- 1 -              I Kž 468/2018-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 468/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. L., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2., uz svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru, od 4. travnja 2018., broj K-11/15., u sjednici održanoj 26. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. J. L. i njegovog branitelja, odvjetnika I. B.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom opt. J. L., na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisano i kažnjivo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, putem branitelja I. B., odvjetnika iz Z., s prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj I. B., jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali i optuženik i njegov branitelj.

 

Žalba je neosnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima Državnog odvjetnika, činjenično stanje je pravilno utvrđeno.

 

Zaključci suda prvog stupanja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa je uslijed toga pravilan zaključak suda kako nije dokazano da bi optuženik počinio odnosno kazneno djelo.

 

              Žalitelj nije u pravu kada svoju tvrdnju da je optuženik neistinito konstruirao svoju obranu, obrazlaže navodom kako optuženik, kada je bio prvi puta ispitan, "... niti jednom riječju nije spomenuo da bi novcem, koji je prodajom etažnih jedinica dobio na ruke, plaćao materijal i usluge za izgradnju stambeno poslovne zgrade ...". Nasuprot takvoj tvrdnji žalitelja, iz zapisnika o prvom ispitivanju okrivljenika (list 154 spisa) proizlazi kako je već tada iskazao da je želio prodati odnosne stanove "... a kako bi se namaknulo novaca kojim bi se objekt mogao u cijelosti dovršiti ..." (list 154 spisa).

 

Nesporno je opt. J. L., kao odgovorna osoba TD „M.“ d.o.o. S., nakon što je ishodio brisovna očitovanja u odnosu na 1., 6., i 7. etažu stambene zgrade u P., navedene etaže prodao V. K., A. G. i Z. K. Optuženik je bio dosljedan u svojoj obrani kako od novaca koji je dobio ovim prodajama, ništa nije ostavio za sebe, već je sve bilo investirano u dovršenje stambene zgrade. Kako ostatak stanova, u međuvremenu, nije uspio prodati, banka je prekinula poslovni odnos sa njim. Njegovu obranu je potvrdio svjedok V. M., koji je vodio računovodstvene poslove za društvo. On je iskazao kako odobrena kreditna sredstva nisu bila dostatna za dovršenje zgrade. Svjedok je potvrdio da je optuženik primao novac na ruke kako bi ostvario popust na gotovinska plaćanja, a račune je dostavljao u njegov knjigovodstveno računovodstveni servis. Prvostupanjski sud je prihvatio navode svjedoka M. glede postupanja sa knjigovodstvenim ispravama TD „M.“ d.o.o., sukladno rokovima iz Zakona o računovodstvu, koji je tada bio na snazi.

 

Državni odvjetnik u žalbi ponavlja tvrdnju kako optuženik nije smio prodavati 1., 6., i 7. etažu stambene zgrade, sve dok u cijelosti ne ispuni svoju kreditnu obvezu prema banci. Pri tome zanemaruje kako je direktor podružnice „C. b.“ d.d. u Z. I. P., izdao brisovna očitovanja „C. b.“ d.d. i generalnu punomoć s tim u svezi. Optuženik je, dakle, prije prodaje tri etažne jedinice uspio ishoditi brisovna očitovanja banke, premda nije ispunio kreditnu obvezu.

 

              Međutim, u ovom je kaznenom postupku odlučno pitanje da li je optuženik, novcem pribavljenim od prodaje tri etažne jedinice, plaćao račune s ciljem kupiti robu i usluge radi dovršetka objekta u P., kojeg je gradilo TD „M.“ d.o.o., ili je novac zadržao za sebe. S tim u svezi je prvostupanjski sud, postupajući po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđivao relevantne činjenice kako bi "... kao temelj za nedvojbeno utvrđenje kaznenopravnih sastavnica kaznenog djela bilo isključeno postojanje drugih mogućnosti koje ne predstavljaju ostvarenje ovdje odlučne okolnosti, a to je zadržavanje novca za sebe osobno, a ne njegovo trošenje za izgradnju zgrade društva, dakle u korist toga društva ..." (Iz rješenja VSRH broj I Kž-347/12 od 24. veljače 2015.).

