- 1 -              Kžzd 25/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 25/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. Z., zbog kaznenih djela iz čl. čl. 158. st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 -ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i oštećene mlt. L. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 12. lipnja 2020. broj Kzd-1/2020, u sjednici održanoj 26. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog Ž. Z., braniteljice optuženika, odvjetnice N. B. u zamjeni za odvjetnicu I. Z., te opunomoćenika oštećenice, odvjetnika A. O.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalbe optuženog Ž. Z. i oštećene mlt. L. V. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Ž. Z. i to, pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, pod toč. 2. izreke, za kazneno djelo iz čl. 161. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatora u trajanju od šest mjeseci, pod toč. 3. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 163. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a pod toč. 4., za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je, u smislu čl. 58. st. 1. KZ/11, opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu broj Kzd-4/2017 i tamo izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci uzeta kao utvrđena, pa je, primjenom odredaba o stjecaju, optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. rujna 2018. pa nadalje.

 

Optuženik je, sukladno čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), obavezan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 8. ZKP/08 i to troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te troškove psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja te troškove zastupanja oštećenice po punomoćniku, o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici I. Z., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i optuženiku ukine istražni zatvor, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Žalbu je podnijela i oštećena mlt. L. V., po svom opunomoćeniku,  A. O., odvjetniku iz Z., kojom pobija prvostupanjsku presudu "zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni", odnosno, podnosi žalbu protiv toč. 3. i 4. izreke pobijane presude zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda preinači  i optuženiku za kazneno djelo pod toč. 3. izreke "izrekne kazna zatvora u trajanju od osam godina", te za kazneno djelo pod toč. 4. " kazna zatvora u trajanju od pet godina i primjenom čl. 51. st. 1. KZ/11 izreći optuženiku jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina".

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

             

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je opt. Ž. Z., putem audio-video veze iz Zatvora u Z., te braniteljica N. B., odvjetnica iz Z., prema zamjeničkoj punomoći za braniteljicu I. Z., koja je usmeno izložila navode optuženikove žalbe. Sjednici je nazočio i opunomoćenik oštećenog djeteta, odvjetnik A. O., koja je izložio navode njezine žalbe. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njegovoj nenazočnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžzd-26/2019 od 19. prosinca 2019. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je prvostupanjskom sudu skrenuta pažnja da je, nakon odustanka državnog odvjetnika, oštećenica preuzela progon za kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke te presude zbog čega je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi svojstvo ovlaštenog tužitelja i u odnosu na navedena kaznena djela donijeti novu presudu.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je neposredno ispitao oštećenicu na raspravi i proveo njezino psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, a ujedno je mlt. oštećenici dozvolio povrat u prijašnje stanje čime je ona stekla svojstvo oštećenika kao tužitelja u odnosu na kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke pobijane presude. Nastavno, državni odvjetnik je na raspravi preuzeo progon od oštećenice, ali je ona, sukladno čl. 464. st. 4. ZKP/08, zadržala pravo da taj dio prvostupanjske presude pobija zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati.

 

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

 

Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, žalitelj paušalno tvrdi "da postoji proturječje o onom što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza saslušanih svjedoka i samih isprava i izjava svjedoka ... iz čega proizlazi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na bitna obilježja kaznenog djela". Međutim, budući da žalitelj ne precizira u čemu bi se navedeno proturječje konkretno očitovalo niti ovaj žalbeni sud, ispitujući presudu po službenoj dužnosti, nalazi bilo kakvih proturječja između dokaza reproduciranih u obrazloženju presude i samih tih dokaza izvedenih u postupku, očito je da se ovim navodima žalbe, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik u žalbi ukazuje da je oštećenica na raspravi izmijenila svoj iskaz u pitanju zbog čega je pristala na spolni odnos sa optuženikom, a činjenicu da je ginekološkim pregledom utvrđena njezina spolna intaktnost treba tumačiti optuženiku u korist. Također, neistinita je njezina tvrdnja o vrsti i boji vozila kojim je optuženik došao po nju, dok prema lokaciji optuženikovog mobitela proizlazi da je on u kritično vrijeme bio na drugom mjestu, što potvrđuje njegov alibi. Nadalje, ukazuje se na izostanak bilo kakvih tragova o komunikaciji optuženika i oštećenice putem mobitela, kako kritičnog dana, tako i za period učina kaznenog djela pod toč. 2. izreke. Isto tako, pretragom mobitela i računala optuženika i oštećenice nisu pronađeni bilo kakvi pornografski sadržaji koji bi dokazivali učin kaznenih djela pod toč. 3. i 4. izreke. Zbog navedenog, a imajući u vidu da se oštećenica u inkriminirano vrijeme dopisivala i s J. B., koji u paralelnom kaznenom postupku priznaje neprimjerene kontakte s oštećenicom, upitno je zašto ona "samo optuženika tereti da je imala spolni odnos". Zaključno, tvrdi se da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo te je optuženika trebalo osloboditi optužbe.

