1                                      15 Povrv-5/2019-52

 

 

 

 

 

 

 

 

 

15 Povrv-5/2019-52

 

            

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ministarstvo OIB …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u V., protiv tuženika P. A., OIB … iz B. G., , zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Ž., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. listopada 2020. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 26. studenog 2020., 

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. K. iz Ž., poslovni broj Ovrv-115/13 od 14. ožujka 2013., kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku da tužitelju kao ovrhovoditelj namiri tražbinu u iznosu od 234.611,02 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 21. veljače 2013. do namirenja i iznos od 3.445,14 kn na ime troškova ovršnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi 14. ožujka 2013., u roku od 8 dana, ukida se u cijelosti, te se odbija tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

" Nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju namiri tražbinu koja se sastoji od:

-          234.611,02 kn s zakonskim zateznim kamatama od 21. veljače 2013. po stopi od 12 % godišnje a u slučaju promijene zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNP-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano uza 5 % poena do potpunog namirenja,

 

-          2.500,00 kn na ime troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 14. ožujka 2013. do potpunog namirenja uvećano za troškove po odluci javnog bilježnika ukupno u iznosu od 3.445,14 kn u roku od 8 dana ".

 

2. Nalaže se tužitelju Ministarstvu da tuženiku P. A. iz B. G., na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 9.000,00 kn (devettisućakuna) u roku od 15 dana.

 

3. Odbija se tužitelj Ministarstvo sa zatraženim troškom postupka preko priznatog iznosa od 2.500,00 kn do zatraženog iznosa od 21.000,00 kn.

 

4. Odbija se tuženik P. A. iz B. G., sa zatraženim troškom postupka preko priznatog iznosa od 11.500,00 kn do zatraženog iznosa od 46.750,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem Županijskog suda u V. posl. br. Gž-152/14-3 od 10. svibnja 2016. uvažena je žalba tuženika, te je ukinuta prvostupanjska presuda ovog suda posl. broj 1 Povrv-53/13-8 od 18. listopada 2013. kojom je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. K. iz Ž. poslovni broj Ovrv- 115/13 od 14. ožujka 2013. održan na snazi, te je predmet vraćen na ponovno suđenje uz navode da je tuženik  uz žalbu priložio rješenje Ministarstva od 5. rujna 2013. kojim je obustavljen postupak ovrhe radi naplate poreza i drugih javnih davanja protiv ovršenika P. A., dajući uputu da se provjere navodi iz žalbe da li je obustavljen postupak radi namirenja predmetnog duga.

Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja, protiv tuženika kao ovršenika doneseno je po javnom bilježniku M. K. iz Ž., rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv- 115/13 od 14. ožujka 2013. kojim je naloženo tuženiku da namiri tražbinu tužitelju po osnovi poreznog duga u iznosu od 234.611,02 kn s pripadajućom kamatom u roku od 8 dana ili će se u protivnom provesti ovrha na nekretninama  ovršenika.  

              Povodom prigovora, nakon što je javni bilježnik dostavio spis sudu, ovaj sud je rješenjem poslovni broj Povrv-53/13 od dana 19. travnja 2013. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje, te odlučio da će se po pravomoćnosti tog rješenja postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod potraživanja navodeći u dopisu od 16. lipnja 2016. s lista 47 sudskog spisa da je u smislu odredbi Zakona o naplati poreznog duga fizičkim osobama (NN 55/2013), rješenjem Ministarstva Klasa: UP/I-415-02/13-07/425 Urbroj:513-07-16/2013-02 od 8. kolovoza 2013. poreznom obvezniku P. A., OIB … 3 reprogramirana glavnica dug utvrđena na dan 15. srpnja 2013. u iznosu od 163.046,38 kn na 54 jednakih mjesečnih rata sa razdobljem dospijeća od 8. rujna 2013. do 8. veljače 2018. godine uz obračun daljnjih zateznih kamata te izvršen otpis pripadajućih zakonskih zateznih kamata u iznosu 37.718,75 kn. Dalje se u navedenom dopisu navodi da se P. A. nije pridržavao rokova i načina plaćanja utvrđenih rješenjem o reprogramiranju, stoga je isto ukinuto rješenjem Klasa: UP/I-415-02/13-07/425 Urbroj:513-07-27/01/16-04 od 12. svibnja 2016., te su poduzete odgovarajuće mjere ovršnog postupka čije je provođenje bilo obustavljeno odnosno odgođeno za vrijeme dok je reprogram bio na snazi, tako da ne postoji zakonska osnova za obustavu postupka.

