1

Poslovni broj 10 P-197/2020-6

 

 

           

    Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku                                               

   Osijek, Zagrebačka 2

 

                                                                                   

        Poslovni broj 10 P-197/2020-6

 

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja A. P. B. d.o.o., OIB:…, K., S.. J. 26, kojega zastupa punomoćnik Ž. V. odvjetnik u O. društvu L.&V., S., S. 4,  protiv tuženika C. franšiza d.o.o., O.:…, O., B. K. 70, kojega zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z., U. D.. T. G. 15, C. B., radi naknade štete (v.p.s. 200.000,00 kn), nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. listopada 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužiteljeva zastupnika po zakonu, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 26. studenog 2020.

               

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.              Zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 200.000,00 kn (dvjestotisućakuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. lipnja 2018. do isplate, kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 14.375,00 kn (četrnaesttisućatristosedamdesetpetkuna), odbija se kao neosnovan.

 

II.              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.675,00 kn (osamtisućašestodesamdesetpetkuna) u roku 15 dana.

 

III.              Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.325,00 kn (tisućutristodvadesetpetkuna), odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 200.000,00 kn. Navodi kako su stranke 8. lipnja 2018. sklopile Ugovor o prodaji robe (dalje: Ugovor), kojim se tužitelj obvezao tuženiku isporučivati gorivo-ukapljeni plin i to u razdoblju od dvije godine, dok se tuženik obvezao plaćati kupljeno gorivo isključivo avansnim uplata, s tim da je

 

tuženik trebao dnevno preuzimati do 3000 litara goriva. Tuženik nije poštovao Ugovor glede količina goriva koje se obvezao preuzimati, već je preuzimao daleko manje od usmeno ugovorene količine, te je 1. studenog 2018., bez valjanog razloga raskinuo predmetni Ugovor, tvrdeći kako je kvaliteta isporučenog goriva bila neodgovarajuća, a što nije točno. Zbog kupnje manje količine plina od ugovorene te zbog bezrazložnog i neosnovanog raskida Ugovora zbog navodno loše kvalitete goriva, tužitelj je pretrpio gubitak zarade od najmanje 200.000,0 kn, koliko bi zaradio da je tuženik kupovao ugovorenu količinu goriva za razdoblje trajanja Ugovora od dvije godine. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

              Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka u bitnome ističe kako je točno da su stranke sklopile Ugovor o prodaji robe od 8. lipnja 2018., ali je proizvoljan i netočan navod tužitelja kako je tuženik trebao preuzimati do 3000 litara goriva dnevno. Navodi kako nije niti točno da je tuženik bez valjanog razloga raskinuo predmetni Ugovor, buduću su mu deseci autotaksi vozila nakon punjenja spremnika kod tužitelja ostajali u kvaru, te nisu mogli uspješno prebaciti motor sa pogonskog goriva Eurosuper 95 na plin. Stoga je tužiteljev prigovor promašen i bespredmetan glede valjanosti raskida Ugovora, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku.

 

              U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o prodaji robe od 8. lipnja 2018., u izračune izgubljenog novca na stranici 12. do 14. spisa, u preslike e-mail poruka, dopisa na stranici 15. i 16. spisa, u Zapisnik broj 02/2018 od 29. kolovoza 2018., u preslike  e-mail poruka na stranici 18. i 19. spisa, u dopis na stranici 20. spisa, u Izjavu svjedoka T. G. od 26. listopada 2020., s prilozima na stranici 51. do 57. spisa, te je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljeva zastupnika po zakonu M. B., svjedoka I. T. i Đ. N..

                     

Tužbeni zahtjev nije  osnovan.

                           

              Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 200.000,00 kn od strane tuženika na ime  naknade štete zbog povrede ugovorne obveze, a koja šteta se sastoji  od izmakle koristi, koju tužitelj tvrdi da bi ostvario u slučaju da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu po Ugovoru o prodaji robe od 8. lipnja 2018., odnosno da je dnevno kupovao 3000 litara ukapljenog plina i da nije raskinuo Ugovor 1. studenog 2018.

