- 1 -              Rev-x 535/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 535/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz M., OIB: ... , koju zastupaju punomoćnici V. Š. i M. G., odvjetnici u Z., protiv prvotuženika M. D. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., i drugotuženika R. D. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji prvotuženika M. D. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1728/16-2 od 7. ožujka 2017. ispravljene rješenjem toga suda broj Gž-1728/16-5 od 6. veljače 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7215/14-39 od 9. prosinca 2015., u sjednici održanoj 25. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i tužiteljici naloženo da prvotuženiku M. D. nadoknadi parnične troškove, tako da je presuđeno:

 

„I Preinačava se presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7215/14-39 od 9. prosinca 2015. i sudi:

"I Utvrđuje se ništetnim darovni ugovor, na kojemu je naveden datum sklapanja 27. studenoga 2006., te na kojemu je potpis darovatelja ovjeren od strane javnog bilježnika B. R., dana 9. srpnja 2007., pod br. ovjere Ov-5025/07, sklopljen između M. D. iz Z., MBG ... kao darovatelja i I tuženika M. D., u vrijeme sklapanja Darovnog ugovora s prebivalištem u M., MBG ... , kao obdarenika, a kojim Ugovorom je darovatelj M. D. iz Z., darovao I tuženiku M. D., tada iz M., nekretnine označene kao z.k.č. br. 426/3 u naravi slobodnostojeći poslovni objekt u Z., površine 349 čhv, te z.k.č. br. 426/7, u naravi dvorište, površine 11 čhv, sve upisano u zk.ul. br. 3164 k.o. S., kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

 

II I tuženik M. D. iz Z., MBG ... , dužan je trpjeti uknjižbu brisanja prava vlasništva na nekretninama označenim kao zk.č.br. 426/3, u naravi slobodnostojeći poslovni objekt u Z., površine 349 čhv, te zk.č.br. 426/7, u naravi dvorište, površine 11 čhv, sve upisano u zk.ul.br. 3164, k.o. S., kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te uspostavu zemljišno-knjižnog stanja kakovo je bilo prije provedbe rješenja br. Z-47295/07 donesenoga od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu temeljem kojega je I tuženik upisan kao vlasnik nekretnina u zk.ul.br. 3164, k.o. S. “,kao neosnovan.“

 

III I tuženik M. D. dužan je nadoknaditi tužiteljici parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 20.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2015. pa do isplate a po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO, te trošak žalbe u iznosu od 3.906,25 kn, sve u roku od 15 dana.„

 

Protiv drugostupanjske presude, donesene prema odredbi čl. 373.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), prvotuženik M. D. izjavio je reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. toga Zakona, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu ili da je ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je revident u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora zahtjevi su tužiteljice da se ništetnim utvrdi ugovor o darovanju koji su 27. studenoga 2006. sklopili njen sada pokojni suprug M. D. kao darovatelj, ranije prvotuženik, i zajednički sin stranaka M. D., raniji drugotuženik, kao obdarenik, predmet darovanja kojeg su bile nekretnine opisane u izreci pobijane presude, te da se naloži trpljenje uknjižbe brisanja prava vlasništva predmetnih nekretnina s drugotuženika M. D. i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja na temelju kojeg je pravo vlasništvo upisano na ime navedenog drugotuženika. Tijekom postupka prvotuženik M. D. je umro, a nakon nastavka prekinutog postupka parnica je nastavljena protiv nasljednika prvotuženika M. D., njegovih sinova M. D., koji je prije nastavka bio drugotuženik, a sada je označen kao prvotuženik, i R. D., kao sada drugotuženika.

 

Tužbene zahtjeve tužiteljica temelji na tvrdnjama da je nekretnina kojom je darovatelj, njen sada pokojni suprug a raniji prvotuženik M. D., predmetnim ugovorom raspolagao, i koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao samovlasništvo darovatelja, zapravo bračna stečevina nje i njenoga sada pokojnoga supruga M. D., darovatelja, pa je raspolaganje bez njena znanja i suglasnosti ništetni pravni posao.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetna nekretnina jest zajednička imovina tužiteljice i njenoga supruga, ranijeg prvotuženika M. D., u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/78, 51/89 i 59/90, dalje: ZBPO), jer je stečena prije 1. srpnja 1999., a brak tužiteljice i ranijeg prvotuženika M. D. sklopljen je 5. lipnja 1971. Međutim, prvostupanjski sud smatra da sama činjenica da je predmetnim ugovorom o darovanju raniji prvotuženik M. D. kao darovatelj raspolagao zajedničkom imovinom njega i tužiteljice ne utječe na ništetnost tog ugovora. Naime, prvostupanjski sud smatra da je odlučno ocijeniti savjesnost i poštenje pri stjecanju obdarenika kao treće osobe, sada prvotuženika M. D. kao i da se utvrđivanje savjesnosti ne može ograničiti samo na njega već i na tužiteljicu, a u skladu s odredbama čl. 57., 61. i 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01, dalje: ZV), pa kako je utvrdio činjenicu da je obdarenik, sada prvotužnik M. D., u trenutku sklapanja ugovora bio uvjeren da predmetna nekretnina predstavlja posebnu imovinu njegova oca kao darovatelja, a tužiteljica da je pak znala za namjeru njena supruga da raspolaže predmetnom nekretninom, smatra da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

