Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu
Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz S., …
, OIB: …, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M.
N. T. i M. B., odvjetnici iz S., protiv tuženika R. A.
d.d., Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B.
I., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude
Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 7 P-327/2019-23 od 23. rujna 2020. , 24. studenog 2020.,

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj 7 P-327/2019-23 od 23. rujna 2020.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-327/2019-23 od 23. rujna 2020.
godine naloženo je tuženiku R. A. d.d., …, Z., da
tužiteljici Z. K. iz S., …, isplati iznos od 6.009,79 kuna sa zateznom
kamatom za period do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope
zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih
poena, a za period od 01. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna
poena, i to na iznos od 65,36 kn počevši od 30. studenog 2007., na iznos od 63,77 kn počevši
od 31. prosinca 2007., na iznos od 65,10 kn počevši od 31. siječnja 2008., na iznos od 64,28 kn
počevši od 29. veljače 2008., na iznos od 65,03 kn počevši od 31. ožujka 2008., na iznos od
62,80 kn počevši od 30. travnja 2008., na iznos od 94,83 kn počevši od 31. svibnja 2008., na

2 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

iznos od 94,33 kn počevši od 30. lipnja 2008., na iznos od 92,49 kn počevši od 31. srpnja 2008.,
na iznos od 91,13 kn počevši od 31. kolovoza 2008., na iznos od 91,61 kn počevši od 30. rujna

2008., na iznos od 91,64 kn počevši od 30. studenog 2008., na iznos od 96,45 kn počevši od

31. prosinca 2008., na iznos od 95,61 kn počevši od 31. siječnja 2009., na iznos od 96,35 kn
počevši od 28. veljače 2009., na iznos od 150,44 kn počevši od 31. ožujka 2009., na iznos od
149,08 kn počevši od 30. travnja 2009., na iznos od 143,88 kn počevši od 31. svibnja 2009., na
iznos od 140,74 kn počevši od 30. lipnja 2009., na iznos od 139,63 kn počevši od 31. srpnja

2009., na iznos od 138,31 kn počevši od 31. kolovoza 2009., na iznos od 136,05 kn počevši od

30. rujna 2009., na iznos od 132,36 kn počevši od 31. listopada 2009., na iznos od 132,58 kn
počevši od 30. studenog 2009., na iznos od 131,43 kn počevši od 31. prosinca 2009.,na iznos
od 129,24 kn počevši od 31. siječnja 2010., na iznos od 129,26 kn počevši od 28. veljače 2010.,
na iznos od 129,27 kn počevši od 31. ožujka 2010.,na iznos od 126,79 kn počevši od 30. travnja

2010., na iznos od 126,80 kn počevši od 31. svibnja 2010., na iznos od 129,40 kn počevši od

30. lipnja 2010., na iznos od 126,14 kn počevši od 31. srpnja 2010., na iznos od 127,65 kn
počevši od 31. kolovoza 2010., na iznos od 122,31 kn počevši od 30. rujna 2010., na iznos od
121,78 kn počevši od 31. listopada 2010., na iznos od 126,14 kn počevši od 30. studenog 2010.,
na iznos od 119,41 kn počevši od 31. prosinca 2010., na iznos od 118,63 kn počevši od 31.
siječnja 2011., na iznos od 114,99 kn počevši od 28. veljače 2011., na iznos od 111,32 kn
počevši od 31. ožujka 2011., na iznos od 113,21 kn počevši od 30. travnja 2011., na iznos od
112,74 kn počevši od 31. svibnja 2011., na iznos od 114,94 kn počevši od 30. lipnja 2011., na
iznos od 103,23 kn počevši od 31. srpnja 2011., na iznos od 93,40 kn počevši od 31. kolovoza

2011., na iznos od 89,59 kn počevši od 30. rujna 2011., na iznos od 60,54 kn počevši od 31.
listopada 2011., na iznos od 58,79 kn počevši od 30. studenog 2011., na iznos od 57,61 kn
počevši od 31. prosinca 2011., na iznos od 55,45 kn počevši od 31. siječnja 2012., na iznos od
52,57 kn počevši od 29. veljače 2012., na iznos od 50,37 kn počevši od 31. ožujka 2012., na
iznos od 48,26 kn počevši od 30. travnja 2012., na iznos od 45,52 kn počevši od 31. svibnja

