1              Poslovni broj: Gž R-271/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-271/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. L. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika HŽ I. d.o.o., iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici S. P. M., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-41/2019-18 od 19. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-41/2019- 18 od 19. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

 

"Utvrđuje se da Odluka tuženoga o otkazu Ugovora o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog Ugovora o radu broj 7965/18-1 od 16. studenog 2018., Odluka tuženoga o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice, broj 9495/18 od 11. prosinca 2018., te Odluka o razrješenju nadređenog radnika broj UI-46-3-10/18 od 24. rujna 2018. nisu dopuštene, te da radni odnos tužiteljice kod tuženoga zasnovan na temelju Ugovora o radu broj 3931-26/18 od 1. svibnja 2018. nije prestao, pa se nalaže tuženome da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto voditelja Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku Upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu, u roku od 8 dana."

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da Odluka tuženoga o otkazu Ugovora o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog Ugovora o radu broj 7965/18-1 od 16. studenog 2018., Odluka tuženoga o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice, broj 9495/18 od 11. prosinca 2018., te Odluka o razrješenju nadređenog radnika broj UI-46-3-10/18 od 24. rujna 2018. nisu dopuštene, te da radni odnos tužiteljice kod tuženoga zasnovan na temelju Ugovora o radu broj 3931-26/18 od 1. svibnja 2018. nije prestao, pa se nalaže tuženome da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto voditelja Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku Upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženome da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana," kao neosnovan.

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana."

 

Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

Žalba tužiteljice je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u dokazima provedenim u postupku, pa se presuda povodom žalbe može ispitati.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da nisu dopuštene i zakonite odluke tuženika i to odluka o otkazu ugovora o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog ugovora o radu broj 7965/18-1 od 16. studenog 2018., odluka tuženog o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice broj 9495/18 od 11. prosinca 2018. te odluka o razrješenju nadređenog radnika broj UI-46-3-10/18 od 24. rujna 2018., te da radni odnos tužiteljice kod tuženika zasnovan na ugovoru o radu broj 3931-26/18 od 1. svibnja 2018. nije prestao i da se tužiteljica vrati na radno mjesto prema navedenom ugovoru o radu.

Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tuženik kao poslodavac i tužiteljica kao radnik sklopili Ugovor o radu (list 5-7 spisa) prema kojem je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme i započela s radom 1. svibnja 2018., te obavljala poslove radnog mjesta voditelja Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu,

- da je člankom 13. Ugovora o radu ugovoreno da su stranke suglasne da se ovaj Ugovor smatra raskinutim u slučaju da radnik prestane obavljati sadašnje poslove uslijed razrješenja do kojega je došlo voljom poslodavca, a poslodavac je u tom slučaju obvezan u roku od 15 dana računajući od dana donošenja odluke o razrješenju nadređenog radnika, ponuditi radniku drugi ugovor o radu na odgovarajuće poslove u okviru njegove stručne spreme u sadašnjem mjestu rada u istoj organizacijskoj jedinici u kojoj je nadređeni radnik radio u trenutku razrješenja. Ako radnik prihvati ponuđeni ugovor radni odnos radnika se nastavlja u skladu s uvjetima tog ugovora. Ako radnik (u roku od 8 dana) ne prihvati ponuđeni ugovor za drugo radno mjesto, razrješenje predstavlja opravdani razlog za otkaz radnog odnosa,

- da je uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 16. studenog 2018. utvrđeno da se istom tužiteljici otkazuje ugovor o radu broj: 3931-26/18 sklopljen dana 1. svibnja 2018. za obavljanje poslova radnog mjesta "Voditelj odjela za korporativne komunikacije u sektoru za podršku upravi, komunikacije, sigurnosti i zaštitu". Tužiteljici se istodobno sa otkazom postojećeg ugovora o radu nudi sklapanje novog ugovora o radu na poslovima radnog mjesta Suradnik za korporativno komuniciranje u jedinici Odjel za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku Upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu, koji je priložen ovoj Odluci i čini njen sastavni dio. U obrazloženju navedene odluke tuženik navodi kako gore citirani ugovor o radu zaključen 1. svibnja 2018. sadržajno ima elemente menadžerskog ugovora u dijelu ugovorenih prava i obveza nadređenog radnik i poslodavca, pri čemu se tuženik poziva na ranije citirani članak 13. ugovora kojim su se strane suglasile da se predmetni ugovor smatra raskinutim u slučaju da radnik prestane obavljati sadašnje poslove uslijed razrješenja do kojeg je došlo voljom poslodavca, a poslodavac je u tom slučaju obvezan u roku od 15 dana računajući od dana donošenja odluke o razrješenju nadređenog radnika ponuditi radniku drugi ugovor o radu na odgovarajuće poslove u okviru njegove stručne spreme u sadašnjem mjestu rada i u istoj organizacijskoj jedinici u kojoj je nadređeni radnik radio u trenutku razrješenja, uz pravo na zaštićenu plaću u visini najviše cijene sata rada koja je utvrđena KU odnosno Pravilnikom o radu poslodavca,

