- 1 -              Revr 1390/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1390/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika bolnice, Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnica u Z., radi povrede dostojanstva i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2208/14-2 od 15. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1386/09-61 od 8. rujna 2014., u sjednici održanoj 25. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

1. Revizija tužiteljice J. S. odbija se kao neosnovana.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1386/09-61 od 8. rujna 2014. odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da joj je predstojnik Zavoda tuženika povrijedio dostojanstvo uznemiravanjem na radu čime joj je povrijedio pravo osobnosti te je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu u iznosu od 450.000,00 kuna uz pripadajuće kamate.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2208/14-2 od 15. ožujka 2016. odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju. Predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,  57/11 i 25/13– dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica ukazuje na obrazloženje prvostupanjske presude u kojemu je navedeno da valja " (…) raspraviti je li tužiteljica bila spolno uznemiravana…te da li je ista osoba bila uznemiravana u smislu mobinga (…)" dok je u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno da "(…) tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje zabranjeni temelj diskriminacije (…)" čime smatra da je zaključak drugostupanjskog suda u suprotnosti sa zaključcima prvostupanjskog suda pa je time počinjena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Premda se tužiteljica pozvala na revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na navodno diskriminajuće i uznemiravajuće radnje nadređenog prema tužiteljici, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz, iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema shvaćanju tužiteljice sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

              Nadalje, tužiteljica navodi da su sudovi propustili pravilno ocijeniti iskaze svjedoka D. G., Z. D. R., D. J., M. B. i J. S. M., pri čemu iznosi svoju prosudbu dokaza te drugačije interpretira činjenično stanje, međutim, takvim se revizijskim navodima također osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a to u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što nije proveo i daljnji dokaz medicinskim vještačenjem predloženim po tužiteljici nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Tužiteljica je u reviziji navela da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali u reviziji nije određeno navela razloge zbog kojih smatra da je drugostupanjski sud kod odlučivanja i donošenja te odluke pogrešno primijenio materijalno pravo već preispituje provedene dokaze.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu 450.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala kao posljedica povrede dostojanstva na radu kod tuženika od strane predstojnik Zavoda D. D. u periodu od 1996. do 2003. te od 2005. do 2009.

 

Sud prvog stupnja odbija zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje da u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da je ponašanje predstojnika Zavoda tuženika D. D. prema njoj bilo uzrokovano nekom od zabranjenih temelja diskriminacije iz čl. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 – dalje: ZR) odnosno da nije dokazala diskriminirajuće ponašanje tuženika na način da je povrijeđeno njezino dostojanstvo.

 

Drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja i ocjenu provedenih dokaza prvostupanjskog suda te potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

Polazeći od rezultata cjelokupnog postupka sudovi su ocijenili da u predmetnoj stvari tužiteljica nije dokazala neki od zabranjenih elemenata diskriminacije u postupanju nadređenog spram nje, a nije ni dokazala da je u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pa ocijenivši da nema niti jednog od zabranjenih temelja diskriminacije odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo diskriminiranjem i uznemiravanjem od strane nadređenog.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje ili osoba koja se zaposli (radnik, namještenik, službenik ili drugi radnik – u daljnjem tekstu: radnik) na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili ne članstva u političkoj stranci, članstva ili ne članstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća).

 

Polazeći od citirane zakonske odredbe potrebno je zaključiti da se pod pojmom diskriminacije podrazumijeva zakonom zabranjeno pravljenje razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj neke osobe u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova koje su taksativno navedene u čl. 2. st. 1. ZR, pri čemu nije odlučno za primjenu te odredbe je li posljedica diskriminacije oboljenje diskriminirane osobe.

 

Ispunjenje navedenih pretpostavki dovodi do primjene odredbi čl. 2. st. 1. ZR i u tom slučaju diskriminirana osoba ima pravo na naknade štete prema odredbi čl. 109. ZR.

 

U smislu odredbe čl. 109. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a to pravo odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredu njegovih prava iz radnog odnosa.

 

Prema tome, zaštitu uživa uznemiravanje kojem je temelj neka od navedenih diskriminatornih osnova, pa iako je teret dokazivanja na poslodavcu radnik je obvezan pozvati se na neku od navedenih osnova diskriminacije. Ukoliko se uznemiravanje utvrdi, radnik zbog uznemiravanje kojem je temelj diskriminacija ima pravo na naknadu štete po općim propisima obveznog prava.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužiteljica i D. D., kao nadređena osoba, imali loš odnos, da su se svađali međutim takvo ponašanje ne bi upućivalo na spolno uznemiravanje niti na bilo koji drugi vid diskriminacije niti bi ponašanje nadređenog u pogledu rasporeda dežurstava, stručnog usavršavanja, korištenja godišnjih odmora i slobodnih dana te (ne)rada u jedinici intenzivnog liječenja bilo uvjetovano nekim od diskriminacijskih elemenata.

 

Stoga, u predmetnoj situaciji tužiteljica nije dokazala neke od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju nadređenog joj predstojnika spram nje, niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe bi bila stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pa su nižestupanjski sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Slijedom navedenog, suprotni se navodi revizije ukazuju neosnovanim te ne mogu dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa je valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu (čl. 393. ZPP) i presuditi kao u toč. 1. izreke.

 

Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju (toč. 2. izreke) temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, jer ovaj sud smatra da nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.