 

              Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio sva kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.

 

              Prije svega, ošt. L. V., ispitana na raspravi sukladno čl. 292. st. 1. i 2. ZKP/08, dosljedno, detaljno i uvjerljivo tereti optuženika da ju je kroz inkriminirano vrijeme putem društvene mreže Facebook nagovarao na zajednički susret radi spolnog odnosa, do čega je i došlo 7. srpnja 2018. Tada ju je, opisuje oštećenica, optuženik odvezao u svoj stan gdje su obavili vaginalni i oralni spolni odnos. Također, tereti ga da joj je putem aplikacije Messenger društvene mreže Facebook slao svoje nage fotografije te tražio od nje da mu šalje fotografije svog nagog tijela, što je i učinila. Optuženik je pritom znao da ona ima svega 13 godina jer mu je tako sama rekla.

 

              Posebno je znakovito da je oštećenica na raspravi detaljno i uvjerljivo opisivala razmještaj prostorija i namještaj u stanu optuženika, a što ona zasigurno ne bi mogla znati ako u tom stanu nije boravila. Iako optuženik poriče prisutstvo oštećenice u svom stanu, činjenica je da na raspravi nije niti pokušao osporavati detalje koje ona opisuje, pa ostaje zaključiti da je oštećenica u tom stanu doista bila.

 

Žalitelj ukazuje da je oštećenica, ispitana na dokaznom ročištu, šturo opisivala kritične događaje, za razliku od njezinog iskaza na raspravi, kada iznosi brojne detalje. Međutim, ta okolnost, sama po sebi, ne dovodi u pitanje istinitost onoga što je izjavila, posebno kada se cijeni da je ona u međuvremenu sazrela te je kao djevojka od sada, 16 i pol godina, sa puno više razumijevanja, a manje srama, mogla otvoreno govoriti o proživljenim seksualnim iskustvima s optuženikom. Osim toga, u postupku nije utvrđen bilo kakav ozbiljan motiv zbog kojeg bi ga ona lažno teretila, tim više, jer osim dana 7. srpnja 2018., oštećenica više nije bila u neposrednom kontaktu s optuženikom, a niti takva zlonamjerna motivacija proizlazi iz rezultata provedenog vještačenja.

 

Naime, jednako kao i na sudu, oštećenica je opisivala inkriminirane događaje tijekom intervjua provedenog za potrebe psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Stalni sudski vještaci mr. sc. S. K. i prof. dr. sc. G. B. F. suglasno zaključuju da spontanost u dosjećanju, konstantnost iskaza, autokorekcije, logička struktura iskaza, uklopljenost događaja te centralni i kontekstualni detalji, kao i vegetativne te psihološke reakcije pri iznošenju iskaza, upućuju na autentičnost doživljaja te nisu utvrđeni nikakvi znakovi vanjskih utjecaja na njezino iskazivanje niti motivacija za lažno terećenje. Zaključno, vještaci su suglasni da oštećenica ima kognitivni i moralni kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza, a posljedicom pretrpljene zlostave ima simptome posttraumatskog stresnog poremećaja zbog čega joj je obavezno uključivanje u psihoterapijski tretman.

