Poslovni broj Gž-813/2018-2

 

 

 

 

                                                                      

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja B. M. OIB: .... iz R., zastupan po punomoćniku I. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. F. P. OIB: ..... i 2. B. P. OIB: ...., oboje tuženika iz O.zastupani po punomoćnicima iz ZOU V.P. i J. B. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3269/2016 od 27. listopada 2017., dana 25. studenog 2020.

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3269/2016 od 27. listopada 2017. u točki I izreke i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II izreke presude.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženicima da tužitelju solidarno i u roku od 15 dana vrate iznos od 7.054,94 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče od 30. srpnja 2015. do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi te da naknade tužitelju parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

              Točkom II izreke naloženo je tužitelju da plati parnični trošak tuženicima u iznosu od 3.609,37 kn u roku osam dana dok je odbijen preostali dio zatraženog troška tuženika do ukupno zatraženog iznosa od 6.875,00 kn.

 

              Protiv presude u točki I i dosuđujućem dijelu točke II izreke, žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 90/17. - dalje ZPP).

 

Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te potražuje troškove sastava žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno vrate iznos od 7.054,94 kn, za koji tužitelj tvrdi da je naplaćen neosnovano i zbog propusta u postupanju HZMO, Općinskog suda u Rijeci i tuženika kao ovrhovoditelja, u ovršnom postupku pred tim sudom poslovni broj Ovr-1799/99. 

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da su 24. rujna 1999. tuženici kao ovrhovoditelji podnijeli protiv tužitelja kao ovršenika prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 1.828,80 kn zajedno sa zateznom kamatom od 26. veljače 1998. i troškovima ovrhe, predlažući ovrhu na mirovini ovršenika,

- da je Općinski sud u Rijeci donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1799/99 od 19. studenog 1999. kojim je prihvatio ovršni prijedlog i ovrhovoditeljima odmjerio trošak od 605,00 kn,

- da je HZMO zaprimilo rješenje o ovrsi 8. prosinca 1999., da je nastavno provodio ovrhu zapljenom 1/3 dijela mirovine tužitelja kao ovršenika te da je ovršena sredstva deponirao na rezervirani račun jamčenih pologa do obavijesti o pravomoćnosti rješenja,

- da ovršenik protiv rješenja o ovrsi nije podnio žalbu u roku već samo prijedlog za odgodu ovrhe koji je pravomoćno odbijen rješenjem od 10. rujna 2002.,

- da je Općinski sud u Rijeci tek 19. svibnja 2015. uputio obavijest HZMO-u o tome da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i pozvao da se zapljenjeni iznos mirovine ovršenika isplati tuženicima kao ovrhovoditeljima u skladu s njihovim zahtjevom, koju obavijest suda je HZMO zaprimio 21. svibnja 2015.,

- da je HZMO zaplijenjena sredstva isplatio ovrhovoditeljima 30. srpnja 2015. u visini od 7.054,94 kn i to na ime duga 1.828,80 kn, na ime kamata 4.621,14 kn te na ime troškova ovrhe 605,00 kn, 

- da je u međuvremenu ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi nakon proteka roka, povodom koje je sud pravomoćnim rješenjem od 7. lipnja 2016. uputio ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, da je ovršenik ustao tužbom u ovome postupku radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom ali je kasnije preinačio tužbu i zatražio isplatu utuženog iznosa.

 

              Sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan prigovor tuženika da bi tužitelj podnio tužbu po proteku roka od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja kojim je upućen na pokretanje parnice, te je kao svrsishodnu dopustio preinaku tužbe učinjenu po tužitelju.

 

              Neosnovanim je prvostupanjski sud našao i prigovor tužitelja da bi protekao rok u kojem bi se ovdje tuženici, a u ovršnom postupku ovrhovoditelji mogli namiriti za svoje potraživanje, tj. da bi nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom odlukom. U tom pravcu utvrđuje da predmetni ovršni postupak nije dovršen dostavom nepravomoćnog rješenja o ovrsi HZMO-u jer da je tada tek započela provedba pljenidbi dužnih iznosa a prijenos tražbine ovrhovoditeljima HZMO je mogao učiniti tek nakon zaprimanja obavijesti suda da je rješenje o ovrsi pravomoćno, sve pozivom na odredbe o određivanju i provedbi ovrhe na mirovini iz članka 173. i članka 179. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08. - dalje OZ-a).

