- 1 -              Rev 1603/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1603/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja A. P., iz B., R. A. i 2. tužiteljice L. P. iz B., R. A., oboje zastupani po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. d.o.o., P., OIB:..., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji oboje tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-878/15-2 od 20. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1138/13-22 od 19. prosinca 2014., na sjednici održanoj 25. studenog 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija oboje tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke. potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „Ništav je čl. 1. st. 2. Ugovora o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17. listopada 2005. godine sastavljen po javnom bilježniku B. M. između D. J. kao prednika tuženika i tužitelja s druge strane.

 

Ništav je čl. 1. Ugovora o zajmu sklopljenog 17. listopada 2005. godine između D. J., kao prednika tuženika i tužitelja u dijelu u kojem je ugovoreno da "ukoliko zajmoprimci ne vrate zajam u roku iz prednjeg stavka ove točke počinje im teći zakonska zatezna kamata od prvog dana nakon proteka tri mjeseca pa do isplate“.

 

Ujedno je, u toč. II. izreke drugostupanjske presude, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju, navodeći da istu podnose zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude preinače, a podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik istu predlaže odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije  nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. U tom smislu jasno je i neproturiječno obrazloženje drugostupanjskog suda (a za koji dio obrazloženja revidenti smatraju da je neshvatljiv) u dijelu u kojemu se navodi da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za utvrđenjem valjanosti, odnosno ništavosti sklopljenih ugovora u cijelosti, a imajući u vidu da se u žalbi tvrdi da su isti fiktivni, kao što se ne radi niti o zahtjevu o isplati duga, uslijed čega nije bilo niti osnove za odlučivanje o tome je li ugovorena obveza dopuštena ili nije s obzirom na vrstu ugovorene tražbine.

 

Predmet postupka je utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe (čl. 1.) Ugovora o zajmu i ugovorne odredbe (čl. 1. st. 2.) Ugovora o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Založni ugovor), sklopljenih od 17. listopada 2005. između prednika tuženika, D. J. i tužitelja, kojim ugovornim odredbama je ugovoreno da na pozajmljeni iznos glavnice u kunskoj protuvrijednosti 200.000,00 EUR-a tužitelji kao zajmoprimci trebaju platiti zakonsku zateznu kamatu od prvog dana nakon proteka 3 mjeseca pa do isplate, pri čemu tužitelji tvrde da su navedene odredbe suprotne zakonu i moralu, jer da kamate mogu biti ugovorene samo po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge u valuti koja je služila kao valuta ugovora.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-da su na temelju Ugovora o zajmu sklopljenog između J. D. (prednika tuženika) sa tužiteljima 17. listopada 2005. i ovjerenog pred javnim bilježnikom pod brojem OV-6497/05, tužitelji primili na jednake dijelove iznos od 200.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, s početkom korištenja zajma 17. listopada 2005.,

 

-da su radi osiguranja navedenog zajma prednik tuženika i tužitelji 17. listopada 2005. sklopili i potvrdili pred javnim bilježnikom Založni ugovor,

 

-da je Ugovorom o ustupanju – prodaji potraživanja od 4. travnja 2008. D. J. svoje potraživanje prema tužiteljima iz Ugovora o zajmu od 17. listopada 2005., ustupio tuženiku,

 

-da tužitelji zajam nisu vratili.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a imajući u vidu čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, i čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05) koji je stupio na snagu u vrijeme dospijeća tražbine, nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da ne postoji ni jedan od razloga zbog kojih bi se predmetne ugovorne odredbe (po čl. 1. Ugovora o zajmu - da u slučaju ne vraćanja zajma počinje teći zakonska zatezna kamata prvog dana proteka 3 mjeseca pa do isplate, kao i po čl. 1. st. 2. Založnog ugovora - da tražbina dospijeva sukladno Ugovoru o zajmu) utvrdile ništavima. Svoju ocjenu obrazlažu time da stranke nisu ugovorile ugovornu kamatu, već isključivo primjenu zakonskih odredaba u pogledu zatezne kamate na dospjelu tražbinu, kao što je ZOO i odredio. Ujedno je drugostupanjski sud otklonio žalbeni navodi o fiktivnosti ugovora, iz razloga što su isti navodi po prvi put istaknuti tek u žalbenom postupku.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice i zateznu kamatu po stopi određenoj zakonom.

 

Navedenom odredbom propisano je upravo ono što su stranke ugovorile u spornim odredbama koje tužitelji predlažu utvrditi ništavima – da tužitelji, ako o dospijeću (17. siječnja 2006.) ne vrate pozajmljeni iznos, duguju pored iznosa glavnice i zateznu kamatu po stopi određenoj zakonom.

 

Pritom nisu od utjecaja revizijski navodi kojima se ukazuje na zabludu, odnosno prijevaru tužitelja (time što je D. J. iskoristio njihovo nepoznavanje jezika i uvjerio tužitelje da potpišu predmetni Ugovor sa spornom odredbom), jer tužitelji nisu niti tvrdili niti dokazivali tijekom postupka da bi, eventualno, ishodili presudu kojom bi bio poništen predmetni Ugovor o zajmu zbog mana volje pa isti ima pravni učinak. Naime, pobojni pravni poslovi ne mogu se u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZOO s uspjehom pobijati iznošenjem prigovora u parnici. Oni imaju pravne učinke sve dok ih sud na zahtjev jedne od stranaka ne poništi konstitutivnom presudom.

 

Navodi revizije u kojima revident iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženjima tih odluka (osobito u pogledu toga je li tužiteljima predan novac ili nije te radi li se u konkretnom slučaju o diplomatskoj djelatnosti tužitelja ili ne), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom stadiju postupka. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ujedno, činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o diplomatskoj djelatnosti tužitelji ističu tek u reviziji pa ista predstavlja novu činjenicu (ne radi se o općepoznatoj činjenici) koju ovaj sud postupajući po odredbi čl. 387. ZPP, također nije ovlašten uzeti u razmatranje. U tom smislu irelevantno je pozivanje tužitelja na čl. 31. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 25. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.