- 1 -              Rev-x 948/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 948/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice K. Đ. iz O., OIB: ... i 2. tužiteljice M. Đ. iz O., OIB: ..., koje zastupa punomoćnica T. A., odvjetnica iz Odvjetničkog društva A. & G. iz Z., protiv tuženice Psihijatrijske bolnice Sv. I., J., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica iz Z., radi naknade štete, rješavajući o reviziji 1. i 2. tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžx-71/13-2 od 17. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-1135/11 od 21. prosinca 2012.,  u sjednici održanoj 25. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija 1. i 2. tužiteljice protiv presude suda drugog stupnja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija 1. i 2. tužiteljice protiv rješenja suda drugog stupnja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„I.              Odbijaju se tužiteljice K. Đ. i M. I. rođ. Đ. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

Tužena je dužna isplatiti:

 

1. na ime nematerijalne štete sljedeće iznose:

- prvotužiteljici K. Đ. iznos od 230.000,00 kn

- drugotužiteljici M. I. rođ. Đ. iznos od 230.000,00 kn

 

2. drugotužiteljici M. I. rođ. Đ. mjesečnu rentu u iznosu od 2.000,00 kn za razdoblje od mjeseca travnja 1998. godine pa do završetka školovanja, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos, tekućom od dospijeća svakog 16-tog u mjesecu na iznos iz prethodnog mjeseca do isplate.

 

3. prvotužiteljici K. Đ. materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 7.987,21 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 1.626,20 kn od 19. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 24,00 kn od 19. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 463,60 kn od 19. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 250,00 kn od 19. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 1.600,00 kn od 20. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 500,00 kn od 20. ožujka 1998. godine pa do isplate,

- na iznos 3.523,41 kn od 20. ožujka 1998. godine pa do isplate.

 

4. tužiteljicama materijalnu štetu u iznosu 27.500,00 kn.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„II.              Utvrđuje se da je tužba trećetužiteljice M. Đ. povučena.

III.              Tužiteljice su dužne tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 85.016,80 kn u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je odlučeno:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba I. tužiteljice K. Đ. i II. tužiteljice M. I. rođ. Đ. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-1135/11 od 21. prosinca 2012. godine.“

 

Rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno:

 

„I.              Odbija se kao neosnovana žalba I. tužiteljice K. Đ. i II. tužiteljice M. I. rođ. Đ., te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-1135/11 od 21. prosinca 2012. godine u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke kojom je tužiteljicama naloženo da tuženiku naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 49.434,40 kn.

 

II.              Uvažava se žalba I. tužiteljice K. Đ. i II. tužiteljice M. I. rođ. Đ., preinačuje navedeno rješenje u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke za iznos od 35.582,40 i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tuženika Psihijatrijske bolnice Sv. I. J. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 35.582,40 kn.

 

III.              Odbija se kao neosnovan zahtjev I. tužiteljice K. Đ. i II. tužiteljice M. I., rođ. Đ. za naknadu troškova postupka nastalih u povodu izjavljenog pravnog lijeka u iznosu od 12.100,00 kn.“

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja 1. i 2. tužiteljica su podnijele reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložile su da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode 1. i 2. tužiteljice i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Revizijski sud je na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju 1. i 2. tužiteljica ukazuju revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Neosnovano 1. i 2. tužiteljica sadržajno tvrde da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Sud drugog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 221.a ZPP obzirom da je pravilno primijenjena odredba članka 221.a ZPP u vezi primjene pravila o teretu dokazivanja.

 

Tužiteljice u reviziji iznose niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi činjenični navodi tužiteljica izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužiteljice da im tuženica naknadi materijalnu štetu za duševne boli zbog smrti bliske osobe, kao i materijalnu štetu na ime troškova pogreba, kupnje crnine i podizanja nadgrobnog spomenika. Tužiteljica pod 2. je potraživala i isplatu mjesečne rente za vremensko razdoblje od mjeseca travnja 1998. pa do završetka školovanja.