2012., na iznos od 43,00 kn počevši od 30. lipnja 2012., na iznos od 40,32 kn počevši od 31.
srpnja 2012., na iznos od 37,27 kn počevši od 31. kolovoza 2012., na iznos od 35,29 kn počevši
od 30. rujna 2012., na iznos od 32,89 kn počevši od 31. listopada 2012., na iznos od 30,21 kn
počevši od 30. studenog 2012., na iznos od 26,95 kn počevši od 31. prosinca 2012., na iznos od
24,87 kn počevši od 31. siječnja 2013., na iznos od 22,27 kn počevši od 28. veljače 2013., na
iznos od 19,30 kn počevši od 31. ožujka 2013., na iznos od 16,52 kn počevši od 30. travnja

2013., na iznos od 13,68 kn počevši od 31. svibnja 2013., na iznos od11,03 kn počevši od 30.
lipnja 2013., na iznos od 8,40 kn počevši od 31. srpnja 2013., na iznos od 5,71 kn počevši od

31. kolovoza 2013., i na iznos od 2,60 kn počevši od 26. rujna 2013., pa do isplate, u roku od 8
dana (točka I izreke).

O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tuženiku R.
A. d.d., …, Z., naloženo da tužiteljici Z. K. iz S.,
…, isplati iznos od 7.963,75 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2020.
godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka II izreke).

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe
čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), pa predlaže da
ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem
tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog troška uključujući trošak žalbe, ili da ju ukine
i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina s osnova preplate u otplati kredita po
sklopljenom ugovoru broj 158-50-3662034 od 11. rujna 2006. godine, i to zbog ništetne
ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao davatelja
kredita, s tim da tužiteljica konačno postavljenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od

6.009,79 kune zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da su stranke dana 11. rujna
2006. godine zaključile ugovor o kreditu, nije bio sporan iznos (20.314,98 CHF u kunskoj
protuvrijednosti) glavnice kredita, način vračanja kredita (u ukupno 84 mjesečna anuiteta) te da
je tužiteljica navedeni kredit do pokretanja predmetne parnice uredno otplatila.

Bilo je sporno da li je ništetna ugovorna odredba o načinu promjene stope redovne
kamate, da li je zbog navedene odredbe tužiteljica pri otplati kredita izvršila preplatu te ovisno
od toga ima li pravo na povrat utuženog iznosa, i da li je nastupila zastara navedene tražbine, a
raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio
slijedeće važne činjenice:

-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen
kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite
kolektivnih interesa i prava potrošača, i da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013.
godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a obje navedene presude su potvrđene
presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine,
-da je navedenim odlukama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa
potrošača pravomoćno utvrđeno da tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača –
korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje
jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu
pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i
načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo
za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su
banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona
o obveznim odnosima,

-da su stranke u predmetnom ugovoru ugovorile promjenjivu stopu ugovorne kamate,
koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,20 %, te da je ugovoreno da će se stopa redovne
kamate mijenjati odlukom tuženika,

-da predmetni ugovor ne sadrži parametre o kretanju promjena kamatne stope niti je
tuženik tijekom postupka dokazao da bi stranke o navedenoj odredbi posebno pregovarali,
-da je nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik svojom odlukom mijenjao stopu
ugovorne kamate tako da je ista od 01. studenog 2007. godine iznosila 6,20 %, od 01. svibnja

2008. godine 6,75 %, od 01. ožujka 2009. godine 7,75 %, od 01. srpnja 2011. godine 7,50 % i
od 01. listopada 2011. godine 6,75 %,

4 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

-da je uslijed povećanja stope redovne kamate u odnosu na onu prvotno ugovorenu
tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u ukupnom iznosu od 1.152,20 CHF što čini
kunsku protuvrijednost od 6.009,79 kuna.

