Broj: Kž 118/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. V., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 20. veljače 2018. broj Kov-1/2018-7, o produljenju mjera opreza nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 16. ožujka 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog Z. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Karlovcu, nakon podignute (sada već i potvrđene) optužnice protiv optuženog Z. V., zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., na temelju članka 98. stavka 5. te članka 98. stavaka 1. i 2. točaka 3. i 4. u vezi s člankom 123. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženom Z. V. produljena je primjena mjera opreza i to obveze redovitog javljanja Policijskoj postaji V., jednom tjedno i zabrane približavanja oštećenom S. J. iz V., na udaljenost ne bližu od 10 metara. Ujedno je, na temelju članka 98. stavaka 5. i 6. ZKP/08. optuženom Z. V. ukinuta primjena mjere opreza iz članka 98. stavka 2. točke 5. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Z. V. po branitelju, odvjetniku M. K., ne navodeći izrijekom žalbene osnove zbog kojih je podnosi, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženiku ukine produljena mjera opreza.

Žalba nije osnovana.

Nasuprot žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da u odnosu na optuženog Z. V. i nadalje postoje razlozi za primjenu istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kao temeljnog preduvjeta za primjenu mjera opreza.

Takav zaključak prvostupanjski sud, protivno žalbenim prigovorima, s pravom utemeljuje na rezultatima kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra proizlazi da je okrivljenik osoba koja boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja i paranoidnog poremećaja ličnosti. Budući da je njegov sumnjičav i paranoidan stav prema svijetu prisutan godinama te budući da poremećaji ličnosti predstavljaju stalni, trajni obrazac reagiranja, ponašanja i doživljavanja, za očekivati je da će on i u budućnosti imati ovakav negativan, sumnjičav, netrpeljiv, nefleksibilan stav prema svojoj okolini, čemu u prilog govori činjenica da isti takav stav i mišljenje ima i o članovima svoje najbliže obitelji. Zbog toga, prema mišljenju vještaka psihijatra, postoji vrlo velik rizik da bi se i u budućnosti mogao naći u situaciji koju će on (zbog svog paranoidnog poremećaja ličnosti) doživjeti kao za sebe ugrožavajuću te bi u stanju jače emocionalne napetosti ili uznemirenosti mogao reagirati na način da počini slično novo djelo. Upravo zbog ovog velikog rizika od počinjenja novog djela, kao i važne uloge njegovog paranoidnog poremećaja ličnosti za počinjenja tog djela, mišljenje je vještaka psihijatra da mu je potrebno izreći sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja.

Kada se pri tome ima na umu da se optuženi Z. V. u ovom kaznenom postupku sada već potvrđenom optužnicom osnovano sumnjiči da je bez nekog posebnog razloga i povoda u tijeku kraće verbalne prepirke počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva, pri čemu je smrtni ishod ozljeđivanja oštećenika izbjegnut zbog pravovremeno pružene liječničke pomoći, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da izložene okolnosti u svojoj ukupnosti, unatoč činjenici optuženikove dosadašnje kaznene neosuđivanosti, što se osobito ističe žalbom optuženika, upućuju na postojanje konkretne i neposredne opasnosti da će optuženik boravkom na slobodi ponoviti isto ili slično kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo.

Prema tome, pravilan je i na zakonu osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je primjena mjera opreza prema optuženom Z. V. iz članka 98. stavka 2. točaka 3. i 4. ZKP/08. i nadalje nužna jer će se upravo primjenom tih mjera, kao blažih mjera od istražnog zatvora, ali jednako učinkovitih, otkloniti mogućnost ponavljanja djela.

Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima optuženika da od početka primjene mjera opreza nije počinio novo kazneno djelo te se istih pridržavao, s obzirom na to da se radi o okolnostima koje samo potvrđuju da određene mjere opreza ostvaruju svoju svrhu.

Konačno, a u odnosu na žalbene navode kojima optuženi Z. V., citirajući odredbu članka 98. stavka 6. ZKP/08. kojom je propisano da se u roku od dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, po službenoj dužnosti ispituje postoji li još potreba za mjerom opreza, ističe da je od pravomoćnosti rješenja o određivanju mjera opreza proteklo više od dva mjeseca, treba reći da, iako prvostupanjski sud doista u navedenom zakonskom roku nije preispitivao opravdanost daljnje primjene mjere opreza prema optuženiku, takav propust u postupanju prvostupanjskog suda ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer se ne radi o prekluzivnom roku, već o roku instruktivnog karaktera pa istek istog ne dovodi do prestanka mjere opreza.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 16. ožujka 2018.