- 1 -

                                  Broj: Jž-1504/2020

 

                                              

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I.B., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 1. i 3. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga (''Narodne novine'',  broj:107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11., 80/13., 39/13. i 39/19.) odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave osječko-baranjske, I. policijske postaje Osijek, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: 73. Pp J-485/2020-11 od 3. rujna 2020. na sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2020. i 24. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.               U povodu žalbe tužitelja, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se okrivljenome I.B. zbog počinjenog prekršaja iz čl. 54. st. 1. i 3. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe čl. 64. st. 5. istog Zakona te čl. 50. st. 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), izriče zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine. 

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Gruda i prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljeni I.B., proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 54. st. 1. i 3. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okrivljeniku, temeljem čl. 64. st. 6.  istog Zakona, izrečena zaštitna mjera odvikavanja od ovisnosti u Centru za prevenciju zlouporabe droga i izvanbolničko liječenje u Vinkovcima, u trajanju od tri mjeseca te je okrivljenik obvezan na naknadu troška prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 kuna.

 

              Na temelju čl. 64. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, okrivljeniku je oduzeta droga MDMA ectasy, ukupne težine 0,4 grama koj ase nalazila u PVC vrećici.

 

Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o kazni navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano okrivljeniku izrekao samo zaštitnu mjeru odvikavanja od ovisnosti, kao sankciju, već je uz tu mjeru istome trebalo izreći i novčanu kaznu kao povremenom konzumentu droge, a nisu utvrđene olakotne okolnosti, dok je kao otegotno trebalo cijeniti da je okrivljenik povremeni uzimatelj droge, zbog čega predlaže usvojiti žalbu i preinačiti presudu te izreći okrivljeniku uz zaštitnu mjeru i novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Žalba je neosnovana.

 

Rješavajući o žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi i po službenoj dužnosti te je po službenoj dužnosti utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena povreda prekršajnog materijalnog prava iz čl. 196. toč. 5. PZ-a jer je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, dok nije počinjena povreda na koju ukazuje žalitelj u žalbi.

 

              Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri okrivljenome I.B., ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio okrivljeniku kao povremenom uzimatelju droge koji je prvi puta počinio prekršaj (koju činjenicu je ovaj drugostupanjski sud provjerio i utvrdio na temelju potvrde Ministarstva pravosuđa i uprave 30. listopada 2020.), izreći zaštitnu mjeru na temelju čl. 64. st. 6. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, kojim je propisano da se za prekršaj posjedovanja droge počinjen prvi puta, ovisniku o drogi ili povremenom uzimatelju droge, može izreći zaštitna mjera iz st. 3. i 4. istoga članka istog Zakona, samostalno, bez izricanja novčane kazne. Međutim, prvostupanjski je sud, odlučivši izreći zaštitnu mjeru na temelju navedene odredbe, izrekao pogrešnu zaštitnu mjeru s obzirom da je utvrđeno da je okrivljenik povremeni uzimatelj droge (a ne ovisnik o drogi).

 

Naime, odredba čl. 64. st. 4. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, propisuje: „Ako je počinitelj prekršaja ovisnik o drogi, za prekršaje iz članaka 54. do 62. ovoga Zakona može se uz novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 90 dana izreći zaštitna mjera obveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi koja za provedbu te zaštitne mjere ima odobrenje ministarstva nadležnog za zdravstvo ili zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u ustanovi socijalne skrbi, udruzi, odnosno drugoj pravnoj osobi koja za provedbu te zaštitne mjere ima odobrenje ministarstva nadležnog za socijalnu skrb, u trajanju od tri mjeseca do jedne godine.“, dok odredba čl. 64. st. 5. propisuje: „Ako je počinitelj prekršaja povremeni uzimatelj droge, za prekršaje iz članaka 54. do 62. ovoga Zakona može se uz novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 90 dana izreći zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u ustanovama i drugim pravnim osobama iz stavka 4. ovoga članka, u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine.“ Dakle, u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, ne primijenivši pravilno naprijed navedenu odredbu čl. 64. st. 6. u svezi sa st. 5. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, budući da je okrivljeniku u tom slučaju trebao izreći zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana.

 

              Stoga je ovaj drugostupanjski sud, pravilnom primjenom odredbe čl. 64. st. 6. u svezi sa st. 5. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, a sukladno čl. 50. st. 2. i 3. PZ-a okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana u zakonom propisanom trajanju od jednog mjeseca do dvije godine.

 

              Žalbeni navodi tužitelja da u postupku nisu utvrđene olakotne okolnosti na strani okrivljenika koje bi opravdale izricanje zaštitne mjere samostalno, bez novčane kazne (u minimalnom iznosu), zbog čega sud nije mogao izreći samostalno zaštitnu mjeru, neosnovani su.  Naime, olakotne i otegotne okolnosti kao okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja prekršaja, uzimaju se u obzir prilikom određivanja vrste i mjere kazne (novčane ili kazne zatvora) u smislu čl. 36. st. 2. PZ-a, a ne prilikom izricanja zaštitne mjere kao prekršajnopravne sankcije koja ima za cilj otklanjanje uvjeta koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja. Nadalje, okolnost da je okrivljenik povremeni uzimatelj droge, ne može biti cijenjena kao otegotna okolnost, kako to u žalbi ističe tužitelj, budući da se radi o zakonskom obilježju prekršaja iz čl. 54. st. 1. i 3. toč. 1. u vezi sa čl. 64. st. 6. i st. 5. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga te čini konstitutivni element bića navedenog prekršaja.

 

              Stoga se, i po stavu ovog suda, prvostupanjski sud opravdano odlučio za primjenu zaštitne mjere kao prekršajnopravne sankcije, bez izricanja novčane kazne, a sukladno čl. 50. st. 2. i 3. PZ-a te čl. 64. st. 6. u svezi sa st. 5. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, uvažavajući opću svrhu prekršajnopravnih sankcija.

 

              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 207. i čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 24. studenog 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.

 

             

Presuda  se dostavlja  Općinskom sudu u Osijeku u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i  ovlaštenog tužitelja.