 

Tužiteljice svoj zahtjev temelje na odgovornosti tuženice za štetu koju je počinila osoba s duševnim smetnjama (članak 164. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je Đ. M., 3. ožujka 1998. primljen na liječenje kod tuženice s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja, po uputi svojeg nadležnog liječnika dr. S. zbog pogoršanog psihičkog stanja s gubitkom apetita, nesanicom i teškim suicidalnim mislima,

 

- da je na bolničko liječenje pristao svojevoljno, bez prinude, da je kod prijema u bolnicu bio orijentiran, urednog misaonog tijeka, bez psihopatoloških sadržaja,

 

- da je u bolnici liječen antidepresivima,

 

- da je na vlastiti zahtjev, Đ. M. 11. ožujka 1998., u pratnji supruge i zeta, pušten na probni adaptacijski povratak kući,

 

- da je dozvola za izlaz potpisana od strane liječnice dr. K. R. K.,

 

- da je vrijeme povratka u bolnicu određeno za 18. ožujka 1998.,

 

- da se 18. ožujka 1998. Đ. M. traktorom dovezao pred trgovinu J., vlasništvo S. Đ., da ga je pozvao van iz trgovine, te da nakon što je S. Đ. izašao iz trgovine, Đ. M. je iz prikolice izvukao poluautomatsku pušku, repetirao je u pravcu S. Đ. i ispalio jedan hitac koji ga je pogodio u trbuh, nakon čega je S. Đ. pao na tlo, a potom da je Đ. M. na tjeme glave S. Đ. prislonio cijev puške i ispalio još jedan hitac, nakon čega se udaljio nekoliko metara i sebi ispalio hitac ispod brade u glavu,

 

- da je Đ. M. na opisani način počinio ubojstvo S. Đ., a zatim i samoubojstvo,

 

- da iz iskaza svjedoka dr. M. M. proizlazi da ne postoje upute, kojeg se od pacijenata smije pustiti na probni adaptacijski povratak kući i da je objektivno nemoguće pratiti i vršiti nadzor nad pacijentom za vrijeme trajanja izlaza iz bolnice kada je u pitanju dobrovoljni pristanak na liječenje,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. J. M. proizlazi da je Đ. M. u cijelosti raspolagao mogućnošću kretanja, izlaska iz bolnice, odlazaka, koji bi bili samo povremeni ili bi značili napuštanje liječenja u potpunosti, da njegovo stanje nije zahtijevalo prisilnu hospitalizaciju, jer je Đ. M. bio kontaktibilan, orijentiran, urednog misaonog tijeka bez psihopatoloških sadržaja. Ranije zapaženo agresivno i svadljivo ponašanje kod Đ. M., da upućuje na poremećaj osobnosti, koji nikako kao dijagnostička kategorija, ne bi mogao biti razlogom prisilne hospitalizacije i takva je osoba u potpunosti slobodna činiti što joj je volja i za vlastita djela odgovarati pred zakonom,

 

- da je u postupanju tuženice došlo do proceduralne pogreške kod prijema Đ. M. u bolnicu, jer je nedostajao potpis drugog psihijatra na nalazu kojim se procjenjuje sposobnost bolesnika za pristanak na liječenje.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu, a imajući u vidu liječenje i terapiju Đ. M., te prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja je zaključio da je tuženica dokazala da je obavila nadzor na koji je obvezna (članak 164. ZOO) i odbio je zahtjev 1. i 2. tužiteljice za naknadu štete. Naime, iako je u vrijeme štetnog događaja Đ. M. još uvijek bio pacijent u bolnici jer je bio otpušten samo na terapijski izlazak, sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da štetni događaj nije rezultat nikakvih propusta tuženice.

