- 1 -              Revd 1826/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1826/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-83/2019-2 od 19. ožujka 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-28/2017-23 od 24. kolovoza 2018., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog  za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-83/2019-2 od 19. ožujka 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-28/2017-23 od 24. kolovoza 2018.

 

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

U odnosu na prva tri pitanja, koja se tiču odluke o glavnoj stvari, valja reći da u odnosu na ista nije potrebno preispitivati već ustaljenu sudsku praksu revizijskog suda. Naime, ovaj je sud u odnosu na ta pitanja zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, pa tako i u odlukama Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev-3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

 

„...treba ukazati da u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kad je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) – životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor – i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja – jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

 

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice da ta osoba ne može napustiti područje rada – pa taj dnevni odmor ostvaruje na tom području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka – da nije niti životnim  niti razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski je sud već zauzeo u svojoj odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“

 

U odnosu na pitanje koje se tiče odluke o troškovima postupka, a odnosi se na primjenu Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 74/12, 103/14, 118/14 i 107/15), ističe se kako tužitelj nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da bi to pitanje bilo važno, ne samo za odluku u sporu, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,  a sve u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.

 

Navod podnositelja kako o tom pitanju nema praske revizijskog suda, ne opravdava sam za sebe intervenciju revizijskog suda.

 

Slijedom svega navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s odredbom članka 387. stavak 5. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. studenoga 2020.

 

….