 

              Sud je u postupku utvrdio:

-              da su stranke 8. lipnja 2018. sklopile Ugovor o prodaji robe, kojim se tužitelj obvezao tuženiku isporučivati gorivo-ukapljeni plin i to u razdoblju od dvije godine, dok se tuženik obvezao plaćati kupljeno gorivo isključivo avansnim uplata,

-              da je ugovoreno kako ukapljeni plin mora odgovarati kvaliteti koja je standardizirana i koja se dokazuje certifikatom (uvjerenjem o kvaliteti),

-              da je za rješavanje nedostataka u kvaliteti robe mjerodavna analiza ovlaštene neovisne kontrolne kuće,

-              da je Ugovor sklopljen na rok od dvije godine i da su stranke ugovorile mogućnost jednostranog raskida Ugovora bez otkaznog roka iz  razloga navedenih u članku 5. stavak 3. Ugovora,

 

-              da je kao razlog raskida Ugovora navedeno i “ako se utvrdi da isporučeno gorivo-ukapljeni plin od strane Prodavatelja nije odgovarajuće kvalitete koja je standardizirana i opisana u čl. 4. ovog Ugovora“,

-              da je tuženik reklamirao kvalitetu preuzetog goriva i to reklamirao tužitelju,

-               da iz Zapisnika obrta E. broj 02/2018 od 29. kolovoza 2018. proizlazi kako je provedena kontrola kvalitete goriva  na pumpnoj stanici A. B. u Solinu i to na prisutnost nečistoća i uljnih primjesa i da u uzetim uzorcima nije bilo nečistoća ni uljnih primjesa,

-              da je tuženik dopisom (stranica 20. spisa) izvijestio tužitelja kako su našli puno povoljnijeg dobavljača, a s obzirom na činjenicu kako je suradnja bila skopčana s poteškoćama, čiji je uzrok ostao neotkriven i da su vozila bila izvan uporabe zbog loše kvalitete pogonskog goriva, raskinuo Ugovor sa 1. studenim 2018.

 

Iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu M. B. proizlazi kako je  s gospodinom T. pregovarao oko sklapanja ugovora, te su sklopili ugovor o isporuci plina tuženiku za njegova vozila. Prilikom pregovaranja T. mu je rekao kako ima 15-ak vozila no međutim da će ih ubrzo biti oko 50 i da će sve biti na plin. Tako su u početku koristili od 500-600 litara plina, da bi za 20-25 dana počeli koristiti od 2.000-2.500 litara, a očekivali su i veću potrošnju obzirom da je trebalo doći još automobila. Upravo zbog očekivanja dogovorene potrošnje, dao je i cijenu koja je ispod cijena koje nudi drugim kupcima. Poslije nekog vremena  T. ga nazvao i rekao kako ima problema s autima i da je problem u plinu. U tom trenutku su opskrbljivali oko 200-300 vozila, nitko nije imao prigovora na isporučeni plin. S vozilom tuženika su otišli u ovlašteni servis i tamo su rastavili vozilo i utvrdili kako su filteri postavljeni naopako i da je to u stvari uzrok poteškoća koje je tuženik imao s automobilima. U tom trenutku dana je ponuda od strane servisa da se filteri stave pravilno, odnosno da se okrenu za 180 stupnjeva. Tuženik se poslije toga više nije javljao, da bi zaprimili dopis kojim raskida ugovor navodeći kako je našao povoljnijeg ponuđača, te da zbog toga što nije otkriven razlog problema s autima, iako je razlog bio u potpunosti poznat, a to je naopako okrenuti filter. Napravili su i analizu plina po ovlaštenoj osobi, na kojoj analizi je bio nazočan i predstavnik tuženika i utvrđeno je kako je riječ o kvalitetnom plinu jer za svaku isporuku plina tužitelj dobivao kontrolni papir o kvaliteti plina. Odgovarajući na pitanje punomoćnika tuženika iskazuje kako se radilo o pretpostavci da će doći još vozila tuženiku i da s obzirom na potrošnju koju su imali u Rijeci, da će se raditi o 3.000 litara dnevno i da su zbog toga i produžili 1 sat radno vrijeme i dali povoljnu cijenu te kako je imao saznanja da u trenutku potpisivanja ugovora tuženik ima oko 15-ak vozila u Splitu, te da je rezervoar jednog auta od 30-40 litara. Ističe kako je ovlašteni servis G., vl. T. R., utvrdio o kakvom je nedostatku riječ na vozilima tuženika. Postupak sudskog osiguranja dokaza nije proveden.

