- 1 -              Rev 259/2017-2

 

 

 

 

Broj: Rev 259/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja G. B. iz T., B., II-tužitelja O. B. iz T., B., i III-tužitelja M. P. iz V., koje zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u R., protiv tuženika G. D. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. M. i partneri u P., P. R., u likvidaciji, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3639/14-3 od 19. rujna 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-127/12-27 od 3. listopada 2014., u sjednici održanoj 25. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija II-tužitelja O. B. i III-tužitelja M. P. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija I-tužitelja G. B. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku G. D. iz …, da tužiteljima isplati i to G. B. iznos 14.735 eura, O. B. iznos 29.470 eura, M. P. iznos 29.470 eura, sa zateznim kamatama po godišnjoj stopi od 14% godišnje računajući od 4. prosinca 2009. godine do 30.06.2011. godine, a od 1.07.2011. godine do isplate po godišnjoj stopi od 12% ili po stopi koja bude određena Uredbom Vlade RH sve do isplate, sve u kunsko protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak ovog spora sa zateznom kamatom po godišnjoj stop od 12% računajući od dana presuđenja do isplate u roku 15 dana.“

 

I. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 34.812,25 kuna (tridesetčetiritisućeosamstodvanaestkuna i dvadeset pet lipa), a odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka u preostalom dijelu u iznosu 1.250,00 kuna“.

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rovinju - Rovigno posl. br. P-127/12-27 od 3. listopada 2014.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

 

III Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude I-III-tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP, bitne povrede odredaba parničnog postupka koja da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8., čl. 12. st. 1. i čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tužiteljima, podredno da ukine pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traže trošak sastava revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude I-tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno da ukine pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Prije svega valja navesti da su I-III-tužitelji podneskom od 3. studenoga 2016. podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dok je I-tužitelj podneskom od 3. studenoga 2016. podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, zbog čega je ovaj sud revizije tužitelja razmatrao kao jednu reviziju.

 

Revizija II- i III-tužitelja nije osnovana, dok revizija I-tužitelja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kn,

 

2) ako je odluka donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

 

S obzirom na to da se u ovom slučaju ne radi o pobijanim odlukama iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, to je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij.

 

Predmet spora je zahtjev I-tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 14.735 Eura, zahtjev II-tužitelja za isplatom iznosa od 29.470,00 Eura i zahtjev III-tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 29.470,00 Eura, sve u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te zahtjev radi naknade troškova postupka.

 

Kada je za dopuštenost revizije mjerodavna kunska protuvrijednost strane valute, ona se utvrđuje prema tečaju na dan podnošenja tužbe.

 

U vrijeme podnošenja tužbe 26. lipnja 2012. kunska protuvrijednost iznosa od 14.735,00 Eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke od 7,531737 kuna za 1 EUR iznosila je 110.980,14 kuna, dok je kunska protuvrijednost iznosa od 29.470,00 Eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke od 7,531737 kuna za 1 EUR iznosila 221.960,28 kuna.

 

Kako u odnosu na I-tužitelja vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna mjerodavan za dopuštenost revizije, to je ovaj sud reviziju I-tužitelja razmatrao kao izvanrednu u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, dok je reviziju II- i III-tužitelja, obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na II- i III-tužitelja prelazi iznos od 200.000,00 kuna, razmatrao kao redovnu u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

U odnosu na reviziju II- i III-tužitelja

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na navode revidenata kojima ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP u vezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene u postupku pred nižestupanjskim sudovima s obrazloženjem da je prvostupanjski sud izvršio uvid u kaznene predmete Općinskog suda u Puli, bez dokaznog prijedloga tužitelja, čime da je tužiteljima onemogućeno raspravljanje pred sudom, a koju odluku da je potvrdio sud drugog stupnja, valja navesti da su neosnovani jer je sud prvog stupnja na ročištu održanom 4. prosinca 2013. (list 24-28 spisa) po prijedlogu tuženika izvršio uvid u kaznene predmete Općinskog suda u Puli poslovni broj K-60/13 i K-397/12 i priložene spise ODO u Puli, čime tužiteljima nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

Da bi se moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP potrebno je da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

Stoga u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP u vezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer tužitelji nisu onemogućeni u raspravljanju pred sudom, a pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne postoje razlozi koji bi onemogućavali ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

 

Nadalje, u postupku pred sudom prvog stupnja nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8., čl. 12. st. 1. i čl. 213. st. 1. ZPP, na koju ukazuju revidenti, jer je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, dajući potpune, razumljive i jasne razloge za svoju ocjenu izvedenih dokaza i za činjenična utvrđenja.