 

S obzirom da se oštećenica, i prije podnošenja kaznene prijave, na jednak način povjerila svom tetku, svjedoku J. B. te sestrični I. B., koji to u svojim iskazima potvrđuju, a naknadno i stručnim osobama Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, kako proizlazi iz njihovog nalaza i mišljenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o istinitom i vjerodostojnom terećenju, koju ocjenu prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

S druge strane, pokušaj optuženika da se obrani alibijem ostaje bez uspjeha. Naime, optuženik tvrdi da je u kritično vrijeme tj. 7. srpnja 2018. između 19,00 i 21,00 sat bio u kući svog oca M. Z. na adresi ..., gdje je zajedno sa suprugom J. Z. pratio nogometnu utakmicu. Iako ovi svjedoci navedeno potvrđuju, suprotno se može zaključiti iz podataka TK operatera koji su pribavljeni temeljem sudskog naloga. Uvidom u zbirku i registar podataka za mobitel optuženika vidljivo je da su navedenog dana u vremenu od 18:43 do 22:32 zabilježena tri glasovna poziva između optuženika i njegove supruge J. Z., što ne bi bilo za očekivati ako se oni nalaze u istom prostoru. Zbog toga, a i zbog činjenice da se radi o bliskim srodnicima optuženika koji mu očito žele olakšati poziciju u postupku, pravilno prvostupanjski sud otklanja njihove iskaze kao neuvjerljive.

 

Pri tome, netočna je i proizvoljna tvrdnja žalbe da bi mobitel optuženika u kritično vrijeme bio lociran na adresi njegovog oca. Upravo suprotno, iz podataka spomenute zbirke i registra TK operatera vidljivo je da je mobitel optuženika, kako tijekom dana kada tvrdi da je bio u svom stanu, tako i tijekom večeri kada tvrdi da je boravio u kući svog oca, lociran u dosegu iste bazne stanice ..., dok je mobitel njegove supruge, s kojom je u večernjim satima ostvario tri kontakta, bio na lokaciji ..., dakle, u dosegu druge bazne stanice.

 

Isto tako, tvrdnja žalbe da optuženik u kritično vrijeme uopće nije posjedovao motorno vozilo, pa tako niti auto Ford ..., kakvo opisuje oštećenica, u suprotnosti je s utvrđenim okolnostima njegovog dolaska u očevu kuću kritičnog dana. Naime, optuženik u obrani tvrdi da ga je do očeve kuće, koja je udaljena 2 km od njegovog stana, dovezla njegova suprug J. Z. koja to, međutim, ne potvrđuje, već iskazuje da se tamo dovezla oko 17:00 sati sa svojom kćerkom gdje je već zatekla optuženika i njihovog sina. U svakom slučaju, priložena potvrda o odjavi vozila marke Ford ... od 5. lipnja 2018. odnosi se na automobil crvene, a ne crne boje o kakvom govori oštećenica, pa se očito ne radi o istom vozilu. S druge strane, optuženik je u kritično vrijeme mogao imati na raspolaganju bilo koje vozilo, neovisno o tome je li bilo prijavljeno na njegovo ime, pa tako i vozilo koje opisuje oštećenica.

 

Također, činjenica da je ginekološkim pregledom oštećenice utvrđena intaktnost himena, na što žalba ukazuje, ne izaziva sumnju u istinitost njezinog terećenja. Naime, provedenim ginekološkim vještačenjem po dr. sc. M. B. proizlazi da se u pubertetu, pod utjecajem povećane razine estrogena, povećava i elastičnost himena do te mjere da je penetracija moguća i bez njegovog oštećenja. Stoga spolna intaktnost oštećenice, u konkretnom slučaju, ne isključuje njezinu tvrdnju da je do vaginalne penetracije uistinu došlo.

 

Stoga je, i po uvjerenju ovog žalbenog suda, sa sigurnošću dokazano da je optuženik sa mlt. oštećenicom tada starom 14 godina, izvršio spolni odnošaj i s tim izjednačenu spolnu radnju za što je pod toč. 1. izreke pobijane presude osnovano proglašen krivim.

 

Isto tako, temeljem vjerodostojnog terećenja oštećenice, ali i činjenice da se s njim doista sastala, sa sigurnošću je dokazano da ju je optuženik kroz inkriminirani period, putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, nagovarao i predlagao susrete radi spolnog odnošaja, znajući pri tom da je ona dijete mlađe od 15 godina. Budući da su te radnje poduzete putem aplikacije Messenger društvene mreže Facebook, promašeno se žalbom ukazuje da pretragom optuženikovog mobitela takvi kontakti nisu pronađeni, a činjenica je da mobitel oštećenice nije mogao biti pretražen budući je, u međuvremenu, uništen.