- da je tužiteljica Odlukom Uprave Poslodavca broj: UI-46-3-10/18 od 24.09.2018. razriješena od obavljanja poslova Voditelja odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku Upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu sa danom 24. rujna 2018. Sukladno članku 6. Pravilnika o organizaciji poslodavca autonomno je pravo Uprave imenovati i razrješavati nadređene radnike i time odlučivati o poslovodstvu upravljačke funkcije po organizacijskim jedinicama. Poslodavac je radnici sukladno preuzetim ugovornim obvezama ponudio obavljanje poslova radnog mjesta Suradnik za korporativno komuniciranje, što je u okviru njezine stručne spreme i struke, u istom mjestu rada i organizacijskoj jedinici te s pravom na zaštićenu cijenu sata rada koja je povoljnija od cijene sata rada ponuđenog radnog mjesta. Budući da tužiteljica nije prihvatila ponuđeni ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta Suradnik za korporativno komuniciranje to je tuženik kao poslodavac otkazao ugovor o radu za obavljanje poslova nadređenog radnika uz istodobnu ponudu novog izmijenjenog ugovora o radu,

- da je sukladno članku 150. Zakona o radu, 12. listopada 2018. sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća dostavljena na savjetovanje namjeravana odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu na što se sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća nije očitovao,

- da je uvidom u Odluku o razrješenju nadređenog radnika utvrđeno da je istu donijela Uprava društva na 46. sjednici održanoj dana 24. rujna 2018. te da se istom tužiteljica kao nadređeni radnik razrješava od obavljanja poslova Voditelj Odjela za korporativne komunikacije i to s danom 24. rujna 2018.,

- da je svjedokinja S. V. direktorica sektora za podršku upravi, komunikacije, sigurnosti i zaštitu od 1. studenog 2017. u svom iskazu navela kako je upravo ona potpisala Odluku o otkazu s ponudom novog ugovora isto kao i odluku kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice. Odluku o razrješenju je donijela uprava. Svi direktori imaju ravnopravnu punomoć i nije trebala imati nikakvu posebnu punomoć za potpisivanje odluke o otkazu. Uprava odluku o imenovanju i razrješenju nadređenih radnika donosi samostalno. To je diskreciono pravo uprave. Takve se odluke ne obrazlažu. Kao direktorica odjela prisustvovala je sjednici od 24.09.2018 u kojoj je sudjelovala cijela uprava, koja ima 5 članova, kada je donesena odluka o razrješenju. Nisu joj poznati kriteriji po kojima je bila donesena odluka o razrješenju, a pravo uprave je da donosi odluke o imenovanju i razrješenju, te ovo nije prva takva odluka,

- da svjedok M. D. prometnik vlakova u funkciji povjerenika radničkog vijeća navodi kako je tužiteljici ponuđen novi ugovor o radu, i da nisu imali nikakvih primjedbi s obzirom da uprava, sukladno Pravilniku o organizaciji članka 6, imenuje nadređene radnike i za iste ne postoje interni natječaji i koliko mu je poznato tužiteljica je bila tako izabrana, a i sukladno ugovoru o radu točka 13. ista može biti razriješena. Radničkom vijeću su dostavljene sve odluke i novi ugovor o radu tužiteljice, rješenje o plaći radnika. Nisu tražili dodatnu dokumentaciju jer su smatrali da je sukladno članku 150. stavku 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, dalje u tekstu: ZR) sve dostavljeno, a očitovali su se na način da nemaju primjedbi na tu odluku.

Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ispitivao odluku o otkazu u smislu odredbe članka 4. stavak 4. ZR-a i zaključio da tužiteljica kao voditeljica Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu, ulazi u krug osoba iz članka 4. stavak 3. ZR-a, pa se na nju ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu, konkretno o otkazu ugovora o radu.

