- 1 -

                                  Broj: Jž-1853/2020

 

                                

 

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. S.C., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17 i 126/19.), odlučujući o žalbi okr. S.C., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: 30. Pp J-62/2020-18 od 9. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba okr. S.C. te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

2. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13,110/15, 70/17 i 118/18), okr. S.C. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu od 9. listopada 2020., broj: 30. Pp J-62/2020-18, proglašen je krivim okr. S.C., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju, izrečena novčana kazna u iznosu od 5.600,00 kuna, u koju je uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao 600,00 kuna u izrečenu novčanu kaznu, pa je okrivljeniku preostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv te presude okr. S.C. pravodobno je putem branitelja odvjetnika S.K. podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od prekršajne odgovornosti, a podredno da se okrivljeniku smanji izrečena novčana kazna.

 

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava. Pri tome nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da nije jasno čime je počinio ekonomsko nasilje prema oštećenoj obzirom da sve i da je potrgao, ručni štap za mobitel te predmetnu četku, oštećena nije koristila jer joj nije odgovarao dok je kupljena nova četka zasigurno od iznosa uzdržavanja koji je primila od okrivljenika, a osim toga, da nije jasno čiji su to predmeti, da li su u vlasništvu oštećene, njezine majke, okrivljenika ili su zajednički. Isto tako, ističe da iz njegove obrane, a i iskaza oštećene proizlazi da je između njih bio verbalni sukob, odnosno da je oštećena svojim ponašanje izazvala sukob.

 

Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. 

 

Naime, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru iskaze svjedokinje oštećenice A.M., obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, a nakon izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedokinje oštećenice, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Naime,  odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definiran je pojam nasilja u obitelji pa je tako u toč. 5. ekonomsko nasilje u jednom dijelu definirano „..kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine…“, a imajući u vidu iskaz svjedokinje oštećene u dijelu kada iskazuje „…za vrijeme verbalne svađe između njih, otac je ponovno uzeo četku i bacio na tlo tako da se razbila na pločicama ... Naime, četka je bila plastična pa se raspala od udarca o pod… otac je uzeo tzv. selfi štap za mobitel koji se nalazio na regalu do kauča, te je rekao to ne može biti na tom mjestu, a nakon čega je otac bacio taj štap za mobitel i to po njezinom ocjeni dosta jako, radi čega se isto razbilo…“ potpuno je jasno da je okrivljenik svojim ponašanjem počinio oblik ekonomskog nasilja, pri čemu je potpuno irelevantno u čijem vlasništvu su predmeti te tko ih je kupio odnosno od čijih novaca su kupljeni, a koje je predmete je okrivljenik  bacio i koji su se uslijed bacanja razbili, a time i onemogućili u korištenju.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, nije u pravu okrivljenik kada ukazuje na povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava, ističući da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu.

             

 

Naime, odredbom čl. 24.a Prekršajnog zakona propisano; „Nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.“.

Imajući u vidu citiranu odredbu, ističe se da je za zaključak da se radi o beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja potrebno ostvarenje kumulativno dva elementa: neznatnost stupnja ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom (objektivni element) i odsustvo potrebe za kažnjavanjem počinitelja (subjektivni element).

 

U konkretnom slučaju nisu utvrđene subjektivne okolnosti koje bi ukazivale da postoji osnova za primjenom instituta beznačajnog djela, već nasuprot tome iz iskaza oštećenice proizlazi da ponašanje okrivljenika u događaju inkriminirane prilike nije izolirani događaj pa time nije niti ispunjen subjektivni elementi, a obzirom da niti objektivne okolnosti koje se tiču težine počinjenog prekršaja (pri čemu je potpuno irelevantna vrijednost predmeta) obzirom da je djelo počinjeno na štetu u vrijeme počinjenja djela mlt. A.M.C. ne ukazuju na zaključak da se radi o beznačajnosti djela, pa nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kojima ukazuje na potrebu primjene čl. 24.a Prekršajnog zakona.

 

U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji okrivljenik ističe da je izrečena novčana kazna previsoka u cilju ostvarenja specijalne prevencije te da je obvezi plaćanja kredita (2.700,00 kuna mjesečno) i mjesečnog anuiteta za maloljetnu kćer A.M. (600,00 kuna mjesečno) pa dok plati i režije ne ostane mu ništa od mirovine, a time bi bila dovedena u pitanje i njegova egzistencija.

 

Međutim, razmotrivši odluku o kazni, a povodom žalbenih navoda, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana, pa je očigledno da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne, cijenio sve olakotne okolnosti, budući da novčana kazna u iznosu od 5.600,00 kuna, predstavlja novčanu kaznu u iznosu ispod zakonom propisanog minimalnog iznosa novčane kazne. 

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

 

 

              Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 24. studenog 2020.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinski sud u Čakovcu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.