 

Što se tiče kaznenog djela pod toč. 3. i 4. izreke prvostupanjske presude, iz iskaza oštećenog djeteta L. V. jasno slijedi da joj je optuženik slao svoje nage fotografije, koje je po njegovom nalogu izbrisala. Istovremeno, na njegovo traženje slala mu je svoje nage fotografije. Terećenje oštećenice potvrđuju iskazi svjedoka Ž. V. te Lj. B. koji suglasno opisuju događaj koncem srpnja 2018. kada su na mobitelu oštećenice uočili optuženikovu poruku riječima "... šećeru daj se slikaj", a isto potvrđuje i svjedok J. B. kojem je oštećenica, na njegovo traženje, proslijedila dvije fotografije nagog optuženika s penisom u erekciji.

 

Zbog navedenog, neovisno o tome što pretragom dostupnih medija optuženika (mobitela, računala i USB sticka) nisu pronađene nage fotografije mlt. oštećenice, na što žalba ukazuje, s pravom  zaključuje prvostupanjski sud da su ti materijali mogli biti pohranjeni na drugim medijima ili izbrisani. S druge strane, pretragom tvrdog disca računala oštećenice te pretragom njezinog USB sticka pronađene su brojne fotografije golih muškaraca s fokusom na penis u erekciji (za koje nije utvrđeno da pripadaju optuženiku), ali i njezine nage fotografije te videozapis njezine masturbacije, što sve pokazuje da je ona bila žrtva iskorištavanja i upoznavanja djece s pornografijom, pa nema razloga sumnjati i da je takav neprimjereni kontakt imala s optuženikom, posebno u kontekstu njegove SMS poruke "... šećeru daj se slikaj". Upravo imajući u vidu te fotografije jasno je da se radi o dječjoj pornografiji, kakvu ima u vidu odredba čl. 163. st. 6. KZ/11.

 

Što se tiče žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, žalitelj navodi da je sud "povrijedio kazneni zakon mijenjajući opis kaznenog djela na način da tereti optuženika iako nema niti jednog dokaza počinjenju kaznenog djela pod toč. 3. i 4. presude". Izmjena činjeničnog opisa, na koju se žalba vjerojatno referira, odnosi se na ispuštanje dijela navoda činjeničnog opisa djela pod toč. 4. izreke riječima "kao i fotografije drugih nagih muškaraca". Međutim, takvom izmjenom nije povrijeđen kazneni zakon niti je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti jer je ispuštanjem nedokazanih dijelova optužnice, u stvari, postupio u optuženikovu korist. Stoga se ovim navodima žalbe, u stvari, povreda kaznenog zakona izvodi iz, po žalitelju, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i također nije osnovana.

 

Budući da, dakle, navodima žalbe optuženika, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u sumnju, trebalo je njegovu žalbu u tom dijelu kao neosnovanu odbiti.

 

 

U odnosu na žalbu oštećene mlt. L. V. i žalbu optuženika zbog odluke o kazni

 

 

              Iako oštećenica u uvodu žalbe ističe sve zakonom dopuštene žalbene osnove, iz sadržaja žalbe, ali i izrijekom navedene osnove u odnosu na toč. 3. i 4. izreke pobijane presude, nedvojbeno proizlazi da je žalba podnesena zbog odluke o kazni te se traži strože sankcioniranje optuženika.

 

              U prilog navoda svoje žalbe, oštećenica ukazuje na otegotne okolnosti koje prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio, između ostalog, da je optuženik već osuđivan za istovrsno kazneno djelo, da joj je, osim svojih, slao i fotografije drugih nagih muškaraca, da oštećenica trpi osobito teške posljedice kaznenog djela, kao i da je optuženik, za zadovoljenje svojih niskih strasti iskoristio blisko tazbinsko srodstvo s oštećenicom. Stoga se za navedena kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke pobijane presude predlaže utvrđivanje bitno strožih pojedinačnih kazni, a time i stroža jedinstvena kazna zatvora.