 

Uvažavajući dalje odredbu članka 68. stavak 1. OZ-a, koja regulira dovršetak ovrhe, prvostupanjski sud nalazi da se ovrha u ovom slučaju dovršava dostavom ovršenikovom dužniku HZMO-u obavijesti kojom ga se obavještava da je rješenje o ovrsi pravomoćno i poziva ga da se izvrši prijenos sredstava ovrhovoditeljima u skladu s njihovim zahtjevom, iako o dovršetku ovrhe ovršni sud u ovom slučaju nije donio formalno rješenje. Kako je HZMO nakon zaprimanja obavijesti suda o pravomoćnosti rješenja o ovrsi, postupio po nalogu i isplatio ovrhovoditeljima ukupno zaplijenjeni iznos u visini od 7.054,94 kn, to je prema stajalištu suda u svemu postupljeno sukladno zakonu.

 

Na temelj prednjih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim   zahtjev tužitelja za isplatu naplaćenog iznosa ovdje tuženicima jer nalazi da se ne radi o neosnovanom sjecanju već stjecanju tražbine na temelju pravomoćne sudske odluke te podnijetog prijedloga za ovrhu u zakonskom roku i sve u sudskom postupku.

 

Pritom sud smatra da tuženici kao ovrhovoditelji nisu odgovorni što je sudski postupak trajao dugo i što je protekao dugi niz godina dok su dobili iznos koji im je pripadao uvećan za zakonske zatezne kamate.

 

              Stoga odbija tužbeni zahtjev dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

Protivno žalbenim navodima tužitelja, materijalno pravo je pravilno primijenjeno na činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka, koje činjenično stanje ovaj sud nije ovlašten preispitivati jer se radi o sporu male vrijednosti.

 

              Tužitelj u žalbi ponavlja tijekom prvostupanjskog postupka istaknute tvrdnje da se u konkretnom slučaju ovrha ima smatrati dovršenom dostavom rješenja o ovrsi HZMO-u koji je trebao provoditi ovrhu na stalnom novčanom primanju tužitelja kao ovršenika. Stoga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan zbog nekoliko utvrđenih propusta:

 

- propusta HZMO-a Područna služba u R. da u roku od 30 dana, još 1999., nakon što mu je dostavljeno rješenje o ovrsi, isplati obustavljeni iznos tužiteljeve mirovine deponiran na za to rezervirani račun, 

 

 

- propusta Općinskog suda u Rijeci da o pravomoćnosti rješenja o ovrsi pravovremeno obavijesti HZMO, već je to učinio nakon 15 godina od kada je rješenje o ovrsi dostavljeno HZMO-u a iznosi mirovine obustavljeni i zapljenjeni,   

 

- propusta tuženika kao ovrhovoditelja koji nisu zatražili isplatu obustavljenog iznosa nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi niti pokrenuli postupak protiv HZMO-a radi eventualne naplate dugovanih iznosa.

 

              Pritom se tužitelj u žalbi poziva na revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo stajalište da se ovrha na stalnim novčanim primanjima smatra dovršenom dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o prijenosu te na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. 

 

Bez uporišta su izneseni žalbeni navodi jer je i prema stajalištu ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naplaćenog iznosa ovdje tuženicima uz obrazloženje se ne radi o neosnovanom sjecanju već stjecanju tražbine na temelju pravomoćne sudske odluke u provedenom ovršnom postupku.

 

Pritom nije utvrđeno da bi bilo propusta na strani tuženika kao fizičkih osoba koje su u ovršnom postupku kao ovrhovoditelji bili zastupani po kvalificiranom punomoćniku koji je za njih obavljao sve potrebne radnje u okviru izdane punomoći pa su se tuženici opravdano rukovodili uputama i savjetima punomoćnika o dinamici provođenja ovršnih radnji, a tužitelj suprotno nije dokazao.

 

Stoga je materijalno pravo iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11. i 78/15. - dalje: ZOO) pravilno primijenjeno kada je utvrđeno da na strani tuženika ne postoji obveza vraćanja novčanog iznosa naplaćenog u ovršnom postupku niti po kriteriju stjecanja bez osnova niti temeljem odgovornosti za štetu.

 

Što se pak tiče žalbenih navoda tužitelja o trenutku kada se ovrha smatra dovršenom i o eventualnim propustima u postupaju suda pred kojim je tekao ovršni postupak te HZMO-a kao tijela koje je po nalogu suda trebalo provesti konkretnu ovrhu, a koji propusti u slučaju utvrđenja njihova postojanja doista ne mogu ići na štetu građana, treba reći da takve okolnosti ne mogu biti predmetom ovoga postupka koji se vodi protiv tuženika kao građana koji su se legitimno naplatili u ovršnom postupku. U tom je pravcu tužitelj eventualnu zaštitu od nezakonitog postupanja nadležnih tijela mogao zatražiti u drugom odgovarajućem postupku.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

              Radi navedenog žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

             

Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke II izreke presude, kao nepobijan ostaje neizmijenjan.

 

 

U Rijeci 25. studenog 2020.

 

 

                                                                                                                                       Sutkinja

                                                                                                                              Branka Ježek Mjednjak