Uvažavajući naprijed navedena činjenična utvrđenja, i polazeći od odredbe čl.502. c
ZPP-a, temeljem koje proizlazi vezanost suda u ovom parničnom postupku za pravna utvrđenja
navedena u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, ali i od odredbi čl.81.,
čl.82 i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03), čl.96.st.1.i 2. Zakona
o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 25/09, 79/09, 89/09, 135/09, 78/12 i 56/13 – dalje:
ZZP/07) i odredbi čl.49.st.1. i st.2. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15, 14/19 –
dalje: ZZP/14) sud prvog stupnja zaključuje da je i sporna ugovorna odredba o promjenjivosti
stope redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao davatelja kredita, sadržana u
predmetnom ugovoru stranaka, nepoštena i ništetna, jer je riječ o odredbi sadržanoj u unaprijed
formuliranom ugovoru od strane tuženika, o nerazumljivoj odredbi o kojoj stranke nisu
pregovarale u tom smislu da je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužiteljici objasnio
parametre koji će utjecati na formiranje (povećanje) kamatne stope tijekom trajanja ugovornog
kreditnog razdoblja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u
pravima tužiteljice kao potrošača prema tuženiku kao trgovcu i jačoj strani u navedenom
ugovornom odnosu.

Stoga sud prvog stupnja postavljeni tužbeni zahtjev za povrat preplaćenog iznosa od

6.009,79 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ocjenjuje osnovanim
i prihvaća ga u cijelosti, sve to pozivom na primjenu odredbe čl.323.st.1. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO/05), a istaknuti prigovor zastare
otklanja kao neosnovan jer, pozivom na odredbu čl.241. ZOO/05, utvrđuje da je u konkretnom
slučaju, pokretanjem (04. travanj 2012.) spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača
došlo do prekida tijeka zastarijevanja, pa je donošenjem pravomoćne presude u tom sporu
zastara ponovno počela teći dana 13. lipnja 2014. godine, i od tada pa do podnošenja (03.
lipanj2019.) predmetne tužbe rok zastare od pet godina nije istekao.

U podnesenoj žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, tuženi u bitnome ističe
da sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka time što se u predmetnom sporu poziva na
pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, i to bez
da je tužitelj primjenom pravila o teretu dokaza uspio dokazati da je predmetni ugovor o kreditu
identičan onim ugovorima glede kojih je vođen kolektivni spor, niti je to sud prvog stupnja
utvrdio uvidom u spis predmeta iz navedenog kolektivnog spora, i da je sud prvog stupnja na
navedeni način povrijedio pravila o teretu dokazivanja; da je činjenično stanje pogrešno
utvrđeno jer sud prvog stupnja uopće nije cijenio (izvršio uvid) opće akte tuženika koji su
potpisom ugovora postali njegov sastavni dio, a kojima je propisano usklađivanje visine
kamatnih stopa u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, i da su u tim općim aktima sadržani
parametri temeljem kojih je mijenjana stopa ugovorne kamate pa te promjene zasigurno nisu
bile ne transparentne to tim više što sud nije izveo predloženi dokaz koji je imao za cilj utvrdit
da li su promjene stope ugovorne kamate vršene u skladu sa tim parametrima; da su stoga sve
promjene stope ugovorne kamate bile nužne i opravdane; da je sud pogrešno primijenio i
odredbu čl.1115. ZOO/05 kada je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svako mjesečni iznos
preplate od dana kada je svaki pojedini anuitet plaćen, odnosno da je nejasno temeljem čega
sud zaključuje da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj; da je sud prvog stupnja pogrešno
primijenio i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, jer da bi se moglo ocjenjivati da li je neka
odredba ugovora o predmetu ugovora i cijeni bila nepoštena potrebno je da ista nije jasna,
razumljiva i uočljiva, a sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje ni jednog od navedena tri

5 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

elementa, već ju utvrđuje nepoštenom isključivo pozivom na odluke suda donesene u
kolektivnom sporu; da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio i prigovor zastare, jer ni iz jedne
zakonske odredbe koja regulira zaštitu potrošača ne proizlazi da bi pokretanje kolektivnog spora
dovodilo do prekidanja zastare tražbina iz svakog pojedinog potrošačkog ugovora, jer da je to
bila namjera zakonodavca onda bi to bilo i propisano, a da zaključak o navedenom prekidu
zastarijevanja ne proizlazi niti iz odredbi čl.240. do čl.246. ZOO/05.

Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane pa ih stoga kao takve nije
moguće prihvatiti.

