- 1 -              Rev 2247/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2247/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. E. B., OIB: …, 2. M. B., OIB … i 3. A. B., OIB: …, sve iz S. B., zastupane po punomoćnicima A. S., Lj. L., D. V. i A. P., odvjetnicima u S. B. protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji 1. - 3. tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-48/18-3 od 20. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-987/14-14 od 8. prosinca 2017., na sjednici održanoj 25. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija 1. - 3. tužiteljica odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev 1. - 3. tužiteljica (dalje: tužiteljica) kojim su tražile isplatu, svakoj od njih, zateznih kamata na isplaćenu glavnicu utvrđenu rješenjem Ureda državne uprave u županiji, Službe za društvene djelatnosti od 23. travnja 2014. (Klasa: UP/I-562-02/14-04/14 Urbroj: 2178-01-02/1-14-2), obračunate od dana obustave isplate obiteljske invalidnine, po mjesecima kako dospijevaju pa do dana isplate glavnice 13. lipnja 2014., kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke), dok je tužiteljicama naloženo da tuženici nadoknade parnične troškove u iznosu od 13.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljice su podnijele pravodobnu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti. Traže i naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Nadalje, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi (čl. 386. st. 1. ZPP). Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji opisno prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u smislu da prvostupanjska presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama, a što da drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima (uključujući detaljnu kronologiju donošenja rješenja u upravnom postupku odnosno upravnom sporu u kojima se odlučivalo o pravima tužiteljica i njihova pravnog učinka) nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Prilikom donošenja pobijane presude materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

U revizijskoj fazi postupka i nadalje je sporno imaju li tužiteljice pravo na isplatu zateznih kamata na isplaćeni glavnični iznos, imajući u vidu da je tužiteljicama priznato pravo na isplatu invalidnine rješenjem donesenim u upravnom postupku još 1992., a koje je ponovno osnaženo, prema stavu tužiteljica donošenjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8670/2010 od 28. studenoga 2013., dok je isplata glavničnog potraživanja izvršena tek 13. lipnja 2014.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je rješenjem tadašnje Općine S. B., Sekretarijata društvenih djelatnosti Klasa: UP-10-562-02/92-01/39 Urbroj: 2178-09-04/92-01 od 17. travnja 1992. (dalje: rješenje od 17. travnja 1992.) tužiteljicama, kao članovima obitelji palog borca, priznato pravo na obiteljsku invalidninu u iznosu od 5.727,00 HRD počevši od 1. ožujka 1991. pa sve dok za to postoje zakonom propisani uvjeti,

 

- da je Zaključkom ministarstva iz Domovinskog rata, Klasa: 562-02/00-04/618 Urbroj: 519-04-3-00-2 od 13. prosinca 2000. (dalje: Zaključak od 13. prosinca 2000.) obnovljen postupak koji je okončan rješenjem od 17. travnja 1992., te je odgođeno izvršenje tog rješenja odnosno odgođena je isplata obiteljske invalidnine do završetka toga postupka,

 

- da je Rješenjem Ureda u županiji Službe za društvene djelatnosti, Klasa: UP/I-562-02/09-04/2 Urbroj: 2178-01-04-03/2-10-6 od 13. travnja 2010. rješenje od 17. travnja 1992. (kojim je tužiteljicama priznato pravo na obiteljsku invalidninu) stavljeno izvan snage, te je utvrđeno kako tužiteljicama prestaje status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s danom 31. prosinca 2000.,

 

- da su protiv navedenog rješenja tužiteljice uložile žalbu ministarstvu, branitelja i koja je odbijena kao neosnovana rješenjem toga ministarstva od 16. lipnja 2010. (Klasa: UP/II-562-02/01-1204/63 Urbroj: 519-04/1-2-10-14),

 

- da su protiv navedenog drugostupanjskog rješenja tužiteljice podnijele tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, u povodu koje je taj sud presudom poslovni broj US-8670/2010-10 od 28. studenoga 2013. prihvatio tužbu, te poništio oba nižestupanjska rješenja (prvostupanjsko rješenje od 13. travnja 2010. i drugostupanjsko rješenje od 16. lipnja 2010.),

 

- da je nakon završetka upravnog spora, rješenjem Ureda u županiji službe za društvene djelatnosti od 23. travnja 2014. Klasa: UP/I-562-02/14-04/14 Urbroj: 2178-01-02/1-14-2 (dalje: rješenje od 23. travnja 2014.) obustavljen postupak obnove, te je utvrđeno da se tužiteljici E. B. priznaje pravo na obiteljsku invalidninu u mjesečnom iznosu od 1.912,45 kn počevši od 1. srpnja 2006., da tužiteljici M. B. prestaje pravo na sukorisnički dio obiteljske invalidnine s danom 30. lipnja 2006., a tužiteljici A. B. s danom 31. srpnja 2002., s tim što je tužiteljicama E. B. i M. B. priznato pravo na obiteljsku invalidninu u mjesečnom iznosu od 2.294,94 kn od 1. kolovoza 2002. do 31. prosinca 2004., te u mjesečnom iznosu od 2.868,68 kn od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2006., a na koje je rješenje nadležno ministarstvo dalo suglasnost 20. svibnja 2014.,

 

- da je 13. lipnja 2014. isplaćeno na ime neplaćenih iznosa mjesečne invalidnine: tužiteljici E. B., iznos od 261.421,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 1. lipnja 2014.; tužiteljici M. B. iznos od 79.738,25 kn za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 30. lipnja 2006., a tužiteljici A. B. iznos od 20.643,50 kn za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 31. srpnja 2002.

