- 1 -              Revd 1348/2020-2

Broj: Revd 1348/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-881/2019-2 od 15. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-37/17 od 6. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2020.,

r i j e š i o   j e :

I/              Prijedlog  tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

              II/              Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.

              III/              Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se, kao neosnovan.

Obrazloženje

Stranke su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-881/2019-2 od 15. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-37/17 od 6. rujna 2019.

              Tužitelj se očitovao na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije, predloživši revizijskom sudu da isti, kao nedopušten, odbaci te obveže tuženicu da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na prijedlog.

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

U odnosu na oba prijedloga i u njima naznačena pravna pitanja, valja reći da je riječ o pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati već ustaljenu sudsku praksu revizijskog suda. Naime, ovaj je sud u odnosu na ta pitanja zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev-3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kad je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) – životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor – i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja – jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice da ta osoba ne može napustiti područje rada – pa taj dnevni odmor ostvaruje na tom području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka – da nije niti životnim  niti razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski je sud već zauzeo u svojoj odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“

              Valja pritom naglasiti da tuženica kod postavljanja svog pitanja, osporavajući tužitelju pravo na priznate prekovremene sate, polazi od činjenica koje nisu utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima – da su tužitelju ti sati priznati samom činjenicom nemogućnosti napuštanja mjesta rada.

              Međutim, u postupku je utvrđeno da je tužitelj cijelo vrijeme bio dostupan poslodavcu, da je, prema iskazima saslušanih svjedoka, bio na radnom mjestu i radio po nalogu nadređenih i izvan redovnog radnog vremena, da je zbog specifičnosti posla (upravitelj stroja) bio zadužen i za održavanje i popravak stroja, da je zamjenjivao izočne članove posade te da je u konačnici obračun odrađenih sati vršen prema evidenciji iz brodskog dnevnika. Stoga, o odgovoru na pitanje tuženice uopće ne ovisi odluka u sporu.

Slijedom svega navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s odredbom članka 387. stavak 5. ZPP riješeno kao pod stavkom I. i II. izreke, na način da su odbačeni prijedlozi za dopuštenje revizije obje stranke.

Odluka sadržana pod stavkom III. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP, jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka.

Zagreb, 25. studenoga 2020.