              Tuženik u prigovoru i tijekom postupka navodi da rješenje u ovrsi pobija u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare, nadalje tijekom postupka navodi da je tražbina dijelom plaćena nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, radi čega osporava visinu tražbine. Također, u pismenom podnesku od 21. listopada 2016. tuženik navodi da tražbina ne postoji s obzirom da su stranke u smislu Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba (NN 55/2013) 8. kolovoza 2013. sklopili sporazum o reprogramu dugovanja tuženika, tako da je ovrhu trebalo obustaviti temeljem čl. 50 Ovršnog zakona, radi čega tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije odnosno prigovara postojanju pravnog interesa tužitelja za podnošenje prijedloga za ovrhu u ovoj pravnoj stvari jer je u cilju namirenja iste tražbine prema tuženiku već doneseno pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi Ministarstva Klasa: UP/I-415-02/2010-001/00415, Urbroj: 513-007-16/2010-01 14. prosinca 2010. i to na pokretninama ovršenika što je ovršna isprava temeljem koje se može tražiti sudska ovrha ili promjena predmeta i sredstva ovrhe sukladno čl. 5. Ovršnog zakona. Nadalje, u prilog nedostatka pravnog interesa tužitelja navodi da se prijedlozi za ovrhu podnose javnom bilježniku samo radi ovrhe na novčanim sredstvima, dok se ovrhe na drugim predmetima što je u konkretnom slučaju na nekretninama moraju provoditi kod suda, a što se moglo odnosno moralo provesti temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi koje je već gore navedeno od dana 14. prosinca 2010., radi čega se ističe i prigovor stvarne nenadležnosti u pogledu donošenja rješenja o ovrsi od strane javnog bilježnika. Nadalje, tuženik prigovara da se ovrha predlaže na nekretnini koja se samo formalno vodi kao samovlasništvo tužitelja a riječ je o bračnoj stečevini tuženika i njegove supruge, tako da se ovrha može provoditi samo na njegovom suvlasničkom dijelu.

              Proveden je dokaz uvidom u izvod iz poslovnih knjiga Ministarstva od dana 21. veljače 2013.- u stanje računa poreznog obveznika – tuženika na dan 21. veljače 2013., uvidom u priloženi z.k. izvadak, uvidom u rješenje o ovrsi Ministarstva klasa: UP/I-415-02/2010-001/00415, Urbroj: 513-007-16/2010-01 od 14. prosinca 2010., uvidom u nalaz i mišljenje sud. vještaka knjigovodstvene struke Đ. D., kao i njezinim saslušanjem.

              Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

              Prigovor stvarne nenadležnosti javnog bilježnika u pogledu donošenja rješenja o ovrsi je neosnovan, budući da temeljem odredbe čl. 278. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 u daljnjem tekstu OZ) javni bilježnici odlučuju o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, te vjerodostojnu ispravu temeljem odredbe čl. 31. st. 1. OZ-a predstavlja izvod iz poslovnih knjiga.

Nesporno je da je tužitelj uz prijedlog za ovrhu na nekretninama od 12. ožujka 2013. priložio stanje računa poreznog obveznika – tuženika P. A. na dan 21. veljače 2013. iz kojeg je vidljivo da stanje duga P. A. iznosi 234.611,02 kn, a koji iznos se i potražuje u ovom postupku.

Iz priloženih dokaza proizilazi da je tuženik nakon što je izjavio prigovor na rješenje o ovrsi u kojem je istaknuo prigovor zastare, a što je bilo 25. ožujka 2013., podnio zahtjev za otpis duga s osnove kamata o čemu je doneseno rješenje s lista 188 sudskog spisa dana 8. kolovoza 2013. kojim je odobren tuženikov zahtjev te su mu otpisane kamate uz istovremeno reprogramiranje glavnice duga koji je na dan 15. srpnja 2013. iznosio 200.765,13 kn od čega se iznos od 163.046,38 kn odnosio na glavnicu, a iznos od 37.718,75 kn na kamate.

