- 1 -              Kžm 22/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 22/2020-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema mlt. J. G., zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 25. svibnja 2020. broj Km-1/2019, u sjednici održanoj 26. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjsko rješenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, na temelju čl. 88. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. - dalje: ZSM) obustavljen je kazneni postupak prema mlt. J. G. zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. KZ/11. Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci maloljetnika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovo suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. u vezi s čl. 3. ZSM spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako u provedenom postupku nije dokazano da je maloljetnik počinio kaznena djela koja mu se prijedlogom za izricanje odgojne mjere stavljaju na teret.

 

Državni odvjetnik u žalbi upire na dijelove psihijatrijskog nalaza i mišljenja o duševnom stanju ošt. A. G. koji, kako se to tvrdi, objašnjavaju nelogičnosti u njezinom iskazu. Citira dijelove tog nalaza u kojima se navodi da zbog mentalnog statusa žrtve može doći do poteškoća u vremenskoj i prostornoj orijentaciji, mogu se očekivati konfuzni odgovori i blokade misli s obzirom i na osjećaj posramljenosti. Također ističe da je zaključak vještaka kako do neprihvaćanja iskaza svjedoka ne treba doći ako postoje umjerena odstupanja od prosjeka, već ako svjedok nije u stanju postići minimum sposobnosti davanja iskaza, dok je generalna ocjena vještaka da je žrtva sposobna za davanje vjerodostojnog iskaza.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se na iskazu svjedokinje A. G., koji dokaz jedini neposredno tereti mlt. J. G., ne može temeljiti zaključak o tome da je maloljetnik počinio terećena kaznena djela.

 

Naime, osnovano je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju ukazao na brojne nelogičnosti i razlike u iskazima svjedokinje koje je ista davala u pojedinim fazama postupka pa se tako na raspravi niti približno nije mogla vremenski odrediti u pogledu vremena počinjenja djela, različito je iskazivala o tome je li joj maloljetnik držao ruke na leđima ili ih je vezao špagom, o izrečenim prijetnjama koje joj je isti uputio i šamaranju po licu, dok uopće nije htjela iskazivati o detaljima samih događaja vezano za njezin položaj ili položaj maloljetnika. Nadalje, svjedokinja je opisivala maloljetnikovu veliku snagu, dok je neposrednim opažanjem utvrđeno da je isti sitnije građe, a u vrijeme koje je navedeno kao vrijeme počinjenja djela, imao je navršenih četrnaest godina. Iz iskaza svjedokinje također proizlazi da je ona o oba događaja obavijestila svog supruga, D. G., koji je na sina J. vikao, no nije uslijedila neposredna prijava takvih ozbiljnih kaznenih djela policiji ili Centru za socijalnu skrb koji je u obitelji već ranije intervenirao zbog propusta roditelja u odgoju njihove maloljetne djece. Štoviše, iz iskaza voditelja mjere stručne pomoći roditeljima u obitelji G., M. M., proizlazi da su roditelji na prvo mjesto kao problem stavljali J. neposluh i bježanje iz škole, a tek potom silovanje te da su odnosi maloljetnika i njegove majke bili korektni i nije se naslućivalo da su se između njih odvili događaji koji su predmet ovog postupka.

 

Pravilno je prvostupanjski sud istaknuo i to da postoji znatno proturječje vezano za činjenicu maloljetnikovog problematičnog ponašanja, o čemu je iskazivala maloljetnikova obitelj, budući da prema podacima škole koju je pohađao, nalazu voditelja mjere stručne pomoći M. M. te udomiteljima u čije je obitelji smješten proizlazi da je mlt. J. G. urednog i primjerenog ponašanja i da želi nastaviti daljnje školovanje.

 

Državni odvjetnik pak smatra da je sud zanemario iskaze maloljetnikove braće, T. i M. G. koji su iskazivali kako mlt. J. G. viče na oca D., psuje mamu i tatu te tuče brata M. No, prvostupanjski je sud pravilno uočio i valjano obrazložio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je dominantna osoba u obitelji bio otac maloljetnika D. G. kojeg su ostali članovi obitelji dužni slušati i od koga su željeli otkloniti odgovornost. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka M. M. koji je tijekom provođenja mjera u obitelji G. primijetio da je D. G. određivao kada će se što raditi i kuda će se ići te da je fizički kažnjavao mlt. J. G.

 

Ostali tijekom postupka ispitani svjedoci nisu imali neposrednih niti značajnijih posrednih saznanja o inkriminiranim događajima, osim što su čuli priče po selu kako je mlt. J. G. silovao svoju majku A., dok su svjedoci D. R., D. S. i D. K. naveli kako im je poznato da je A. G. i druge osobe neistinito optuživala za silovanje, pa tako i svoje sinove T. i T. te svjedoka D. R. Državni odvjetnik u žalbi zaključuje da svjedokinja A. G. upravo zbog osjećaja posramljenosti o kojem je govorio psihijatrijski vještak nije na raspravi opovrgnula iskaz svjedoka D. R. vezano za navodno silovanje. No, neovisno o razlogu zbog kojeg svjedokinja nije reagirala na ovakvo iskazivanje spomenutog svjedoka, ista je u svom iskazu izričito rekla da nikada nije govorila da bi je D. R. silovao niti da bi je itko drugi silovao, a što je suprotno suglasnim iskazima navedenih svjedoka o tim okolnostima, što sve kompromitira vjerodostojnost njezinog iskazivanja.

 

S obzirom na sve navedeno, niti po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, iskaz ošt. A. G. na kojem se temelji sumnja na počinjenje kaznenih djela silovanja na njenu štetu, nema kvalitetu potrebnu za nedvojbeno zaključivanje kako su navedena djela počinjena. Iako je državni odvjetnik, kako je već navedeno, nedosljednosti u njezinom iskazu i proturječnosti s ostalim izvedenim dokazima nastojao opravdati njezinim deficitarnim intelektualnim statusom i osobinama ličnosti, svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da konkretan iskaz ne može biti osnova za zaključak o počinjenim kaznenim djelima.

 

Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana te da nisu utvrđene niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je odlučeno kao u izreci (čl. 482. ZKP/08. u vezi s čl. 3. ZSM/11.).

 

Zagreb, 26. studenog 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.