 

Svjedok I. T., zaposlenik tuženika koji je pregovarao prigodom sklapanja Ugovora, iskazuje da je pregovarao oko uvjeta ugovora o prodaji robe i dogovorio kupnju ukapljenog plina po određenoj cijeni. Imali su dobavljača P. i tužitelju je rekao da će uzimati od njega plin, ako može ponuditi cijenu koja je povoljnija ili ista kao kod P.. Tužitelj je ponudio tu cijenu, te su sklopili ugovor. U trenutku sklapanja ugovora imali su oko 15 vozila u Splitu i napomenuli su kako će se broj vozila povećavati, no međutim nisu govorili o točnom broju, niti su pregovarali o količini plina koju će kupiti tijekom dana.  Tijekom poslovnog odnosa imali su problema s automobilima koji su se zaustavljali, odnosno nisu mogli prebaciti s benzina na plin i bilo je riječ o 4-5 automobila dnevno. Vozili su ih kod

više ovlaštenih servisera koji su utvrdili da je riječ o problemima s nečistim plinom, te su odstranjivali nečistoću što su plaćali za svaki put oko 300 kn o čemu postoje brojni računi. Poslije toga su raskinuli suradnju s tužiteljem i prešli su kod novog dobavljača i nakon toga se više nisu javljali problemi, što znači da je bila riječ o nečistoćama plina. Prigodom pregovaranja nije bilo riječ o određenoj konkretnoj količini goriva koja će se preuzimati, jer u svakom gradu u kojem su se pojavili, različito se povećavala količina automobila ovisno o potrebama. Izričito iskazuje da nije bilo riječ o točno određenoj količini 2 ili 3 tisuće litara niti je to u ugovoru navedeno.  Da je bilo govora o određenim količinama isto bi se u ugovoru i navelo. Ističe kako su kasnije dobili povoljniju ponudu, ali da je prvi i osnovni razlog bio problem sa plinom.

 

              Svjedok Đ. N., zaposlen kod tuženika kao voditelj voznog parka izjavi je kako mu je poznato da je sklopljen ugovor s tužiteljem za kupnju plina za vozila tuženika krajem lipnja, početkom srpnja 2018.  i da su u tom trenutku imali 13 vozila. Do kraja godine, odnosno do početka 2019. imali su veliki broj čišćenja elektro-ventila jer su vozila prestala raditi, a krajem 2018. zajedno s  B. otišli su u Sitno Gornje kod servisera G., tamo su rastavili  ventil i  T. R. je stavio elektroventil na ruku i isti je bio crn i pun katrana, te je tom prigodom rekao da je to posljedica isključivo loše kvalitete plina. Gospodin B. je tvrdio da je riječ o pogrešno postavljenim filterima, odnosno da je filter obrnuto tvornički postavljen. Poslije raskida suradnje s tužiteljem, više nisu imali nikakve potrebe za čišćenjem elektroventila, možda u razdoblju od 15-20 dana smo još čistili ventile, ali poslije toga takve potrebe više nisu imali. Napominje da je prije toga godinu dana radio u Sloveniji sa istim vozilima i tamo su uzimali gorivo P. i u tom razdoblju nije bilo potrebno provesti niti jedno čišćenje elektroventila. Zbog poteškoća događalo se da su morali koristiti benzin koji je duplo skuplji od plina ili bi vozila stajala i ne bi radila, tako da je to utjecalo na materijalnu i financijsku situaciju, odnosno stvaralo je gubitak tuženiku. Ujedno iskazuje kako je siguran da serviser R. nije rekao da je ventil naopako, nego je to rekao zastupnik tužitelja B. i da poslije prekida suradnje s tužiteljem nisu se javili problemi niti je bilo potrebno okretanje ventila.

