naknade za uređenje voda za razdoblje od 15. veljače 2013. pa do 15. siječnja 2015. u svakomjesečnom iznosu od 65,10 kn odnosno ukupnom u iznosu do 1.562,40 kn,

-              Grad Zagreb, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, donio je rješenje Klasa:UP/I-363-03/2017-14/1648, Urbroj:251-13-01/1-2017-1 od 14. studenog 2017. na ime neplaćene naknade za uređenje voda za razdoblje od 15. veljače 2015. pa do 15. siječnja 2017. u svakomjesečnom iznosu od 65,10 kn odnosno ukupnom u iznosu do 1.562,40 kn,

-              tužiteljica je naknadu za uređenje voda platila 1. travnja 2019. i ujedno zatražila otpis zateznih kamata jer je dug platila u jednokratnom iznosu,

-              Grad Zagreb, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, donio je rješenje Klasa:UP/I-363-03/2015-07/6574, Urbroj:251-13-01/1-2015-1 od 14. prosinca 2015. na ime neplaćene komunalne naknade za razdoblje od 15. srpnja 2013. pa do 15. siječnja 2015. u svakomjesečnom iznosu od 461,28 kn odnosno ukupnom u iznosu do 8.764,32 kn,

-              Grad Zagreb, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, donio je rješenje Klasa:UP/I-363-03/2017-07/2277, Urbroj:251-13-01/1-2017-1 od 14. studenog 2017. na ime neplaćene komunalne naknade za razdoblje od 15. veljače 2015. pa do 15. siječnja 2017. u svakomjesečnom iznosu od 461,28 kn odnosno ukupnom u iznosu do 11.070,72 kn

-              tužiteljica je komunalnu naknada platila 3. travnja 2019.,

-              podneskom od 6. lipnja 2019. i od 28. lipnja 2019. tužiteljica je pozvala tuženika na povrat isplaćenih iznosa naknada.

 

Predmet spora je zahtjev za vraćanje iznosa od 17.524,49 kn koji tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tužiteljica isplatila navedeni iznos na ime naknade za uređenje voda i komunalne naknade koji tereti  poslovni prostor tuženika i to nakon prestanka zakupnog odnosa.

 

Odredbom članka 14. stavak 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“ broj: 153/09, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17 i 66/19) propisano je kako je obveznik naknade za uređenje voda  vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine.

Prema članku 20. stavak 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03- pročišćeni tekst), cijena komunalne usluge plaća se isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Člankom 22. stavkom 6. istoga Zakona određeno je kako je obveznik plaćanja komunalne naknade iz stavka 2. ovoga članka (fizička ili pravna osoba) dužna je u roku od 15 dana od dana nastanka obveze ili promjene osobe obveznika istu prijaviti upravnom tijelu nadležnom za komunalno gospodarstvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi nekretnina.

Dakle, nakon prestanka zakupa odnosno od 1. svibnja 2014. obveznik plaćanja predmetnih naknada je bio tuženik, dok je tužiteljica imala obvezu, a i pravni interes obavijestiti isporučitelja usluga o nastaloj promjeni.

Stoga se po ocjeni ovoga suda u ovom sporu imaju primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove, jer u spornom razdoblju od 1. svibnja 2014. pa do 15. siječnja 2017. između tužiteljice i tuženika nije postojao nikakav pravni posao, niti kakva druga osnova za isplatu predmetnih naknada. 

Odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove - nastanku izvanugovornog odnosa u situaciji prijelaza imovine ili dijela imovine jedne osobe u imovinu druge osobe bez pravne osnove (u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu), odnosno zbog nepostojanja pravne osnove jer se pravna osnova nije ostvarila odnosno je kasnije otpala.

 

Tuženik je istaknuo prigovor da tužiteljica nije ovlaštena tražiti vraćanje onoga što nije morala platiti.

 

Odredbom čl. 1112. ZOO-a, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog te je njome propisano:"Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.".

 

Budući da do prijelaza imovine osiromašenog (ovdje tužiteljice) u imovinu stjecatelj (ovdje tuženika) dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate) svjesno plaćanje nečega što nije dužan, načelno se kvalificira kao dar. Stoga, po stavu ovoga suda, osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga mora dokazati isplatu, nepostojanje duga i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, teret dokaza o tome da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno o postojanju iznimki navedenih u članku 1112. ZOO-a, je na osiromašenom - u konkretnom slučaju na tužiteljici.

 

Stoga je u postupku trebalo utvrditi je li tužiteljica utuženi iznos platila znajući da nije dužna platiti, a ako jest, je li zadržala pravo tražiti vraćanje te je li platila da bi izbjegla prinudu.

 

Nadalje, sud je mišljenja da je na tuženiku teret dokaza da je tužiteljici u trenutku isplate bilo poznato da plaća nešto što nije dužna. Dakle  nije dovoljno da je tužiteljica morala znati, već je potrebno da je znala da plaća ono što nije dužna platiti, a što znači da bi tužiteljica izgubila pravo zahtijevati vraćanje spornog iznosa, morale bi biti ispunjene objektivne i subjektivne pretpostavke. Pored umanjenja imovine na njezinoj i povećanje imovine na tuženikovoj strani, što je bitno kod stjecanja bez osnove, kod tužiteljice bi morala postojati i svijest o tome da plaća ono što nije dužna platiti.