 

Drugostupanjski je sud prihvatio utvrđenja suda prvoga stupnja koja upućuju na zaključak da su predmetne nekretnine, u skladu sa ZBPO-om, zajednička imovina tužiteljice i njenoga supruga, ranijeg prvotuženika M. D. Međutim, ocijenio je i da je utvrđenje prvostupanjskog suda činjenice da je prvotuženik M. D. kao obdarenik smatrao kako je predmetna nekretnina posebna imovina njegova oca proturječno sadržaju izvedenih dokaza. Drugostupanjski sud smatra kako iz izvedenih dokaza, pa i saslušanja tužiteljice i revidenta kao stranaka, proizlazi kako je prvotuženik M. D., koji je u vrijeme stjecanja predmetne nekretnine živio u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima, znao da je predmetna nekretnina stečena za trajanja braka njegovih roditelja zajedničkim radom i sredstvima, odnosno da ne predstavlja posebnu imovinu njegova oca, te da stoga nije savjestan stjecatelj kao i da proizlazi da se tužiteljica nije suglasila s darovanjem niti je za njega znala. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti iz čl. 61. st. 2. ZV da bi prvotuženik M. D. stekao pravo vlasništva pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko te utvrđuje da se radi o ništetnom pravnom poslu (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO).

 

Neosnovano prvotuženik M. D. u reviziji ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ovaj revizijski razlog revident ističe kako u odnosu na dio obrazloženja prvostupanjske presude kojim se iznose razlozi za zaključak o tome da je predmetna nekretnina bračna stečevina tužiteljice i njenoga sada pokojnoga supruga, što drugostupanjski sud prihvaća, tako i u odnosu na obrazloženje presude suda drugoga stupnja koji, primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, preocjenjuje izvedene dokaze te potom utvrđuje da je sada prvotuženik M. D. znao za to da je predmetna nekretnina stečena zajedničkim radom i sredstvima njegovih roditelja. Revident pritom ističe da su ta utvrđenja protivna „sadržaju isprava i zapisnika sadržanih u spisu“, no potom, obrazlažući ovaj revizijski razlog, ne ukazuje na to u kojem to dijelu postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava (pa ni kojih to isprava) i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Umjesto toga, revident iznosi vlastitu ocjenu dokaza, težište stavljajući na tvrdnju da je u vrijeme kada su njegovi roditelji predmetnu nekretninu stekli imao trinaest godina i da nije bio uključen u „financijske okolnosti svoje obitelji“, kao razlog za zaključak da nije mogao znati za to da je nekretnina stečena zajedničkim radom i sredstvima njegovih roditelja. Pritom, međutim, ne objašnjava kako to navedeno, pored činjenice da je u vrijeme sjecanja predmetne nekretnine živio zajedno s roditeljima, ide u prilog tome da je trebalo utvrditi kako je iz svega mogao zaključiti da je njegov otac sam stekao predmetnu nekretninu.

 

Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava revident navodi da „u ovom predmetu tužiteljica uopće nije podnijela tužbu za utvrđenje prava vlasništva ili prava suvlasništva tako da osnovanost tužbenog zahtjeva ne može biti utemeljena na odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao niti Zakona o braku i porodičnim odnosima“.

 

Točno je da se tužbenim zahtjevom u ovoj parnici ne traži utvrđenje tužiteljičina prava vlasništva ili suvlasništva predmetne nekretnine, već se traži utvrđenje ništetnosti raspolaganja zajedničkom imovinom prema ZBPO-u. Stoga je pobijanom presudom o tome da je predmetna nekretnina zajedničko vlasništvo na temelju ZBPO-a odlučeno kao o prethodnom pitanju, a potom je na temelju odredaba toga Zakona, ZV-a i ZOO-a na koje se u obrazloženju pozvao, drugostupanjski sud zaključio da je predmetno darovanje ništetan pravni posao.

 

Neosnovano, u okviru obrazlaganja revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava, revident tvrdi da „ako bi sklapanje određenog ugovora bilo zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice“, iz čega proizlazi kako smatra da u ovom slučaju nije primijenjena odredba čl. 322. st.2. ZOO. Naime, raspolaganje zajedničkom imovinom ništetan je pravni posao u skladu s odredbama čl. 283. ZBPO i čl. 61. s. 1. ZV.

 

Konačno, neosnovano revident, u odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev za trpljenje brisanja njegova prava vlasništva u zemljišnim knjigama, smatra da tužiteljica nije legitimirana za „brisovnu tužbu“ u smislu odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07), jer je u predmetnom slučaju prihvaćanje ovoga zahtjeva posljedica ništetnosti ugovora na temelju kojeg je upis proveden.

 

Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.