- 1 -              Rev 3502/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3502/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz C. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u V., protiv tuženika O.-K. d.d. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O. i Partneri d.o.o., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-65/18-2 od 20. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-940/2015-53 od 30. listopada 2017.,  u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 361.000,00 kn s kamatama od podnošenja tužbe do isplate,  80.000,00 kn s kamatama od presuđenja do isplate te 47.139,00 kn s kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže određeno izrekom presude (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku plaćati tužitelju mjesečno 1.500,00 kn počevši od 1. rujna 2017. dok za to budu postojali zakonski uvjeti, na način da ti iznosi dospijevaju svakog 15-tog u mjesecu za tekući mjesec (stavak II. izreke); u preostalom dijelu, preko iznosa dosuđenih pod stavkom I. i II. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja (stavak III. izreke); tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 78.380,00 kn s kamatama od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova odbijen (stavak IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. i IV. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelja obvezati da mu naknadi trošak sastava revizije i sudske pristojbe na reviziju.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika je neosnovana.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka jest zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio zbog ozljede na radu kod tuženika u štetnom događaju od 5. studenoga 2013.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 5. studenoga 2013. tužitelj doživio ozljedu na radu na način da je prilikom obavljanja poslova montaže betonskih nosača pri izgradnji mosta na rijeci D., nakon što je s nosača skinuo sajlu, u pokušaju da s betonske ploče siđe na skelu, pao sa treće etaže te skele koja nije imala zaštitnu ogradu,

- da tužitelj prilikom izvođenja konkretne radne operacije nije imao zaštitni pojas, jer mu ga tuženik nije omogućio,

-da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, a da je samo formalno bio i ovlaštenik zaštite na radu,

-da sva radna mjesta na visini većoj od 100 cm iznad terena ili hoda kao i ostala radna mjesta na gradilištu i na građevinskom objektu s kojeg se može pasti moraju biti ograđena čvrstom zaštitnom ogradom visine najmanje 100 cm, a ako se zaštitna ograda zbog prirode posla mora u toku rada privremeno ukloniti, tada radnici na takvim radnim mjestima moraju biti vezani za zaštitne pojaseve, pri čemu se rad mora obavljati pod nadzorom određene stručne osobe na gradilištu,

- da nije dokazano da tužitelj ispunjava posebne uvjete rada – zdravstvene sposobnosti za obavljanje poslova na visini većoj od tri metra,

- da su tuženik i  odgovorna osoba tuženika S. F. C. presudom Prekršajnog suda u Belom Manastiru broj Pp1. G-337/13-9 od 5. rujna 2014. proglašeni krivima za konkretnu ozljedu, jer da su tužitelja rasporedili na poslove montaže nosača na visini većoj od tri metra, a da prethodno nisu utvrdili da isti ispunjava potrebne uvjete glede zdravstvene sposobnosti i jer nisu osigurali od pada radnika sa visine u dubinu, slijedom čega da su kažnjeni novčanim kaznama,

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma kralješka, nagnječenja i oštećenja tkiva u području prijeloma lumbalne kralježnice, višekomadnog prijeloma 4. slabinskog kralješka, prijeloma tijela 2. slabinskog kralješka, djelomične kljenuti nogu srednjeg stupnja, djelomične kljenuti lijevog lisnog peronealnog živca srednjeg stupnja i dr.,

- da je zbog navedenih ozljeda trpio fizičke boli jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 20 dana, a slabijeg intenziteta 60 dana, dok je povremeno boli trpio još 45 dana, pri čemu je neugodnosti trpio tijekom cijelog liječenja (višekratno RTG snimanje, operativni zahvat, hod sa štakama, dugotrajna fizikalna terapija i dr.),

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju pretrpio jaki strah u trajanju od nekoliko sati, strah srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana, dok da strah blagog intenziteta trpi stalno,

- da je kod tužitelja došlo do ukupnog smanjenja životnih aktivnosti od 65 %, dok je naruženost (hod uz pomoć pomagala i to dolaktnih štaka paraparetičnim hodom uz povlačenje lijevog stopala po podlozi) ocijenjena u srednjem stupnju,

- da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna 3 mjeseca po 4 sata dnevno, potom 10 mjeseci pod 2 sata dnevno, nakon čega da mu je ista potrebna do kraja života u opsegu od 2 sata dnevno i to kao pomoć kod odijevanja, održavanja osobne higijene, fizičkih poslova u i oko kuće, nabavci kućanskih potrepština i sl.,