 

Iz izvedenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio kako je tužiteljica znala da je Ugovor o zakupu raskinut s danom 30. travnja 2014. i da stoga više nije u obvezi plaćati navedene naknade, koja obveza je proizlazila iz odredbe članka 7. Ugovora o zakupu. Iz Zapisnika od 2. svibnja 2014. (stranica 13. spisa) je razvidno kako je utvrđeno da tužiteljica kao zakupoprimac ima obvezu podmiriti trenutno nedospjele obveze i režijske troškove za travanj 2014.

 

Iz rješenja Grada Zagreba i izvadaka iz poslovnih knjiga koji priliježu uz ta rješenja, razvidno ja kako se obveza plaćanja naknade za uređenje voda odnosi za razdoblje od 15. veljače 2013. do 15. siječnja 2015., a komunalna naknada za razdoblje od 15. srpnja 2013. do 15. siječnja 2015.

 

Dakle, iz sadržaja predmetnih rješenja nedvojbeno proizlazi  da je tužiteljica znala kako se naknada odnosi na prostor koji više nije imala u zakupu (Z., R. B. 28) i da se dijelom odnosi na razdoblje u kojem više nije bila u zakupu toga poslovnog prostora. Stoga, je tužiteljica morala o predmetnim rješenjima izvijestiti tuženika, a što nije učinila, jer to tijekom postupka ničim nije dokazala.  Pozive na plaćanje tužiteljica je uputila tuženiku tek 2019. i to nakon izvršenoga plaćanja. 

 

Tijekom postupka tužiteljica ničim nije dokazala da je zadržala pravo zahtijevati povrat isplaćenog. Tužiteljica ističe kako je plaćanje izvršila kako bi izbjegla prisilu tj. radi sprječavanje prisilne naplate novčanih iznosa.  Naime, odredba članka 1112. ZOO-a ostavlja za pravo zahtijevati vraćanje plaćenoga i onome tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan, a plaćanje je izvršio da bi izbjegao prinudu.

 

Prinuda pored prijetnje u pravilu uključuje fizičku silu, ali uključenje fizičke sile nije nužno. Sama prijetnja,  prinuda je stavljanje u izgled nekog zla da bi se izazvao opravdan strah kod druge strane uslijed čega ta strana poduzima određene radnje.

 

Iz predmetnih rješenja proizlazi kako je riječ o ovršnoj ispravi u kojoj se ovršenik poziva da u roku osam dana podmiri naznačeni iznos duga, u protivnom će ovrhovoditelj pokrenuti postupak naplate po računima ovršenika. Protiv navedenih rješenja može se podnijeti žalba.  Dakle, u konkretnom slučaju sud nije našao da bi se radilo o takvoj prisili da tužiteljica nije mogla u roku osam dana pozvati tuženika na plaćanje utuženog iznosa naknade, niti da ga nije mogla izvijestiti kako će platiti navedene naknade ali da zadržava pravo povrata isplaćenog iznosa. Da će se po proteku roka od osam dana pokrenuti naplata na novčanim sredstvima tužiteljice, po ocjeni ovoga suda ne predstavlja nekakvu ozbiljnu prijetnju, odnosno prisilu, koja je kod tužiteljice mogla izazvati opravdani strah za daljnju egzistenciju ili poslovanje. Osim toga, razvidno je kako je tužiteljica podnijela zahtjev za otpis duga s osnove zateznih kamata zbog jednokratne uplate glavnice. Dakle, tužiteljica je bila upućena u postupak glede plaćanja neplaćene naknada i mogućnosti otpisa kamata, ali i mogućnosti ulaganja žalbe na rješenje, pri tome imajući i u vidu da je na rješenju za naknadu za uređenje voda naznačila kako je iznos od 418,70 kn plaćen 3. rujna 2013.

 

Stoga sud navode i tvrdnje tužiteljice kako je izvršila isplatu da bi izbjegla prisilu, nije prihvatio kao logične, uvjerljive i životne, odnosno da bi upozorenje kako će se pokrenuti naplata dužnih iznosa na računima, tužiteljica shvatila kao ozbiljnu prijetnju ili prisilu koja je kod nje izazvala opravdani strah te je izvršila plaćanje utuženog iznosa naknade, iako je znala da nije dužna platiti naknadu u visini utuženog iznosa od 17.542,49 kn.

 

            Stoga, ako je netko znao ili morao znati da drugome nešto daje bez pravne osnove, on je nesavjestan i neće imati pravo na povrat danoga jer se smatra da je drugome nešto darovao (u tom smislu odluka Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007.).

 

              Imajući u vidu sve izloženo te cijeneći sve izvedene dokaze, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio kako je tužiteljica znala da plaća naknadu za koju nije obveznik plaćanja, da nije o tome obavijestila tuženika niti je zadržala pravo vraćanja plaćenoga, jer to tijekom postupka nije dokazala, te da tužiteljica nije izvršila plaćanja da bi izbjegla prisilu. Stoga je sud utvrdio kako tužiteljica nema pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa od 17.524,49 kn, pa se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim i valjalo ga je odbiti u cijelosti.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čanka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:ZPP). Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,  dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

 

Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, trošak zastupanja na ročištu od 12. studenog 2020. u iznosu od 1.000,00 kn sve uvećano za PDV u iznosu od 500,00 kn, te je priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 530,00 kn, odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 3.030,00 kn.

 

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 26. studenog 2020.

 

 

     Zapisničar                                                                                                          S u d a c

 

Zvjezdana Kovačić                                                                                            mr. sc. MIRJANA BARAN

 

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.