 

              Prvostupanjski sud je, vezano uz „... postojanje mogućnosti koje ne predstavljaju ostvarenje ovdje odlučne okolnosti, a to je zadržavanje novca za sebe osobno ...“, utvrdio kako je banka sufinancirala izgradnju predmetne nekretnine sa 350.000,00 eura i 1.000.000,00 kuna. Znatan dio ovih sredstava je potrošen na kupnju zemljišta, te na plaćanje komunalnih doprinosa i naknade. Procjenom vrijednosti ove nekretnine u P. koju je izvršio „I.“, dana 9. studenoga 2007., po nalogu „C. b.“ d.d. (list 562-585 spisa), utvrđena je tržišna vrijednost u iznosu 5.511.271,00 kuna ili 760.726,00 eura.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je evidentna razlika između odobrenih kredita i vrijednosti izgrađene nekretnine, morala biti financirana nekim drugim sredstvima a ne, samo, bančinim kreditom. Upravo je to optuženik i tvrdio, jer drugih sredstava nije imao, pa je morao prodati tri etažne jedinice kako bi „... namaknuo ...“ sredstva za dovršenje cijele nekretnine. Obranu optuženika je potvrdio svjedok I. P., koji je iskazao svoje uvjerenje kako se prodajom ove tri etažne jedinice mogla dovršiti gradnja cjelokupne zgrade. Samo zato je, kao direktor podružnice „C. b.“ d.d. u Z., i izdao odnosna tri brisovna očitovanja. Ovakav iskaz svjedoka djeluje logično. Naime, „C. b.“ d.d. je provela izvanrednu reviziju poslovanja, vezanog uz predmet TD „M.“ d.o.o. (list 117-128 spisa), te utvrdila kako se sa procijenjenom tržnom cijenom nekretnine u P., ukoliko se objekt završi, moglo bez problema naplatiti dugovanje banke, uzimajući u obzir i zateznu kamatu (list 117-128 spisa).

 

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je TD „M.“ d.o.o. tijekom 2004. i 2005. uredno servisiralo kreditne obveze, ali je sredinom 2006. „C. b.“ d.d. aktivirala zadužnice, jer je došlo do zastoja u plaćanju kreditnih obveza. Prikaz financijskih prilika ukazuje na zaključak kako je, upravo u vremenu kada je trgovačko društvo dospjelo u financijske probleme, optuženik primio novčane iznose na ruke prodajući tri etažne jedinice. Međutim, gradnja objekta se u tim i takvim okolnostima, nedvojbeno, nastavila i objekt je, nedvojbeno, bio dovršen.

 

Tvrdnja žalitelja kako optuženik nije priložio nikakav, materijalni, dokaz da primljeni novac nije zadržao za sebe, navodi na zaključak da je optuženik bio u obvezi dokazivati svoju nevinost. Kako je rok čuvanja knjigovodstvenih isprava bio sedam godina, prvostupanjski sud je utvrdio da daljnju provjeru obrane optuženika odnosno iskaza svjedoka I. P. nije moguće izvršiti čitanjem računa, jer ih više nema, niti postoji obveza čuvanja tih isprava. Naravno, optuženik nije bio u obvezi dokazivati svoju nevinost, već je obveza državnog odvjetnika bila dokazati optuženikovu krivnju i sve „.... kaznenopravne sastavnice kaznenog djela ...“.

 

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski je sud, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje odlučnih činjenica. Savjesnom ocjenom raspoloživih dokaza, nije našao razloga ne povjerovati obrani optuženika i iskazima svjedoka V. M., N. L. i I. P. da je optuženik primljene novčane iznose, od prodaje tri etažne jedinice, koristio za poslovanje TD „M.“ d.o.o. S.

 

Uostalom, kako je to više puta naglašeno, TD „ M. d.o.o. je doista i dovršilo izgradnju ove stambene zgrade u P.

 

Prvostupanjski sud je, za svoja utvrđenja kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza da bi optuženik počinio odnosno kazneno djelo, dao valjalo i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. studenog 2020.