- da je tužitelj od studenog 2013. do srpnja 2016. izgubio na zaradi u visini razlike između neto plaće koju bi ostvarivao da je radio i naknade za bolovanje u ukupnom iznosu od 27.249,27 kn, dok je od srpnja 2016. (kada je umirovljen i od kada ostvaruje i naknadu za tjelesno oštećenje) do lipnja 2017. tužitelj na zaradi izgubio visinu razlike između neto plaće koju bi ostvarivao da je radio i mirovine te naknade za tjelesno oštećenje u ukupnom iznosu od 19.890,36 kn.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio pri ozljedi na radu proizlazi iz odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09, 143/12 i 73/13 - dalje: ZZR), na koju ne utječu pripisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, pa da nema niti doprinosa tužitelja nastanku štete, slijedom čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan ocijenivši da tužitelju, na temelju odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), zbog povrede prava osobnosti pripada pravična novčana naknada od 361.000,00 kn, na temelju odredbe članka 1093. stavak 2. ZOO da mu pripada pravo na zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad u iznosu od 47.139,00 kn, kao i pravo na naknadu troškova tuđe pomoći i troškova liječenja u iznosu od 80.000,00 kn, dok da mu, na temelju odredbe članka 1088. stavak 1. i 2. ZOO, pripada pravo na doživotnu naknadu u obliku novčane rente za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno.

 

Drugostupanjski sud, sagledavajući odgovornost tuženika prije svega prema posebnom pravnom uređenju ZZR-a, u svojoj odluci izražava shvaćanje da u konkretnom slučaju, nakon što je utvrđeno da se ne radi o događaju nastalom zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, ipak dolazi do odgovarajuće primjene općeg propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, i to odredbe članka 1067. ZOO, s obzirom na to da rad na visini 3. kata bez zaštitne ograde na skeli i bez zaštitnog pojasa predstavlja opasnu djelatnost. Međutim, primjenjujući opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti prema citiranoj zakonskoj odredbi,  drugostupanjski sud zaključuje da nema mjesta niti djelomičnom oslobođenju tuženikove odgovornosti, jer da nema doprinosa tužitelja nastanku štete. Dakle, prema shvaćanju drugostupanjskog suda do ozljede tužitelja došlo je zbog više propusta tuženika u organizaciji osiguranja sigurnosnih uvjeta rada, a time što tužitelj, koji je bio obučen za rad na siguran način, nije odbio obaviti konkretni radni zadatak, nije razlog za oslobođenje tuženika od odgovornosti.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, tuženik navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su u njezinom obrazloženju izostali razlozi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u postupku pred prvostupanjskim sudom koji je na konkretan pravni odnos primijenio isključivo odredbu članka 15. ZZR, smatrajući (pogrešno) da je tim propisom isključena primjena općih propisa obveznog prava. Ista postupovna povreda, smatra tuženik, počinjena je i time što su izostali razlozi o tome zašto nije uvažen nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu u dijelu u kojem se ogleda doprinos tužitelja nastanku štete, ali i time što su izostali razlozi o odlučnim činjenicama u primjeni odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO. 

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda ovaj sud ocjenjuje da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati; u njoj su sadržani razlozi o svim odlučnim činjenicama, a otklanjajući žalbene navode tužitelja kojim je ukazivao na propust prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, kada specijalni propis (ZZR) nije potpuno riješio pitanje objektivne odgovornosti tuženika, odgovarajuće primjeni odredbu članka 1067. ZOO, sud je u pobijanoj odluci upravo kroz odgovarajuću primjenu te zakonske odredbe cijenio oslobođenje odnosno ograničenje tuženikove odgovornosti doprinosom samog tužitelja nastanku štete, pri čemu je suprotno navodima revidenta, uzeo u obzir  nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu dipl.ing.građ. D. Ž. i u onom dijelu u kojem je iznio mišljenje o povredi članka 77. ZZR, a kako će to nastavno to biti obrazloženo. Jednako tako, u obrazloženju obje nižestupanjske odluke dani su odlučni razlozi o svim onim okolnostima iz članka 1100. stavak 2. ZOO kojima se sud dužan rukovoditi pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, nakon što prethodno utvrdi da težina povrede i sve okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti.

 

S obzirom na to da je u konkretnom slučaju riječ o ozljedi na radu, odgovornost tuženika sagledava se prema posebnom pravnom uređenju ZZR-a, kojim je, u članku 15. stavku 1., propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Stavkom 2. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 1., poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

 

Iz navedene zakonske odredbe, koja je u odnosu na opće obveznopravne propise specijalne prirode, nije isključena primjena općih  propisa obveznog prava, pa se tako u konkretnom slučaju, kada specijalni propis nije potpuno riješio pitanje objektivne odgovornosti poslodavca, odnosno kada u njemu nisu sadržana cjelovita pravila o oslobođenju odgovornosti poslodavca, odnosno o ograničenju njegove odgovornosti, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. ZOO. To znači da se poslodavac može potpuno ili djelomično osloboditi odgovornosti ne samo uslijed izvanrednih i nepredvidivih okolnosti odnosno više sile, na koje unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (kako to pogrešno tumači sud u pobijanoj odluci) već i ako dokaže da je šteta nastala isključivo ili djelomično radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