Nadalje, iz rješenja s lista 108 sudskog spisa proizilazi da je gore navedeno rješenje o reprogramiranju glavnice duga ukinuto rješenjem od 12. svibnja 2016. iz razloga što se tuženik nije pridržavao rokova i načina plaćanja utvrđenih rješenjem o reprogramiranju glavnice poreznog duga.

Prigovor dvostruke litispedencije odnosno prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje prijedloga se smatra neosnovanim, s obzirom da je rješenje Ministarstva Klasa: UP/I-415-02/13-07/425 Urbroj: 513-07-16/2013-02 od 8. kolovoza 2013., kojim je tuženiku reprogramirana glavnica duga koja na dan 15. srpnja 2013. je iznosila 163.046,38 kn na 54 jednakih mjesečnih rata te izvršen otpis pripadajućih kamata, ukinuto s obzirom da se tuženik nije pridržavao rokova i načina plaćanja utvrđenih ovim rješenjem pa je navedeno rješenje ukinuto rješenjem Klasa: UP/I-415-02/13-07/425 Urbroj: 513-07-27-01/16-04 od 12. svibnja 2016. temeljem odredbe čl. 12. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba (NN 55/2013).

              Nesporno je da je Ministarstvo, a kako to ukazuje tuženik, donio rješenje o ovrsi pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnina temeljem vjerodostojne isprave Klasa: UP/I-415-02/2010-001/00415, Urbroj: 513-007-16/2010-01 od 14. prosinca 2010. kojim je utvrđen dug tuženika s osnova glavnice u iznosu od 152.499,27 kn i s osnova kamata u iznosu od 21.995,77 kn, koje rješenje je postalo ovršno 28. veljače 2011., međutim to nije zapreka tužitelju da u ovom postupku pokrene ovrhu temeljem vjerodostojne isprave s obzirom da se za svoje potraživanje nije namirio.

              Radi ocjene prigovora visine potraživanja i zastare              proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te sudski vještak knjigovodstvene struke Đ. D. u nalazu i mišljenju te dopuni nalaza i mišljenja navodi da dug po glavnici 21. veljače 2013. godine (datum izdavanja izvoda iz poslovnih knjiga s lista 5 do 6 sudskog spisa) iznosi 201.036,13 kn, dok po kamatama iznosi 33.574,88 kn te da se dug odnosi na period od 2007. do 2012. godine.

Nadalje u svom nalazu i mišljenju navodi da je ovrha pokrenuta radi dugovanja s osnova poreza i drugih proračunskih davanja, te je prikazala stanje tuženikovog duga na dan 21. veljače 2013. u iznosu od 234.611,02 kn, što je dan od kojeg se potražuju kamate na potraživani iznos.

Nadalje, navodi da je nakon toga tuženik s Poreznom upravom postigao nagodbu o otpisu dijela duga, nakon čega je tuženik uplatio, a što je evidentirano u Poreznoj upravi 37.200,35 kn, s tim da je tuženik priložio dokaz za uplatu 36.827,33 kn.

S obzirom da je tuženik kasnio s uplatama Porezna uprava je rješenjem od 12. svibnja 2016. ukinula prethodno rješenje o reprogramiranju duga tako da je dug nakon toga iznosio 283.807,30 kn.

U zaključnom dijelu dopune nalaza i mišljenja od 24 rujna 2018., sudski vještak knjigovodstvene struke iskazuje da dug po glavnici na dan 21. veljače 2013. godine iznosi 201.036,13 kn odnosno po godinama nastanka u 2007. godini 57,47 kn, u 2008. godini 4.320,40 kn, u 2009. godini 67.194,26 kn, u 2010. godini 48.587,99 kn, u 2011. godini 72.938,15 kn, a dug po kamata na dan 21. veljače 2013. iznosi 33.584,88 kn odnosno po godinama nastanka u 2007. godini 6,80 kn, u 2008. godini 50,55 kn, u 2009. godini 1.302,49 kn, u 2010. godini 3.041,68 kn, u 2011. godini 6.667,71 kn, u 2012. godini 19.444,06 kn i do 21. veljače 2013. 3.061,59 kn.