 

Nižestupanjski su sudovi, donoseći presude u ovoj pravnoj stvari, zauzeli shvaćanje da se radi o izvršenju rješenja donesenim u upravnom postupku, a budući da se posebnim zakonom ne propisuje ništa u pogledu plaćanja zateznih kamata, primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku, prema kojima je rješenje u upravnom postupku postaje izvršno dostavom rješenja stranici kojim se rješava upravna stvar. Kako je u konkretnom predmetu rješenje kojim je tužiteljicama priznato pravo na isplatu naknadnim rješenjima ukinuto, te su pravne posljedice toga novog rješenja djelovale sve do donošenja presude Visokog upravnog suda kada su navedena rješenja poništena, pa su tužiteljice ponovno stekle pravo na isplatu obiteljske invalidnine retroaktivno tek donošenjem i izvršnošću rješenja prvostupanjskog tijela od 23. travnja 2014. Ističu da se radi o pravima koja se ne stječu po samom zakonu već odlukom nadležnih upravnih tijela, uz ispunjenje zakonskih pretpostavki, tako da se tek navedenim rješenjem od 23. travnja 2014. ponovno utvrđuje status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja i pravo na isplatu obiteljske invalidnine za određeno razdoblje i u određenoj visini. Tek se tada to rješenje moglo izvršiti, pa slijedom toga tuženica nije niti zakasnila s plaćanjem, jer je plaćanje izvršeno kada je u ponovljenom postupku doneseno izvršno rješenje 23. travnja 2014.

 

S iznesenim pravnim shvaćanjem u pobijanoj presudi suglasan je i ovaj sud. Obveza tuženice na isplatu određenih iznosa invalidnine nastala je tek donošenjem izvršnog i konačnog rješenja donesenog u upravnom postupku 23. travnja 2014. kojim je utvrđeno pravo na isplatu i visina obiteljske invalidnine tužiteljicama, pa slijedom toga tužiteljicama niti ne pripada pravo na isplatu zateznih kamata jer tuženik nije pao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze. Navedeno shvaćanje izraženo je i u nizu odluka ovog suda (primjerice u odluci Rev-888/2008., Rev-x-477/10 i Rev-1378/13 i dr.).

 

Na navode revizije još valja odgovoriti da je nadležno tijelo u upravnom postupku donijelo pravomoćno rješenje na temelju kojeg rješenja je utvrđeno pravo na invalidninu tužiteljicama i na temelju kojeg je ista i isplaćena. Zakonitost i pravilnost tog rješenja (je li nadležno tijelo imalo zakonskog ovlaštenja za donošenje novog rješenja odnosno je li u rješenju donesenom u upravnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede ponovnog priznavanja već utvrđenog prava na štetu tužiteljica), moglo se ispitivati samo u upravnom postupku - u postupku povodom pravnih lijekova propisanih za taj postupak, odnosno eventualno u upravnom sporu je Upravni sud Republike Hrvatske (prema čl. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima - "Narodne novine", broj: 20/2010 i 143/2012) mogao odlučivati o zakonitosti akata kojima su tijela sa javnim ovlastima rješavala o pravima i obvezama u upravnim stvarima. Sud u parničnom postupku je međutim vezan (čl. 12. st. 1. ZPP) odlukama donesenima u upravnom postupku i ne može drugačije utvrđivati pravo tužiteljica nego što je to učinjeno donesenim upravnim aktom od 23. travnja 2014.

 

Pri tome se ukazuje i na činjenicu da Zaključak ministarstva iz Domovinskog rata od 13. prosinca 2000., kojim je određena obnova postupka koji je okončan rješenjem od 17. travnja 1992. te odgođeno izvršenje tog rješenja odnosno odgođena isplata obiteljske invalidnine do završetka postupka obnove, nije bio ukinut pa je, u nastavku postupka obnove, doneseno rješenje o njegovoj obustavi kao i rješenje kojim je utvrđeno pravo na isplatu tužiteljica.

 

U odnosu na navode tužiteljica da osporena drugostupanjska presuda nije suglasna s praksom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Božić protiv Hrvatske (br. 50636/09, presuda od 24. travnja 2014.) ovaj sud prihvaća izložene razloge u drugostupanjskoj presudi da se u tom slučaju ne radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi se mogla primijeniti na konkretan slučaj, ne ulazeći pri tome u prava koja bi tužiteljicama možebitno pripadala s osnove prava na naknadu štete ili s osnove prava na suđenje u razumnom roku.

 

Zbog svega navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.