 

Navode tužitelja kojima drukčije ocjenjuju izvedene dokaze i daju drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju presude, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev II- i III-tužitelja radi isplate svakome iznosa od 29.470,00 Eura (kao razlike kupoprodajne cijene) za koji tužitelji tvrde da je tuženik nepripadno zadržao, odnosno da im tuženik nije isplatio, nakon što su ga tužitelji ovlastili na sklapanje kupoprodajnog ugovora radi prodaje njihovih nekretnina.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, a navedena činjenična utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su tužitelji te A. P. i mlt. L. B. L. suvlasnici nekretnina oznaka k. č. br. … i k. č. br. … k.o. L. te da su isti 3. srpnja 2008. tuženiku izdali specijalnu punomoć da može u njihovo ime sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnina za minimalnu cijenu od 3,50 eur/m2,

 

- da je tuženik u ime tužitelja potpisao ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina 7. srpnja 2008. te da je ugovorena kupoprodajna cijena po tom ugovoru iznosila 6,00 eur/m2,

 

- da su tužitelji 3. prosinca 2009. osobno izdali tabularnu izjavu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama u kojoj je navedeno da im je u isplaćen u cijelosti iznos kupoprodajne cijene,

 

- da je mlt. L. B. L. temeljem kupoprodajnog ugovora isplaćen suvlasnički dio na istoj nekretnini po cijeni od 6,00 eur/m2,

 

- da je protiv tužitelja podignuta optužnica K-DO-49/12-107 od 12. srpnja 2012., a zbog osnovane sumnje da su tužitelji (te druge tamo navedene osobe) počinile kaznena djela protiv pravosuđa-davanjem lažnog iskaza iz čl. 303. st. 1. Kaznenog zakona.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da su tužitelji na temelju specijalne punomoći ovlastili tuženika da nekretnine u njihovu suvlasništvu proda po cijeni od 3,50 eur/m2 te da je tako ugovorena cijena tužiteljima i isplaćena, a da cijena unesena u ugovor o prodaji nekretnina od 6 eur/m2 nije bila dogovorena među strankama i da tužitelji ne mogu osnovano potraživati od tuženika isplatu iznosa koji predstavlja razliku između dogovorenih 3,50 eur/m2 i u kupoprodajnom ugovoru navedenih 6,00 eur/m2.

 

Kako su, dakle, tužitelji ovlastili tuženika da suvlasničke dijelove njihovih nekretnina proda po jediničnoj cijeni od 3,50 eur/m2, to sud prvog stupnja zaključuje da je u tom dijelu tuženik izvršio nalog tužitelja i da je po sklopljenom ugovoru tužiteljima i isplaćen tako ugovoreni iznos kupoprodajne cijene, posebno imajući na umu da su tužitelji izdali kupcu tabularnu izjavu radi upisa prava vlasništva na prodanim nekretninama u kojoj je navedeno da im je isplaćen u cijelosti iznos kupoprodajne cijene, što zasigurno ne bi učinili u vrijeme kada im je isplaćeno tek nešto malo više od polovice kupoprodajne cijene, zbog čega tužiteljima ne pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu razlike kupoprodajne cijene prema sklopljenom ugovoru.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i u cijelosti potvrdio presudu suda prvog stupnja ocjenjujući pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u cijelosti postupio u okviru datog mu naloga te kada je nekretnine tužitelja prodao i za to tužiteljima isplatio traženi iznos, time tužiteljima prestaje pravo od tuženika tražiti isplatu preostalog ugovorenog dijela kupoprodajne cijene jer je isplatom tog iznosa došlo do ispunjenja obveza iz njihovog međusobnog ugovora.