Po predmetnoj žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporna je pravna priroda ugovora o pravima i obvezama voditelja Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi od 1. svibnja 2018., odnosno radi li se o ugovoru o radu na koji se primjenjuju odredbe ZR-a i koji se može otkazati jedino sukladno odredbama članka 115. i 116. ZR-a, a u svezi članka 123. ZR-a, te članka 119. i članka 120. ZR-a, ili o tzv. "menadžerskom ugovoru" u smislu odredbe članka 4. stavak 3. i 4. ZR-a, na prestanak kojeg se ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu.

Odredbom članka 4. stavka 3. ZR-a propisano je da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, dok je stavkom 4. istog članka propisano da se na osobu iz stavka 3. ne primjenjuju odredbe ZR-a o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini.

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik nije dokazao da tužiteljica ulazi u krug osoba koje ima na umu odredba članka 4. stavka 3. ZR-a, na koje se ne bi primjenjivale odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu, konkretno o otkazu ugovora o radu s istodobnom ponudom izmijenjenog ugovora o radu, kako je to propisano odredbom članka 4. stavka 4. ZR-a.

Naime, sama činjenica da tužiteljičino radno mjesto se naziva voditeljica Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi, komunikacijama, sigurnost i zaštitu, ne znači da potpada pod odredbu članka 4. ZR-a. To stoga što se navedena odredba odnosi na članove uprave ili izvršne direktore u smislu članka 272. točke l. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 3/94, 121/99, 52/00, 118/00, 107/00, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 63/13, 110/15 i 40/19, dalje u tekstu: ZTD) koji vode poslove društva i kao takvi su u registarskom sudu obvezni podnositi prijave za upis u Sudski registar prema članku 62. ZTD-a kojim je propisano da prijave za upis podnose svi izvršni direktori i predsjednik upravnog odbora (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-832/16 od 24. listopada 2018.).

Tijekom postupka tuženik nije tvrdio niti je dokazivao da je tužiteljica upisana u Sudski registar da bi vodila (cjelokupne) poslove društva, odnosno tuženika, već ju je uprava društva ovlastila da vodi jedan dio društva (voditelj Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi.

Prema tome, tužiteljica kao voditeljica Odjela za korporativne komunikacije nije član uprave društva iz odredbi članka 239. do 242. ZTD-a, a niti je tuženik dokazao da bi prema nekom posebnom propisu tužiteljica bila ovlaštena da vodi poslove tuženika. Isto tako tužiteljica je prema sadržaju ugovora o radu i obvezama voditeljice za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi, broj 3931-26/18 imala s tuženikom sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme (točka 1. i 2. ugovora), pa je u tom dijelu i reguliran radno-pravni status tužiteljice.

Dakle, radno mjesto tužiteljice ne potpada pod odredbu članka 4. stavak 3. ZR-a, pa se stoga ne primjenjuje ni odredba stavka 4. tog članka, a to znači da se na otkaz tužiteljice moraju primijeniti odredbe ZR-a koje se odnose na prestanak, odnosno otkaz ugovora o radu.

Obzirom da su odredbe ZR-a u pogledu otkaza kogentne prirode, to tuženik ne može mimo njih svojim pravilnikom propisivati posebne razloge za otkaz, a ne može niti određivati da se ne primjenjuju odredbe ZR-a (može eventualno razrađivati vrste otkaza, odnosno razloge za njih koje propisuje ZR).

Slijedom navedenog, a obzirom da je tužiteljica s tuženikom imala sklopljen ugovor o radu i obvezama voditelja Odjela za korporativne komunikacije u Sektoru za podršku upravi, komunikacije, sigurnost i zaštitu, od 1. svibnja 2018., odnosno ugovor o radu na neodređeno vrijeme, to tuženik isti nije mogao otkazati bez da je poštivao zakonom propisanu procedure otkazivanja iz odredbe članka 119. i 120. ZR-a, tako da se tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštene odluke o otkazu ukazuje osnovanim.

Obzirom da je odluka tuženika nedopuštena i nezakonita, to i radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, pa je osnovan zahtjev kojim se nalaže vratiti tužiteljicu na radno mjesto sukladno Ugovoru o radu broj 3931-26/18.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tužiteljice i preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, čime je odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

Odluka o troškovima postupka je donesena na temelju odredbe članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a, a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetnika Tbr. 7 točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 2.000,00 kuna + PDV od 25% što iznosi 2.500,00 kuna.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnim i potrebnim troškovima u smislu članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu 25. studenog 2020.