 

Ovi navodi žalbe nisu osnovani.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju pojedinačnih kazni zatvora imao u vidu sve otegotne okolnosti djela te ih je u dostatnoj mjeri cijenio, pa tako i one istaknute u žalbi oštećenice. Pri tome, optuženiku se ne može cijeniti otegotnim činjenica tazbinskog srodstva s oštećenicom jer oni uopće nisu srodnici, kako nedvojbeno proizlazi iz stanja spisa. Također, u postupku nije dokazano da bi optuženik slao oštećenici fotografije drugih nagih muškaraca i taj je navod ispušten iz činjeničnog opisa djela u optužnici. Što se tiče posljedica kaznenog djela, one su značajne jer oštećenica je doista razvila simptome PTSP-a međutim, s obzirom da iz stanja spisa proizlaze njezini neprimjereni kontakti i s drugim muškim osobama, konkretno svjedokom J. B., to se nastale psihičke posljedice ne mogu jedino i isključivo povezati s kriminalnim ponašanjem optuženika, dok je njegova ranija osuđivanost za pokušaj kaznenog djela iz čl. 163. st. 2. KZ/11 na uvjetnu osudu, već našao dovoljnog odraza u za to kazneno djelo utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Pri tome, konkretni prijedlozi ove žalbe u pogledu visine pojedinačno utvrđenih kazni zatvora nisu prihvatljivi. Naime, ne samo što tako visoko predložene kazne nemaju uporišta u konkretnim okolnostima slučaja, očito je da se odnose na raspon zakonom zapriječenih kazni propisanih u IV. noveli Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 118/18) koje su stupile na snagu 4. siječnja 2019. tj. nakon učina kaznenih djela pa se ovdje uopće ne mogu primijeniti. Naime, optuženik odgovara po zakonu koji je vrijedio u vrijeme učina kaznenih djela, a to je ovdje III. novela Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17) koji u čl. 165. st. 1. propisuje kaznu zatvora do tri godine, pa je, prema tome, prijedlog žalbe za izricanje kazne zatvora u trajanju od pet godina, ne samo pretjeran, već i po zakonu nije moguć.

 

Slijedom navedenih razloga, utvrđivanju strožih pojedinačnih kazni zatvora za kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke prvostupanjske presude nema mjesta, a time niti izricanju strože jedinstvene kazne zatvora, kako predlaže ovaj žalitelj.

 

S druge strane, nije u pravu niti optuženik kada, akcentirajući utvrđene olakotne okolnosti, predlaže izricanje jedinstvene kazne zatvora u kraćem trajanju. U žalbi isticana okolnost da optuženik "nije zloupotrebljavao procesna prava u postupku", svakako nema značaj olakotne okolnosti, već obaveze svakog učesnika kaznenog postupka.

 

Prilikom odluke o izboru vrste i mjere kazne, prvostupanjski je sud imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, pa i one koje ističe optuženik u svojoj žalbi, te ih je pravilno vrednovao. Doista, kada se ima u vidu dulje vrijeme inkriminiranog ponašanja optuženika, a naročito da je predmetna kaznena djela počinio za vrijeme trajanja kušnje u okviru uvjetne osude izrečene za raniji pokušaj istovrsnog kaznenog djela, očito je da optuženik ne prihvaća kao imperativ zaštitu djece od takvog spolnog iskorištavanja, već se rukovodi isključivo vlastitim, neprimjerenim seksualnim nagonom. Stoga, daljnjem blažem kažnjavanju optuženika svakako nema mjesta.

 

S tim u vezi, optuženiku je osnovano opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Karlovcu broj Kzd-4/2017, pravomoćna 25. listopada 2017., jer ga na to obvezuje odredba čl. 58. st. 1. KZ/11, te je tamo izrečenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci uzeo kao utvrđenu.

 

Zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da su optuženiku, za svako pojedino kazneno djelo, utvrđene primjerene kazne zatvora te je izrečena odgovarajuća jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci. Ovako odmjerena kazna dostatna je i primjerena da se njome izrazi odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima, a ujedno i utječe na svijest optuženika o krajnjoj neprihvatljivosti vlastitog ponašanja te upozore drugi građani da se klone činjenja sličnih kaznenih djela.

 

Kako su time navodi podnesenih žalbi neosnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 26. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.