Prije svega, uvodno valja napomenuti da predmetna parnica predstavlja spor male
vrijednosti u smislu odredbe čl.458.st.1. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u
novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a
presudu kojom završavaju takvi sporovi dopušteno je pobijati samo zbog bitnih povreda
postupka iz odredbe čl.354.st.2. ZPP-a osim one iz t.3., i zbog pogrešne primjene materijalnog
prava. Dakle, u smislu navedene zakonske odredbe predmetnu presudu nije dopušteno žalbom
pobijati zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.3. ZPP-a, a ni zbog bitnih povreda
postupka iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a (relativno bitnih povreda postupka). Isto tako,
predmetnu presudu nije dopušteno žalbom pobijati ni zbog žalbenog razlog pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom prednje navedenog ovaj sud drugog stupnja nije ni ocjenjivao žalbene tvrdnje
kojima tuženik ukazuje na bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a, jer se radi o
nedopuštenom žalbenom razlogu u ovoj parnici.

Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2.
ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu
postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a polazeći od činjeničnih
utvrđenja prvostupanjskom suda, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su pravilni i pravni
zaključci prvostupanjskog suda o nepoštenosti te ništetnosti sporne ugovorne odredbe, i
osnovanosti postavljenog zahtjeva za isplatu pa stoga nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o
postojanju žalbenog razloga iz odredbe čl.356. ZPP-a.

Naime, pri ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenog razloga iz odredbi
čl.355. (zbog kojeg u ovoj parnici ni nije dopušteno žalbom pobijati presudu) i čl.356. ZPP-a,
važno je reći, a što tuženik kroz žalbene navode potpuno minorizira, da je predmetnoj parnici
prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b
Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje:
ZZP/07). Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. toga zakona
(odnosno čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14, 110/15 – dalje:
ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog
temeljem čl.131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je
suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl.131. toga zakona, prouzročena
šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je
nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje
ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja,
odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava
koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

6 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

Tužiteljica u predmetnoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetne ugovorne
odredbe, a što joj pripada, ne samo temeljem odredbi ZOO/05 o stjecanju bez pravne osnove,
već i temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO/05 kojom su propisane posljedice ništetnosti. S
obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe
čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora
za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica se je, u skladu sa odredbom
čl.502.c ZPP-a, bila ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora,
kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14),
vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena
povreda prava i interesa potrošača.

S obzirom na naprijed navedeno tuženik neosnovano prigovara u žalbi tome što se sud
prvog stupnja u pobijanoj presudi, kada utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba o
promjenjivosti stope redovne kamate odlukom tuženika, poziva na pravna utvrđenja iz naprijed
citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, i da je pogrešno pravno protumačio i
interpretirao presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te
presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18, jer da iz tih odluka ne proizlazi
njihova automatska primjena u svakom pojedinačnom sporu koji potrošač pokreće protiv
trgovca.. Naime, glede tih žalbenih tvrdnji tuženiku valja odgovoriti da se sud u predmetnom
postupku, na pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih sudskih odluka iz kolektivnog spora,
ne bi mogao pozvati pri donošenju pobijane odluke samo u situaciji da je tuženik dokazivao i
dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti
pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – na primjer, da je dokazao da
se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega
se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, no on to u provedenom postupku nije dokazao, pa su
u tom smislu neutemeljene sve njegove naprijed navedene žalbene tvrdnje u kojima opravdava
povećanje stope zatezne kamate postojanjem objektivnih opravdanih razloga uvjetovanih
stanjem na tržištu novca, kao i one tvrdnje u kojima ističe da je temelj za izmjenu stope
ugovorne kamate imao u svojim općim aktima koji sadrže parametre za te izmjene.

U predmetnoj parnici nije bilo sporno da je sporni ugovor o kreditu unaprijed formulirao
tuženik kao davatelj kredita, pa i u njemu sadržanu odredbu o promjenjivosti stope ugovorne
kamate glede koje se mogu prihvatiti žalbeni navodi da je ta sporna odredba bila i jasna i
uočljiva – ali ne i to da je ista bila i razumljiva, jer u njoj nisu precizno određeni uvjeti njene
promjenjivosti, niti su u predmetnom ugovoru o kreditu utvrđeni (navedeni) egzaktni parametri
i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope redovne kamate.
Kada se pored toga ima u vidu utvrđenje suda da stranke o navedenoj odredbi, ni prije niti u
vrijeme zaključenja ugovora, nisu pregovarale u tom smislu da je davatelj kredita pojasnio
tužiteljici kao korisniku kredita uslijed kojih parametara će se i na koji način mijenjati visina
stope ugovorene kamate, odnosno tužiteljici kao potrošaču na transparentan način objasnio
razloge i pojedinosti mehanizma njene promjene kako bi ona na temelju jasnih i razumljivih
kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za nju mogle proizaći – a i
proizašle su u vidu povećanja iznosa koji je tužiteljica bila dužna platiti kao cijenu za odobreni
kredit, ispravan je zaključak suda da je navedeno imalo za posljedicu uzrokovanje znatne
neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužiteljice) kao korisnika kredita i
potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

