Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

              Poslovni broj: UsInoi-35/20-12

             

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja B.s., D., kojega zastupa opunomoćenik A. K., odvjetnik u D., .protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Dubrovnik, Dropčeva 1, i pod 2) Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi naknade za oduzetu imovinu, 25. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-942-01/16-01/597, Urbroj: 514-05-02-01-02/15-20-02 od 6. srpnja 2020., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška ovoga spora.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/16-01/597, Urbroj: 514-05-02-01-02/15-20-02 od 6. srpnja 2020. odbijena je tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I-943-01/97-01/1690, Urbroj: 2117-04/3-16-62 od 5. rujna 2016. kojim je tužitelju, za u tomu rješenju opisane oduzete (nacionalizirane) stanove koje su otkupili raniji nositelji stanarskog prava, utvrđeno pravo na naknadu u iznosu 2.620.478,02 kn, koji mu je Republika Hrvatska, putem zainteresirane osobe pod 2), dužna isplatiti u 4 godišnja obroka počevši od dana pravomoćnosti toga rješenja, i to na račun S. f. H. b. k. za crkvene ustanove.

              Tužitelj, u pravodobnoj tužbi, i na raspravi, u bitnome, ističe prigovore izložene u nastavku obrazloženja ove presude, i zahtjeve navedene u izreci ove presude.

Tuženik, u odgovoru na tužbu, pozivom na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. U tomu smislu, u odgovorima na tužbu, navode i zainteresirane osobe pod 1) i 2), koje je ovaj sud, na temelju članka 19. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 28/17; dalje: ZUS), pozvao da sudjeluju u ovome sporu, dostavivši im tužbu na odgovor; koji odgovor na tužbu zainteresirane osobe pod 2) je zaprimljen nakon zaključenja raspravljanja u ovome sporu.

Dostavom svih prethodno navedenih podnesaka, i održavanjem javne rasprave 17. studenoga 2020., strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. ZUS-a.

Na temelju članaka 37. stavak 3. i 39. stavak 2. ZUS-a, rasprava je održana bez prisutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresiranih osoba pod 1) i 2), jer tuženik i zainteresirana osoba pod 1) nisu opravdali izostanak, a odgovor na tužbu zainteresirane osobe pod 2) kojim predlaže raspravu održati bez njene prisutnosti je zaprimljen nakon zaključenja raspravljanja.

U dokaznom postupku u ovome sporu, kojega je predmet ocjena zakonitosti osporenog rješenja, čitana je sva dokumentacija spisa ovoga spora i spisa predmetnog upravnog postupka Klasa: UP/I-943-01/97-01/1690 koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/98), međunarodni je ugovor, kojeg ima u vidu članak 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), te je, prema toj odredbi, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi je iznad zakona. Stoga se isti primjenjuje u ovoj upravnoj stvari, uz odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi).

              Vraćanje imovine oduzete Katoličkoj Crkvi za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, posebno je uređeno člancima 2. do 5. navedenoga Ugovora, koji propisuju:

Članak 2.

U želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska se obvezuje da će:

  1.                a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu, koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama;
  2.                b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara koja nije moguće vratiti;
  3.                c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena;
  4.                priznajući opće društveno vrijedni rad Katoličke Crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj Crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos.

 

Članak 3.

  1.                Republika Hrvatska se obvezuje da će Katoličkoj Crkvi, u razumnom roku, vratiti u naravi imovinu koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama.
  2.                U roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovoga Ugovora, mješovito povjerenstvo – sastavljeno od jednakog broja predstavnika Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije – priredit će popis imovine koja će biti vraćena, s naznakom roka povratka.

 

Članak 4.

Republika Hrvatska, u dogovoru s mjerodavnim vlastima Katoličke Crkve i u skladu sa zakonskim odredbama, izvršiti će prikladnu zamjenu za dio dobara koja nije u stanju vratiti Katoličkoj Crkvi. Zamjenu dobara i rokove također će utvrditi mješovito povjerenstvo u roku od godine dana od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

 

Članak 5.

  1.                Republika Hrvatska će pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu nadoknadu u četiri godišnja obroka.
  2.                Ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.
  3.                Mjerodavno tijelo Republike Hrvatske isplaćivat će Katoličkoj Crkvi novčani iznos svaka tri mjeseca na račun Središnjega fonda Hrvatske biskupske konferencije za crkvene ustanove. Središnji fond će dospjeli iznos dostavljati (nad)biskupijama, te ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, na temelju vrijednosti oduzete imovine.

Prema članku 28. stavcima 1. i 2. Zakona o naknadi, pravo na naknadu prijašnjem vlasniku se utvrđuje rješenjem na način da se građevinska vrijednost stana (etalonska vrijednost umanjena za vrijednost amortizacije) uveća za položajnu pogodnost stana na način propisan Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Iz citiranih odredbi proizlazi da se Republika Hrvatska obvezala u dogovoru s mjerodavnim vlastima Katoličke crkve i u skladu s važećim propisima u Republici Hrvatskoj izvršiti prikladnu zamjenu za dio dobara koja ne može vratiti. Tuženik je u postupku utvrdio da je mješovito povjerenstvo odredilo da se za oduzete stanove na kojima su treće osobe stekle pravo vlasništva plaća primjerena novčana naknada. Kako se radi upravo o takvim stanovima, osnovano je tuženik utvrdio da tužitelju za te stanove pripada pravo na naknadu, pa su tužiteljevi prigovori da je trebalo odrediti zamjensku nekretninu neosnovani. Stoga je pravilno tuženik odnosno prvostupanjsko tijelo odredilo naknadu prema članku 28. Zakona o naknadi, koja nije umanjena izrazom iz članka 59. Zakona o naknadi, te je određeno da će se isplatiti u četiri godišnja obroka sukladno stajalištu mješovitog povjerenstva, pa su neosnovani i prigovori tužitelja da se radi o nepravičnoj i neprimjerenoj naknadi (tako i u presudama Visokog upravnog suda republike Hrvatske broj Us-10541/2010-7 od 27. veljače 2013. i Us-568/2010-6 od 4. siječnja 2013.).

Iz prethodno navedenih razloga, ovaj sud ocjenjuje da su tužiteljevi prigovori neosnovani, a osporeno rješenje zakonito, odnosno doneseno u zakonito provedenom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

Nije ostvaren koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke (članak 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine broj 47/09) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 31. stavak 2. ZUS-a).

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Zbog neuspjeha tužitelja u ovome sporu, a na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a, njegov zahtjev za naknadu troška je odbijen kao neosnovan.

Zato je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 25. studenoga 2020.

 

                               SUDAC

                                Milan Franić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovoga suda, u 5 primjeraka, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Vesna Maslov

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu