- 1 -              Kžzd 18/2020-10

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 18/2020-10

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. T., zbog kaznenih djela iz čl. 193. st. 2  Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. - dalje: KZ/97.), čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2020. broj Kzd 12/19, ispravljene rješenjem od 23. travnja 2020., broj Kzd-12/2019 u sjednici održanoj 26. studenog 2020. u prisutnosti u javnom dijelu opt. A. T. i njegovog branitelja, odvjetnika N. B.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. T. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. A. T. proglašen je krivim zbog deset kaznenih djela i to:

 

- pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci

 

- pod toč. 2. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine

 

- pod toč. 3. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina,

 

- pod toč. 4. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ/97. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine,

 

- pod toč. 5. izreke zbog tri kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11. za koja su utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci za svako djelo, i kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca

 

- pod toč. 6. izreke zbog dva kaznena djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11. za koja su utvrđene kazne zatvora u trajanju po tri mjeseca za svako djelo,

 

pa je optuženik primjenom čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 5. travnja 2019. nadalje.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08., troškove vještačenja 5.216,00 kuna, paušalnu svotu 1.000,00 kuna te nagradu i nužne izdatke opunomoćenica oštećenih (po službenoj dužnosti) koji će biti određeni posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik, zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio opt. A. T. osobno i po branitelju N. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka. Obje žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena optuženikova žalba, u kojoj je predloženo da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika i zatražio obavijest o sjednici vijeća.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 2., 4. i 8. ZKP/08. sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njegovog branitelja.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Optuženik prigovara da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 4. ZKP/08. jer je „glavna rasprava“ provedena uz isključenje javnosti u cijelosti iako za to nije bilo osnove u odnosu na „dio inkriminacije iz toč. 5.) izreke“ odnosno kazneno djelo prijetnje na štetu njegove supruge M. T. Povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. nalazi u izostanku analize iskaza svjedoka Z. H. uz zamjerku kako se obrazloženje presude sastoji „od parafraziranih ali filtriranih iskaza iz kojih su uklonjene sve neuvjerljivosti i kontradikcije“.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Imajući na umu da su predmet optužbe kaznena djela počinjena na štetu djece, prvostupanjski sud je zakonito i shodno ovlasti iz čl. 388. ZKP/08. isključio javnost za cijelu raspravu. Okolnost da je optuženik terećen i za kazneno djelo koje ne ulazi u okvir kaznenopravne zaštite djece i ima se raspraviti u jedinstvenom postupku, nije zapreka odluci o isključenju javnosti za cijelu raspravu. Pored toga, žalitelja valja podsjetiti kako je iz zapisnika o raspravi razvidno je da odluci suda prvog stupnja o isključenju javnosti za cijelu raspravu  „radi zaštite djece kao žrtava“ optužba i obrana nije prigovarala, što više odrekli su se prava na podnošenje žalbe protiv tog rješenja.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je obrazloženje presude pravilno koncipirao dajući ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza u odnosu na sporne odlučne činjenice, dokazanost radnji seksualnog zlostavljanja, zlostavljanja djece i prijetnji, sve sukladno čl. 459. st. 5. ZKP/08. Okolnost što u pobijanoj presudi nije posebno reproduciran i ocijenjen iskaz svjedoka Z. H., koji, kako ga i žalitelj citira, nije primijetio da bi bilo kakvih neprimjerenih odnosa između optuženika i M. kćeri“, dakle nema saznanja o inkriminiranim događajima, ne čini razloge presude nedostatnim i nejasnim u mjeri da se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Premda optuženik u osobnoj žalbi navodi kako „sami početak ovog kaznenog postupka ima previše nepravilnosti“ pa da je stoga „sve ukupno suđenje...nepravično“, radi se o prigovoru činjenične naravi budući da su zamjerke usko vezane uz tvrdnju da je osuda na temelju nevjerodostojnih iskaza svjedoka koji ga terete „nepravedna i nepravična“.

 

Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza, ustraje na liniji obrane kako je motiv prijavljivanja osveta ošt. M. T. zbog optuženikovog fizičkog napada na njenog dečka M. S. te smatra da postoji „uočljiva proturječnost“ između iskaza svjedoka u odnosu na vrijeme saznanja M. T. o „navodnim spolnim zlostavljanjima svojih kćeri“. Prigovara da nisu ostvarena ni bitna obilježja kaznenih djela prijetnje iz toč. 5. i 6. izreke presude jer se „nije radilo o ozbiljnoj prijetnji (smrću) nego o izrečenom zbog frustracije zbog stalnih svađa...odnosno iskazivanju njegove ogorčenosti zbog M. lažne prijave protiv njega.“

 

Protivno žalbenim prigovorima optuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u pobijanoj presudi dokazna građa pomno i temeljito ocijenjena, uz pravilan zaključak da je  optuženik počinio predmetna kaznena djela.

 

Optuženika terete ošt. M. T. i ošt. I. T. koje u iskazima, poglavito ošt. M. T., otvoreno opisuju odnose u obitelji, izloženost neprimjerenom agresivnom ponašanju optuženika (očuha) i seksualnom zlostavljanju, a njihovi su iskazi potvrđeni iskazima svjedoka M. S., M. T., Ž. Š. i S. B. Pored toga na uvjerljivost kazivanja ošt. M. T. upućuje i dokumentacija Poliklinike za zaštitu djece grada Z. te dokumentacija Centra za socijalnu skrb Z.