7 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

Slijedom toga, a imajući pri tome u vidu:

-odredbu čl.81. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je
propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom
ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega
potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed
formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-odredbu čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima
u potrošačkim ugovorima, koja je u kasnije donesenim propisima o zaštiti potrošača
implementirana u domaće zakonodavstvo te u skladu sa kojom je potrebno primjenjivati i
tumačiti odredbe domaćeg ZZP/03, a kojom je također propisano da se ugovorna odredba o
kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o
dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka,
proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj,
posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.),

-pravni stav suda EU izražen u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za
tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne
mora biti samo gramatički razumljiva, te

-odredbe čl.4., čl.322. i čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju
obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti
i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva
ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve
ono što je primila temeljem takvog ugovora,

tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe o
načinu promjene (odlukom tuženika kao davatelja kredita) stope ugovorne kamate, i da je stoga
tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je temeljem takve odredbe od nje primio, odnosno
naplatio. Stoga je pravilna i zakonita odluka suda prvog stupnja kojom je prihvatio tužbeni
zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 6.009,79 kuna, jer je upravo to iznos koji je
tuženik od nje primio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe.

Tuženik neosnovano prigovara i pravilnosti primjene materijalnog prava iz odredbe
čl.1115. ZOO/05 glede dosuđene zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos
preplate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, tj. od dana stjecanja kao kada
se radi o nesavjesnom stjecatelju. To stoga jer se tuženik, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog
suda, može smatrati nesavjesnim stjecateljem s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o
ništetnoj – nepoštenoj ugovornoj odredbi, koju je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takve
nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužitelja kamatu u iznosima koji mu nisu pripadali.

Tuženik žalbom neutemeljeno prigovara i ocjeni suda prvog stupnja istaknutog prigovora zastare.

Naime, u konkretnom slučaju se radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u
izvršenju ništetne ugovorne odredbe, pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare
od pet godina iz odredbe čl.225. ZOO/05. Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog
suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine)
pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida
zastare u smislu odredbe čl.241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih

8 Poslovni broj: Gž-1266/2020-2

zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom
u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom dana 04. travnja 2012. godine a prvostupanjska
presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti je stekla dana 13. lipnja 2014.
godine. Dakle, u skladu sa navedenim dana 04. travnja 2012. godine nastupio je prekid zastare
za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga momenta nisu zastarjele primjenom
općeg roka zastare od 5 godina, i zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. godine.
Kako nije sporno da je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio dana 03. lipnja 2019. godine,
pa nema spora da, računajući od 13. lipnja 2014. godine pa do podnošenja tužbe u ovom
predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina za cijelu utuženu tražbinu tužiteljice.

Slijedom svega navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.380.t.3. ZPP-a,
žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu
u točki I izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, i istu djelomično uvažiti kao
osnovanu i preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki II izreke.

Budući da je tuženik sa žalbom uspio samo glede parničnog trošak a ne i glede predmeta
spora, tj. da je uspio u ovom žalbenom postupku u neznatnom dijelu, ne pripada mu pravo na
trošak izjavljivanja žalbu pa mu isti nije niti dosuđen.

Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pravilna je i u skladu sa odredbom
čl.154.st.1. ZPP-a i odluka o troškovima parničnog postupka, kojom je tuženiku naloženo da
tužitelju naknadi cjelokupni parnični trošak potreban za vođenje ove parnice.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Budući da tuženik nije uspio sa žalbom ne pripada mu ni pravo naknadu troška njenog izjavljivanja.

Bjelovar, 24. studenog 2020.

Sudac

Antun Dominko, v.r.