 

              Ovdje valja naglasiti da je potpuno neodlučno predstavlja li rad na visini u okolnostima konkretnog slučaja opasnu djelatnost ili ne, jer se objektivna odgovornost tuženika kao poslodavca temelji na odredbi članka 15. stavak 1. ZZR. Međutim, kako je drugostupanjski sud, unatoč pogrešnom pravnom pristupu, pravilno utvrđivao postojanje eventualnog doprinosa tužitelja nastanku štete, pa time i pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1067. ZOO, navedeno nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

 

              Nakon što su sudovi utvrdili da tuženik nije pripremio i organizirao te proveo rad na siguran način, jer  nije osigurao potrebne mjere zaštite zdravlja i sigurnosti radnika (tužitelju nije osigurao zaštitni pojas, a niti je dokazano da je tužitelj ispunjavao posebne (zdravstvene) uvjete za konkretne poslove), sud je u pobijanoj odluci upravo kroz doprinos tužitelja nastanku štete cijenio eventualno oslobođenje ili ograničenje odgovornosti tuženika.

 

              S tim u vezi valja reći da je drugostupanjski sud, prilikom utvrđivanja doprinosa tužitelja nastanku štete, cijenio i onaj dio nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, slijedom čega da je mogao znati da rad na skeli, na visini većoj od 3 metra, ne smije obavljati ukoliko ista nije zaštićena ogradom, a ako ograde nema da se od pada s visine treba zaštiti na neki drugi način (korištenjem zaštitnog pojasa).

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj posao obavljao na uobičajen način, da je tužitelj samo fiktivno (zbog prava na veću plaću) imao ugovor o radu za mjesto poslovođe, iako je stvarno obavljao samo posao tesara, da predmetne zgode na skeli nije bilo zaštitne ograde (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, ali i izvješća inspektorice rada, s time da je i tuženik u odgovoru na tužbu priznao da na trećoj etaži ograde nije bilo, za razliku od prve dvije etaže koje su ogradu imale), pa da je nošenje zaštitnog pojasa bila obaveza (iskaz svjedoka D. J., voditelja službe sigurnosti na radu kod tuženika), iako isti tužitelju nije bio osiguran.

 

              Budući da tuženik i u reviziji priznaje da je, radi montaže pojedinih nosača, zaštitnu ogradu bilo potrebno uklanjati, da je sam voditelj službe sigurnosti na radu kod tuženika potvrdio da je nošenje zaštitnog pojasa bila obaveza, onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o propustu tuženika da postupi prema odredbi članka 44. stavak 1. i 2. ZZR i članka 70. stavak 7. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu, neovisno o tome je li zaštitne ograde na skeli uopće bilo ili je ona morala biti postupno (privremeno) uklanjanja zbog prirode posla.

 

Iako je u pravu revident kada ističe da je dužnost tužitelja bila, u skladu s odredbom članka 77. ZZR, postupati sukladno pravilima zaštite na radu, ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nije doprinio nastanku štete time što, iako je bio obučen za rad na siguran način, nije odbio izvršiti konkretni radni zadatak. To stoga što je posve životan i uvjerljiv navod samog tužitelja da u okolnostima konkretnog slučaja (kada na terenu na odrađivanju konkretnog zadatka sudjeluje više osoba) za radnika, koji želi zadržati radno mjesto, odbijanje izvršenja radnog zadatka nije opcija.

 

              U odnosu na dosuđenu visinu pravične novčane naknade iz članka 1100. stavak 1. ZOO, valja reći da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima, prilikom određivanje visine te naknade cijenjene sve one kvalifikatorne okolnosti iz stavka 2. istog članka o kojima ovisi visina naknade. Sudovi su se tako, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, koje je onda prihvatio i drugostupanjski sud, rukovodili jačinom i trajanjem povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, godinama života tužitelja u vrijeme ozljeđivanja (47 godina), načinom na koji se trajne posljedice zadobivenih ozljeda manifestiraju u životu i radu tužitelja, vodeći pritom računa i cilju kojemu služi ta naknada, ali o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

              Imajući na umu sve utvrđene i obrazložene kvalifikatorne okolnosti, ali i pravno shvaćanje koje je ovaj sud zauzeo na drugoj sjednici Građanskog odjela (2/20) održanoj 5. ožujka i 15. lipnja 2020., broj Su-IV-47/2020-5, da se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenoga 2002., broj Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, koji su doneseni još u primjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), mijenjaju na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50 %, dosudivši tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 361.000,00 kn, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO, slijedom čega nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.