 

Sud prvog stupnja je zaključio i da propust tuženice prilikom prijama Đ. M. u bolnicu (jer je nedostajao potpis drugog psihijatra na nalazu kojim se procjenjuje sposobnost bolesnika za pristanak na liječenje), nije utjecao na terapijsku metodu liječenja Đ. M., jer je primljen u bolnicu po proceduri za svojevoljni prijam u bolnicu, stoga je i mogao napustiti bolnicu u svakom trenutku.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja i zaključio da bi postojala odštetna odgovornost štetnika nužno je da se ispune sve pretpostavke odštetne odgovornosti – šteta, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza između štete i štetne radnje. Kako ne postoji uzročna veza između liječenja Đ. M. i štetne radnje učinjene po Đ. M., ne postoji niti odgovornost tuženice, zaključuje sud drugog stupnja.

 

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi članka 164. ZOO kada je odbijen zahtjev 1. i 2. tužiteljice za naknadu štete.

 

Naime, prema odredbi članka 164. stavak 1. ZOO za štetu koju prouzroči osoba koja zbog duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobna za rasuđivanje odgovara onaj koji je na temelju zakona ili odluke nadležnog tijela ili ugovora dužan voditi nadzor nad njom. Prema stavku 2. istog članka on se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljao nadzor na koji je obvezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

 

Krivnja tuženice kao ustanove koja je bila dužna provoditi nadzor nad Đ. M., koji je kao pacijent bio na liječenju u toj ustanovi se pretpostavlja (članak 154. stavak 1. ZOO), a teret dokaza je na toj ustanovi, da dokaže da je obavljala nadzor na koji je obvezna ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora. Što znači da se samo u tom slučaju tuženica može osloboditi odgovornosti za štetu.

 

U konkretnom slučaju i po shvaćanju revizijskog suda tuženica kao zdravstvena ustanova je dokazala da je brižljivo obavljala nadzor na koji je obvezna i zbog toga nije odgovorna za predmetnu štetu koju je počinio Đ. M. Tuženica nije odgovorna za štetu koja je nastala, jer je postupala po pravilima struke i nije mogla ništa učiniti da spriječi nastanak štetnog događaja.

 

Naime, Đ. M. je primljen u bolnicu s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja, svojevoljno. S obzirom na takvu dijagnozu kod Đ. M., bolnica nije imala osnove za prisilnu hospitalizaciju. Razlogom prisilne hospitalizacije nije moglo biti niti ranije zapaženo agresivno i svadljivo ponašanje kod Đ. M., jer navedeno upućuje na poremećaj osobnosti, a ne da bi bilo razlogom za prisilnu hospitalizaciju.

 

Dakle, Đ. M. je u cijelosti raspolagao mogućnošću napuštanja bolnice u svakom trenutku. Raspolagao je mogućnošću kretanja, izlaska iz bolnice, odlazaka koji bi bili samo privremeni ili bi značili i napuštanje liječenja u potpunosti.

 

Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, nije bilo nikakvih propusta na strani tuženice u pogledu postupanja prema Đ. M., te je tuženica dokazala da je obavila nadzor na koji je obvezna i da je pružila terapiju pacijentu kakvo je njegovo zdravstveno stanje zahtijevalo.

 

Zbog toga nisu ispunjene kako opće (članak 154. ZOO), tako i posebne pretpostavke iz članka 164. ZOO o odgovornosti tuženice za naknadu štete, pa nisu osnovani ni revizijski razlozi koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Nadalje, prema odredbi članka 21. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 111/97 i 27/98 – dalje: ZZODS) osoba s duševnim smetnjama, koja je sposobna razumjeti svrhu i posljedice smještaja u psihijatrijsku ustanovu i koja je na osnovi toga sposobna donijeti slobodnu odluku može se uz njen pisani pristanak, na njen zahtjev, ili zahtjev treće osobe smjestiti, u psihijatrijsku ustanovu. Pristanak se daje pred predstojnikom odjela ili psihijatrom kojeg je za to posebno ovlastio predstojnik odjela i dežurnim psihijatrom koji su dužni u vrijeme davanja pristanka utvrditi sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka, te u svezi s tim izdati pisanu potvrdu koja se ulaže u liječničku dokumentaciju (stavak 1.). Osobe iz stavka 1. ovoga članka smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu ukoliko predstojnik odjela ili psihijatar kojeg je on posebno za to ovlastio i dežurni psihijatar svaki samostalnim i nezavisnim pregledom utvrdi da se radi o osobi s duševnim smetnjama kod koje se odgovarajući terapijski uspjesi ne mogu postići liječenjem izvan takve ustanove (stavak 2.).