 

Naime, optuženik djela negira uz tvrdnju da se radi o lažnim optužbama ošt. M. T. iz osvete i ljubomore te zbog narušenog odnosa sa suprugom.

 

Međutim, premda je optuženik u prosincu 2018. istukao dečka oštećenice M. S., upravo po njenoj zamolbi ovaj ga za učinjeno nije prijavio već je taj događaj, kako razumno rezonira prvostupanjski sud, po svemu sudeći bio „okidač“ oštećenici da se o proživljenoj seksualnoj zlostavi povjeri majci, što je oštećenici već ranije i sugerirao M. S., nakon čega tek slijedi obraćanje nadležnom centru za socijalnu skrb i podnošenje kaznene prijave. Pored toga, nakon saznanja i prijave djela po ošt. M. T. uslijedila je i prijava njene sestre I. T. koja, kako neskriveno svjedoči, saznavši za događaje na štetu M. T. i sama odlučila progovoriti o proživljenom spolnom zlostavljanju. Upravo ovakav sukcesivan slijed otkrivanja odnosno prijavljivanja kaznenih djela spolnog karaktera govori u prilog njihove istinitosti. Naime lažno prijavljivanje bi u najmanju ruku podrazumijevalo dogovor prijavitelja i očekivano podnošenje jedne jedinstvene kaznene prijave.

 

Nadalje, ošt. I. T. se o proživljenoj seksualnoj zlostavi povjerila mužu, svjedoku Ž. Š. i pri tome je, prema iskazu svjedoka plakala, kao što je i ošt. M. T. plakala kada je M. S. ispričala da ju je optuženik silovao. Svjedok Ž. Š. k tome uočava da su kod razgovora oštećenica s majkom o optuženiku, predmetnim događajima i suđenju sve tri tužne i zabrinute, što sve također potvrđuje vjerodostojnost terećenja optuženika, bez obzira na nevjericu o događajima koju izražava Ž. Š., a dijelom i majka oštećenica M. T.

 

Neutemeljena je i optuženikova žalbena tvrdnja kako već „uočljiva proturječnost“ u iskazima S. B. i M. T. glede vremena prvog saznanja o seksualnom zlostavljanju kompromitira vjerodostojnost iskazivanja oštećenih.

 

Naime, prema stanju dokazne građe i pojašnjenju M. T. optuženik je prije podnošenja kaznene prijave tijekom psihijatrijskog liječenja u bolnici u J. znao svašta govoriti pa tako i da je on bio silovan i da je „cure dirao“ što su oštećenice na majčin upit negirale, a optuženikove su riječi tada pripisane narušenom psihičkom stanju. Svjedokinja S. B. je za opisano ponašanje optuženika čula od M. T., a potom je nasamo razgovarala sa ošt. I. T. koja joj se povjerila da ju je optuženik dirao što nije htjela reći majci da najmlađe sestre A. i M. ne ostanu bez oca.

 

Prema tome, svi navedeni dokazi, uz dokumentaciju Centra za socijalnu skrb Z., govore u prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenica, kako u odnosu na seksualne delikte, tako i glede kaznenih djela povrede djetetovih prava i prijetnji.

 

Iako optuženik u žalbi nastoji umanjiti ozbiljnost i smisao izrečenih prijetnji opravdavajući se frustracijom zbog učestalih svađa sa M. T., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ozbiljnim prijetnjama  koje su po svom sadržaju i cijelom kontekstu komunikacije (prijetnje smrću radi prijavljivanja kaznenog djela) objektivno podobne da izazovu te su dosita i izazvale osjećaj uznemirenosti i straha kod oštećenica M. T. i M. T.

 

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni zbog povrede kaznenog zakona koja se posebno ne obrazlaže već ističe samo posredno kao posljedica pogrešnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra je uz pravilno utvrđene pojedinačne kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora u trajanju šest godina „koja u zbroju predstavlja tek jednu polovinu ukupno utvrđenih kazni, preblaga“ te stoga neprikladna za ostvarivanje zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Nasuprot tome, optuženik naglašava da je pri odmjeravanju kazne veći značaj trebalo dati olakotnim okolnostima, proteku vremena od djela, neosuđivanosti i brižnom roditeljskom odnosu optuženika u obitelji o čemu je  svjedočila ošt. I. T.

 

Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Unatoč optuženikovoj neosuđivanosti i narušenim zdravstvenom stanju, što je prvostupanjski sud cijenio olakotnim, brojnost radnji i s tim u vezi iskazana upornost u kriminalnoj djelatnosti koja je trajala dulje vrijeme upravo na štetu članova optuženikove obitelji, ne opravdava blaže kažnjavanje prema prijedlogu optuženika. Istovremeno, imajući na umu da se jedinstvena kazna sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne (ovdje pet godina za najteži oblik seksualnog delikta), da se dio kriminalne djelatnosti optuženika odnosi na blaže oblike seksualnog zlostavljanja (bludne radnje, spolna radnja izjednačena spolnom odnošaju), poglavito da su izostale značajnije posljedice na psihofizički status oštećenica, to i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju šest godina u dostatnoj mjeri izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela te će utjecati na ostvarenje generalne i specijalne prevencije pa nema mjesta ni strožem kažnjavanju.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o obvezi naknade troškova kaznenog postupka tvrdnjom da ga je trebalo djelomično osloboditi te obveze. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima kaznenog postupka pravilno utemeljio na odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08. što ne isključuje mogućnost naknadne odluke o oslobođenju dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka pod uvjetima iz čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 26. studenog 2020.