- 1 -              Revd 3465/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3465/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici J. D., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Hrvatske radiotelevizije iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja da ne postoji obveznopravni odnos između tužitelja kao obveznika plaćanja mjesečne pristojbe i tuženice, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4234/2018-5 od 3. lipnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7386/2016-15 od 20. ožujka 2018., ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. P-7386/2016-21 od 24. travnja 2018., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Tuženici se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4234/2018-5 od 3. lipnja 2020. u odnosu na u njezinom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačeno prvo pitanje:

 

„Obvezuju li odredbe čl. 3. toč. 3.3 i čl. 3 toč. 3.4 Odluke o načinu odjave Prijamnika, koju je Uprava Hrvatske radiotelevizije donijela na svojoj 19. sjednici od dana 24. siječnja 2012. - u svom razdoblju do njihova ukidanja presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usoz-321/2013-8 od 30. lipnja 2015.?“

 

2. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije i za daljnja u prijedlogu naznačena pitanja odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- na utvrđenje „da ne postoji obveznopravni odnos između tužitelja kao obveznika plaćanja mjesečne pristojbe za prijam audiovizualnog programa i tuženice kao ubirača te mjesečne pristojbe i to od 1. siječnja 2014.“

 

- na obvezivanje tuženice „brisati iz svojih evidencija tužitelja kao obveznika plaćanja mjesečne pristojbe u roku od 15 dana“,

 

              dok je tuženica obvezana da tužitelju naknadi troškove postupka od 5.800,00 kn. Ujedno su odbijeni zahtjevi tužitelja za naknadu troška „u daljnjem iznosu od 1.250,00 kn“ te tuženice za naknadu troška od 1.875,00 kn.

 

Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlog je djelomično osnovan a djelomično nedopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. lipnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu navela da ovog podnosi zbog pitanja:

 

1/ „Je li drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o žalbi tuženika pravilno primjenio materijalno pravo kada je odlučio da odredbe Odluke o načinu odjave prijamnika od 24. siječnja 2012. nisu primnjenjive na odnos tužitelja i tuženika jer je predmetna odluka ukinuta presudom Usoz-321/13 Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2015?.“,

 

a koje se u suštini svodi na pitanje: „Obvezuju li odredbe čl. 3. toč. 3.3 i čl. 3 toč. 3.4 Odluke o načinu odjave Prijamnika, koju je Uprava Hrvatske radiotelevizije donijela na svojoj 19. sjednici od dana 24. siječnja 2012. - u svom razdoblju do njihova ukidanja presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usoz-321/2013-8 od 30. lipnja 2015?.“,

 

2. koje se „odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. zbog koje je tužitelj žalbom pobijao prvostupanjsku presudu i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. počinjenu u drugostupanjskom postupku?“,

 

3. koje se „odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog koje je tužitelj žalbom pobijao prvostupanjsku presudu?“.

 

Ta pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljeno prvo pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

 

Stoga je pravilno za zaključiti:

 

- da u odnosu na u prijedlogu postavljeno prvo pitanje postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni),

 

- da su (time) u odnosu na to pitanje nastali uvjeti za dopuštenje revizije: sve kako bi se povodom revizije mogla preispitati osporena presuda,

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, u stavku 1. (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 6. ZPP-a).

 

S druge strane, ono što predlagateljica naznačuje daljnjim pitanjima (drugim i trećim) - u suštini ima sadržaj tema za razmatranje a ne značaj pitanja o kojima je riječ u odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, određeno formuliranih, jasnih, takvih - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije: odgovor važan za odluku o predmetu spora, a pogotovo važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu - toliko da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu imao razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

 

Stoga je prijedlog tuženice u tome dijelu - u odnosu na ta pitanja, valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - jer je riječ samo o pravilnoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz stavka 2. izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.