Sudski vještak knjigovodstvene struke na ročište odgovarajući na primjedbe na nalaz i mišljenje navodi da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja kao i dopune nalaza i mišljenja, s obzirom da je nalaz i mišljenje s dopunom sačinila temeljem dokumentacije koja prileži sudskom spisu, te naknado zatražene i dobivene dokumentacije od Porezne uprave. Smatra da tuženik krivo tumači nalaz i mišljenje s dopunom, jer u istom nema nelogičnosti, ponovno naglašavajući da su stranke prije pokretanja ovog postupka sklopile nagodbu, te drugačije regulirale obvezu tuženika nego što proizilazi iz dokumentacije koja je prethodila nagodbi s tim da zbog ne pridržavanja obveza iz nagodbe od strane tuženika, tužitelj je stavio "izvan" snage nagodbu, odnosno reprogram duga, te je stanje duga vraćeno na prvobitno stanje, što sada tuženik krivo tumači kao nelogičnosti, jer je zaista reprogramom dio duga otpisan, a potom je sve to poništeno 12. svibnja 2016. godine i od tada je dug vraćen u prvobitno stanje, tako da zaista može doći do različitih iznosa, ali je pravno pitanje koje će iznose sud cijeniti, da li one koje su prvotno nastali ili one koje su nastali reprogramom koji je kasnije poništen, tako da se neosnovano navodi da nije uzela u obzir sve uplate.

Sud je poklonio vjerio nalazu i mišljenju sudskog vještaka knjigovodstvene struke, u pogledu visine duga i dospjelosti istog s obzirom da je rješenjem Porezne uprave Područni ured S. i B. od 12. svibnja 2016., koji prileži na listu 108 sudskog spisa, ukinuto rješenje Porezne Uprave Područnog ureda V. po otpisu duga s osnove kamate uz istovremeno reprogramiranja glavnice duga poreznog obveznika P. A.

Ocjenjujući istaknuti prigovor zastare koji je istaknut 25. ožujka 2013., bitno je to što je tuženik podnošenjem zahtjeva za otpis duga s osnove kamata uz istovremeno reprogramiranje glavnice duga priznao dug te u smislu odredbe čl. 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba (NN 55/2013 – u daljnjem tekstu ZNPDFO) za vrijeme trajanja reprogramirane naplate poreznog duga zastara poreznog duga ne teče, a također temeljem odredbe čl. 240. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO) zastara se prekida kad dužnik prizna dug te se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i davanjem otplate, a nesporno je da je tuženik nakon što mu je odobren reprogram duga, dio duga u iznosu od 37.200,35 kn, kako to navodi vještak u svom nalazu i mišljenju, vratio, a u smislu odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se zakonom određeni rok za zastaru, tako da je zastara temeljem odredbe čl. 14. ZNPDFO-a počela teći nakon što je doneseno rješenje od 12. svibnja 2016., koje je postalo izvršno 21. lipnja 2016.

S obzirom na gore navedeno proizilazi da je nastupila zastara u smislu odredbe čl. 94. st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 147/2008 u daljnjem tekstu OPZ) s obzirom da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, a zastara je ponovno počela teći nakon 21. lipnja 2016. odnosno počela je teći temeljem odredbe čl. 94. st. 3. OPZ-a 1. siječnja 2017. (rješenje kojim je ukinuto rješenje o repogramu duga je iz 2016.), tako da je relativna zastara nastupila 2. siječnja 2020. Također je nastupila i apsolutna zastara temeljem odredbe čl. 96. st. 1. OPZ-a u kojem stoji da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama čl. 94. st. 3., 4. i 5. OPZ-a, a iz priloženog izvoda iz poslovnih knjiga vidljivo je da se potražuje dug nastao do 21. veljače 2013., tako da je temeljem odredbe čl. 94. st. 4. počela teći zastara istekom 2013. godine, te je nastupila apsolutna zastara 2. siječnja 2020.

