- 1 -              Rev 766/2016-2

Broj: Rev 766/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., protiv tuženika D. M. iz P., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 2523/2014-2 od 8. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 401/2012-28 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 25. studenog 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 18. prosinca 2011. do isplate. Odlukom o troškovima parničnog postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 10.156,25 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 6. ožujka 2014. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode tuženika, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu sklopljenog ugovora o zajmu.

Pobijanom presudom je prihvaćen zahtjev tužitelja na isplatu prema utvrđenim činjenicama: - da je između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca 17. prosinca 2010. sklopljen ugovor o zajmu temeljem kojeg se tuženika obvezao tužitelju najkasnije godinu dana od potpisa ugovora vratiti pozajmljeni iznos od 35.000,00 EUR - da tuženik nije vratio pozajmljeni iznos, niti je tijekom postupka dokazana tvrdnja tuženika da je ugovor sklopljen pod iznudom.

Prije ostalog valja naglasiti da tuženik osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava, premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tuženik smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP).

U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) prihvatio zahtjev tužitelja po osnovu povrata zajma. Naime, prema citiranoj odredbi, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužitelj je dokazao osnivanje obveznopravnog odnosa zajma prema kojem zahtjeva isplatu, prema kojem ugovoru je ispunio svoje obveze (čl. 501. st. 1. ZOO-a), dok tuženik po dospijeću svoju obvezu povrata zajma nije ispunio, čime su nižestupanjski sudovi osnovano prihvatili zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 504. ZOO-a.

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 25. studenog 2020.