             

              Iz Izjave svjedoka T. G. u bitnome proizlazi da joj je poznato kako je sklopljen Ugovor i da je tuženik reklamirao kvalitetu isporučenog plina i da je raskinuo Ugovor jer je našao boljeg ponuđača.

 

Zahtjev za naknadu utužene štete tužitelj temelji na institutu odgovornosti za štetu po osnovi povrede ugovorne obveze. Sud je vezan činjeničnim navodima tužbe. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj traži da mu tuženik naknadi štetu zbog izmakle koristi, a koja izmakla korist se sastoji u tome: prvo, da tuženik nije od tužitelja kupovao dnevno 3000 litara ukapljenog plina, te drugo, zbog prijevremenog raskida Ugovora.

 

 Kada se radi o institutu naknade štete u vidu izmakle dobiti zbog povrede ugovorne obveze potrebno je dokazati kako je jedna ugovorna strana određenim činjenjem ili propuštanjem, protivno ugovoru, odgovorna za nastalu štetu drugoj ugovornoj strani, dakle  da su radnje ili propuštanje u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom štetom u vidu izmakle dobiti.

             

            Prema odredbi  članka 1089. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:35/05,41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima

se u obzir dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno radnjom  ili propustom druge ugovorne strane. U tom pravcu propisuje i odredba članka 346. ZOO-a, kojim je propisan institut obujma naknade kod povrede ugovorne obveze na način da ugovorna strana-oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi koje je  druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja  mogla predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora prema činjenicama koje su joj tada bile poznate ili morale biti poznate.

 

Kada se radi o institutu povrede ugovorne obveze sadržaj, predmet i obujam obveza tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca proizlazi iz sadržaja ugovornih odredbi.

 

Tužitelj tvrdi kako je među strankama ugovoreno da će tuženik preuzimati dnevno 3000 litara plina i da tuženik nije poštovao ove odredbe Ugovora.

 

Iz sadržaja Ugovora nije razvidno da su stranke ugovorile preuzimanje 3000 litara ukapljenog plina dnevno. Naime, stranke su ugovorile da će tuženik kao Kupac preuzimati gorivo u količinama ovisno o visini uplaćene i proknjižene avansne uplate. Tijekom postupka tužitelj ničim nije dokazao, osim paušalnog pozivanja zastupnika tužitelja, da je ugovorena isporuka tolike količine plina. Sud zaključuje, ako je to bilo ugovoreno, a imajući pri tome u vidu da je tuženik gorivo mogao preuzeti samo poslije avansne uplate, tada je tužitelj trebao pozvati tuženika na obvezu ispunjenja ugovora glede preuzimanja ugovorne dnevne količine goriva. Tužitelj nije dostavio niti jedna dokaz da je pozivao tuženika da dnevno preuzme 3000 litara goriva, kako je to po tvrdnji tužitelja ugovoreno.

 

Imajući navedeno u vidu, cijeneći izvedene dokaze, te da u Ugovoru nije navedena obveza tuženika kao kupca na preuzimanje 3000 litara goriva dnevno, niti je to tužitelj tijekom postupka dokazao, to je sud utvrdio kako zahtjev tužitelja za isplatu štete na ime izgubljene zarade zbog ne preuzimanja ugovorene dnevne količine goriva od strane tuženika, nije osnovan.

 

Tužitelj potražuje i naknadu izgubljene zarade i zbog raskida Ugovora od strane tuženika.

 

Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja predviđen je odredbom čanka 360. ZOO-a prema kojoj u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili pod uvjetima predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu (izvansudski raskid ugovor).

 

               Učinci raskida ugovora propisani su odredbom članka 368. ZOO-a te je u stavku 1. propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza izuzev obveze na naknadu eventualne štete.

 

              Među strankama nije sporno da je tuženik jednostranom izjavom raskinuo Ugovor s 1. studenim 2018., a kao razlog raskida Ugovora tuženik navodi da isporučeno gorivo nije bilo standardne kvalitete i da su mu se zbog toga kvarili automobili.

 

              Stranke su člankom 5. Ugovora dogovorile mogućnost jednostranog raskida Ugovora, između ostaloga i iz razloga ne kvalitete isporučenoga goriva.

 

              Iz izvedenih dokaza, iskaza svjedoka I. T. proizlazi kako su tijekom poslovnog odnosa imali su problema s automobilima koji su se zaustavljali, odnosno nisu mogli prebaciti s benzina na plin i bilo je riječ o 4-5 automobila dnevno. Vozili su ih kod više ovlaštenih servisera koji su utvrdili da je riječ o problemima s nečistim plinom, te su odstranjivali nečistoću što su plaćali za svaki put oko 300 kn o čemu postoje brojni računi. Poslije toga su raskinuli suradnju s tužiteljem i prešli su kod novog dobavljača i nakon toga se više nisu javljali problemi, što znači da je bila riječ o nečistoćama plina. 

 

              Ista tvrdnja proizlazi i iz poruke I. T. tužitelju od 14. kolovoza 2018. koji je svjedok T. G., zaposlenica tužitelja dostavila uz svoju Izjavu (stranica 50 do 53. spisa). Kako su se automobili tuženika kvarili zbog goriva koje je isporučio tužitelj, a koje nije bilo odgovarajuće kvalitete iskazuje i svjedok  Đ. N..

 

              Sud je prihvatio iskaze svjedoka kao valjane i istinite te je utvrdio kako je tuženik imao opravdan razlog za raskid Ugovora, zbog goriva koje je bilo neodgovarajuće kvalitete. Navode zastupnika tužitelja kako je u automobilima tuženika bila tvornička greška, odnosno da su filteri bili krivo - obrnuto ugrađeni, sud nije prihvatio kao osnovan. Naime, da je tomu tako, onda bi se automobili tuženika kvarili i u Puli i drugim mjestima, u kojima je tuženik uzimao gorivo, a što nije slučaj, niti je to tužitelj dokazao.

             

Kako je tuženik imao opravdan razlog za raskid Ugovora i to razlog koji je i ugovoren, a to je loša kvaliteta isporučenog plina zbog kojega su se automobili tuženika kvarili, to je sud utvrdio kako tužitelj nema pravo na naknadu štete. Naime, tužitelj nije dokazao da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju, odnosno da je za raskid Ugovora odgovoran tuženik, jer je Ugovor raskinut zbog isporuke plina neodgovarajuće kvalitete tuženiku. Kako tužitelj nije dokazao da je za štetu na ime izgubljene zarade zbog raskida Ugovora odgovoran tuženik, odnosno da je isti raskinuo jednostrano Ugovor bez opravdanog razloga, to se tužbeni zahtjev tužitelja i u ovom dijelu ukazuje neosnovanim.

 

              Imajući u vidu navedeno, te cijeneći sve izvedene dokaze, sud je utvrdio kako tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 200.000,00 kn na ime izgubljene zarade zbog propusta tuženika da dnevno preuzme 3000 litara ukapljenog plina, te zbog jednostranog raskida Ugovora, nije osnovan, pa  ga je valjalo odbiti u cijelosti.

 

               Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje:ZPP). Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, dalje: Ot) i i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

 

Tuženiku su priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištu (Tbr. 9.t.1.Ot) od 22. rujna 2020 i od 27. listopada 2020. u iznosu od po 2.500,00 kn,  te trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 1.175,00 kn odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 8.675,00 kn.

 

Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 2.500,0 kn, nego trošak u iznosu od 1.175,00 kn, koliko taj trošak i iznosi. Stoga je valjao tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.325,00 kn, odbiti kao neosnovan.

 

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 26. studenog 2020.

 

 

     Zapisničar                                                                                                                           S u d a c

 

Zvjezdana Kovačić                                                                                             mr. sc. Mirjana Baran

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Osijeku u roku 15 dana putem ovog suda.