S obzirom da je nastupila zastara, nije se mogao održati u ovoj pravnoj stvari platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 234.611,02 kn s kamatom od 21. veljače 2013. do isplate, kao i troškove tog postupka također s kamatom i to od donošenja rješenja o ovrsi, dok je navedeni platni nalog u dijelu u kojem je određena ovrha ukinut kao i provedene radnje rješenjem kojim je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

S obzirom da je nastupila zastara temeljem odredaba OPZ-a, nisu od značaja navodi tuženika da dug za koji je upisano založno prvo predstavlja povremena davanja, a koji navodi su neosnovani jer je riječ o porezima i doprinosima, tako da navedena potraživanja u smislu odredbe čl. 2. toč. 2. OPZ-a se ne smatraju povremenim davanjima, tako da nije riječ o povremenim potraživanjima u smislu odredbe čl. 226. ZOO-a.

Nesporno je da je u zemljišnim knjigama na nekretninama, koje su upisane u zk.ul. 3646 k.o. B. G. k.č.br. 1701/7 ulica M. B., pašnjak površine 2461 m2, kao samovlasništvo tuženika, temeljem rješenja Općinskog suda u Županji poslovni broj Ovr-372/2012 od 21. ožujka 2012. uknjiženo založno pravo radi osiguranja novčane tražbine Ministarstva financija, te je osnova za donošenja rješenja o osiguranju bilo pravomoćno i ovršno rješenje Ministarstva Klasa: UP/I-415-02/2010-001/00415, Urbroj: 513-007-16/2010-01 od 14. prosinca 2010.

Tuženik s obzirom na zastaru nije dužan tužitelju isplatiti potraživani iznos, ali s obzirom da postoji u zemljišnim knjigama uknjiženo založno pravo za korist tužitelja za dug tuženika u iznosu od 174.495,04 kn, tužitelju preostaje mogućnost temeljem odredbe čl. 94. st. 7. OPZ-a (u kojem stoji da zastara prava na naplatu tražbine po osnovi poreza, kamata i troškova ne nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom ili hipotekom koji su upisani u javnu knjigu, u tom slučaju tražbina će se naplatiti iz opterećenih stvari), da u drugom odgovarajućem postupku realizira svoje pravo na način da traži da je tuženik dužan trpjeti da tužitelj se naplati za svoje potraživanje iz opterećene stvari.

              Radi izloženog, presuđeno je kao u izreci.             

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., a u svezi s čl. 155. st. 1. i temeljem odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu ZPP).

              Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za pristup na ročištima od 27. listopada 2016. i 17. rujna 2020., koja su odgođena prije upuštanja u raspravljanje, za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 u daljnjem tekstu Tarifa) mogao priznati iznos od 50 boda za svako ročište, nadalje priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima od 24. studeni 2016., 17. svibnja 2017., 22. siječnja 2019. i 13. listopada 2020. godine na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svako ročište, s obzirom na vrijednost predmeta spora. Nadalje priznat mu je trošak sastava pismenog podneska od 24. veljače 2017., za što mu se temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, s obzirom da je tim dopisom odgovorio na traženje suda u svezi s dostavljanjem dokumentacije potrebne za provođenje vještačenja, dok mu se nije mogao priznati trošak sastava podnesaka od 16. svibnja 2017. i 15. siječnja 2019. godine u kojima ponavlja navode iz podneska od 24. veljače 2017. godine, što sveukupno iznosi 11.500,00 kn bez PDV-a s obzirom da pun. tužitelja nije obveznik plaćanja PDV-a.

              Tuženik je temeljem odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a neovisno o ishodu parnice dužan tužitelju nadoknaditi trošak pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište od 4. listopada 2016., s obzirom da je to ročište odgođeno iz razloga što tuženik nije pravovremeno dostavio uplatnice na koje se pozivao tijekom postupka, tužitelju je dosuđen temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife iznos od 250 bodova odnosno 2.500,00 kn, s tim da su troškovi stranaka izrekom presude međusobno prebijeni te je naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 9.000,00 kn.

 

            U Županji, 26. studenog 2020.

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku 15 dana po primitku iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

    Obavijest:

1. Općinsko državno odvjetništvo u V.,

2. H. L., odvjetnik u Ž.