 

Tužitelji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuju da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je tuženik postupao u okviru danog naloga tužitelja zbog čega nije u obvezi tužiteljima isplatiti razliku kupoprodajne cijene prema sklopljenom ugovoru s kupcem.

 

Suprotno navodima revidenata, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 763. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 71/15 - dalje: ZOO) propisano je da ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, dok je odredbom čl. 765. st. 1. ZOO-a određeno da nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima da su tužitelji specijalnom punomoći ovlastili tuženika za sklapanje kupoprodajnog ugovora za nekretnine u njihovu suvlasništvu po jediničnoj cijeni od minimalno 3,5 eura/m2 te da je prema punomoći tuženik bio ovlašten primiti od kupca isplate ugovorene kupoprodajne cijene, što je i učinio kao i da su tužitelji u više navrata primili kupoprodajnu cijenu sukladno suvlasničkim omjerima te osobno izdali tabularnu izjavu kojom su svojim potpisom, dakle, vlastitim očitovanjem volje, potvrdili da im je isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti prema sklopljenom ugovoru (neovisno o tome što je u kupoprodajnom ugovoru navedena jedinična cijena od 6,00 eur/m2), to su i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 763. ZOO-a kada su odbili zahtjev II- i III-tužitelja za isplatom razlike kupoprodajne cijene.

 

Naime, tuženik je kao nalogoprimac u odnosu prema tužiteljima kao nalogodavcima u svemu postupao u okviru danog naloga i u skladu s primljenim uputama jer je prodao nekretnine tužitelja i za to tužiteljima u okviru danog naloga isplatio traženi iznos zbog čega tužitelji neosnovano traže od tuženika isplatu preostalog ugovorenog dijela kupoprodajne cijene jer je tuženik ispunio svoju obvezu iz ugovora o nalogu prema tužiteljima s pažnjom dobrog domaćina, ostajući u granicama danog naloga.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju II- i III-tužitelja kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju I-tužitelja

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog čl., stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga čl. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke: 1) da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg ju podnosi, 2) da se radi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i 3) da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni

 

I-tužitelj je podnoseći izvanrednu reviziju postavio sljedeća pitanja:

 

„Da li je Općinski sud u Rovinju bio ovlašten po službenoj dužnosti, izvan ročišta za glavnu raspravu izvršiti uvid u kaznene spise posl. broj: K-60/13 i K-397/12 i tamo priložene spise ODO Pula, bez da je prethodno donio rješenje da će taj dokaz izvoditi izvan ročišta za glavnu raspravu te o izvođenju tog dokaza nije obavijestio stranke?“

 

„Da li je Općinski sud u Rovinju bio ovlašten da nakon zaključenja pripremnog ročišta, bez prijedloga tužitelja i njegove suglasnosti, po službenoj dužnosti odredi provođenje dokaza, uvidom u kaznene spise iz toč. 1 i taj dokaz provede čitanjem sadržaja spisa bez suglasnosti tužitelja?“

 

              „Da li je tuženik kao opunomoćenik tužitelja u zastupanju, radi zaključenja kupoprodajnog ugovora za nekretninu na temelju specijalne punomoći za zastupanje koje mu je izdao tužitelj i u kojoj je naveo kao ograničenje samo najnižu prodajnu cijenu nekretnine 3,50 Eura po 1 m2, a ugovorena cijena iznosi 6 Eura koja je i navedena u kupoprodajnom ugovoru, bio ovlašten zadržati za sebe razliku naplaćene prodajne cijene bez odobrenja tužitelja kao nalogodavca?“

 

              Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće ovog suda ocijenilo je da revizija I-tužitelja nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP jer revident u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, revident u izvanrednoj reviziji samo općenito navodi da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a svi revizijski navodi svode se na isticanje bitne povrede odredaba parničnog postupka i obrazlaganje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pri tom ovaj sud smatra korisnim uputiti na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., objavljenoj u („Narodnim novinama“ broj 146/14) u kojem je, u odnosu na podnošenje izvanredne revizije, navedeno:

 

„(...) Ustavni sud u tom smislu naglašava kako nije prihvatljivo da se izvanrednom revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima  mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih sredstava zaštite.“

 

Obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3.

 

ZPP odbaciti reviziju I-tužitelja zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 25. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.