 

Dakle, dobrovoljni smještaj je smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi uz njezin pristanak ili na njezin zahtjev.

 

Suprotno revizijskim navodima, pravilan je zaključak suda da proceduralna pogreška kod prijema Đ. M. u bolnicu, jer je nedostajao potpis drugog psihijatra na nalazu kojim se procjenjuje sposobnost bolesnika za pristanak na liječenje, nije utjecala na terapijsku metodu liječenja Đ. M., jer je primljen u bolnicu po proceduri za svojevoljni prijam u bolnicu.

 

Prema odredbi članka 22. ZZODS osoba s težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u psihijatrijsku ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom (stavak 1.).

 

Protivno navodima revizije, za odluku o tome je li neka osoba bila duševno bolesna, zaostala u umnom razvoju ili zbog kojeg drugog razloga nije bila sposobna rasuđivati, je odlučno stvarno stanje sposobnosti štetnika da pravilno shvati zbivanja oko sebe i na osnovi toga donese odluke koje su prema shvaćanju sredine u kojoj živi pravilne.

 

Suprotno revizijskim navodima, iz utvrđenja u postupku ne bi proizlazilo da se u konkretnom slučaju radilo uopće o situaciji za primjenu odredbe iz članka 22. ZZODS, jer se radilo o pacijentu čija dijagnoza (povratno depresivni poremećaj) nije zahtijevala prisilnu hospitalizaciju.

 

Pitanje tzv. terapijskog izlaza – dopusta, je legalno prihvaćeni terapijski instrument izlaza kao vid reintegracije, budući je jedan od osnovnih ciljeva tretmana u bolnici uspješna postupna reintegracija bolesnika u društvo.

 

Izlaz iz bolnice spada u terapijske postupke psihijatrijskog liječenja. O izlazu iz bolnice odlučuje liječnik psihijatar kao stručna osoba koja je osposobljena za samostalno donošenje procjene stanja svakog pojedinog bolesnika. To obuhvaća i odluku o izlazu pacijenta iz bolnice bez ili u pratnji obitelji.

 

U konkretnom slučaju Đ. M. je dopušten izlaz prema ispunjenom obrascu „Dozvola za izlaz“, u kojem se evidentira ime i prezime bolesnika, svrha izlaska, vrijeme izlaska, vrijeme povratka i ime i prezime osobe-liječnika psihijatra koji je odobrio izlaz.

 

Međutim, bolnica nema mogućnosti uvida u stanje bolesnika kad napusti bolnicu i kada se nalazi pod nadzorom obitelji. U situacijama kada pacijent nema članove obitelji koji će o njemu voditi brigu, bolnica je dužna obavijestiti Centar za socijalnu skrb prema mjestu stanovanja.

 

Stoga, kako u konkretnom slučaju proizlazi da je na vlastiti zahtjev Đ. M., u pratnji supruge i zeta, pušten na probni adaptacijski povratak kući, a da bolnica nema mogućnosti uvida u stanje bolesnika kad napusti bolnicu, članovi obitelji su ti koji su bili dužni vršiti nadzor nad Đ. M. dok je bio na probnom adaptacijskom izlasku.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju 1. i 2. tužiteljice u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na navode 1. i 2. tužiteljice iznesene u reviziji kojima pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.