Broj: Kž-180/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljene M. L. M., zbog kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe privatnog tužitelja M. Š., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku broj K-132/2014 od dana 14. studenog 2017., na javnoj sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2018., u nazočnosti punomoćnika privatnog tužitelja V. D. L., odvjetnice iz Z.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba privatnog tužitelja M. Š., ukida se prvostupanjska presuda i predmet se vraća sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sisku broj K-132/2014 od 14. studenog 2017. godine, okrivljena M. L. M., temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođena je od optužbe da bi počinila kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 činjenično opisano izrekom te presude. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 500,00 kuna te nagradu i nužne izdatke branitelja okrivljene o čemu će biti donijeto posebno rješenje.

              Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio privatni tužitelj M. Š. po punomoćnici V. D. L., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o troškovima postupka i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i obavijest o sjednici vijeća, a čemu je u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08 i udovoljeno.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Na javnu sjednicu vijeća pristupila je uredno pozvana punomoćnica privatnog tužitelja V. D. L., odvjetnica iz Z., dok uredno pozvani okrivljena M. L. M. i privatni tužitelj M. Š. nisu pristupili pa je sjednica vijeća u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti. Prisutna punomoćnica privatnog tužitelja ostala je kod navoda izjavljenih u žalbi.

              Žalba privatnog tužitelja je osnovana.

              Nije u pravu žalitelj, tj. privatni tužitelj M. Š., kada tvrdi da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a koje vidi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na dio inkriminacije, dok u odnosu na drugi dio razlozi koji su u presudi navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

              Suprotno navedenim tvrdnjama prvostupanjski sud je, iako vrlo šturo, dao razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su u presudi navedeni nisu nejasni niti proturječni.

              Međutim, u pravu je žalitelj, tj. privatni tužitelj, kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje pa je temeljem tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno, barem za sada, donio odluku kojom je okrivljenicu oslobodio za terećeno joj kazneno djelo klevete.

              Naime, u ovom postupku okrivljenoj M. L. M. se stavlja na teret da je "dana 21. veljače 2014. u zgradi S.-m. županije na adresi S. i A. R. broj 36 u S., prilikom održavanja 5. sjednice županijske skupštine u namjeri da naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja M. Š., znajući da su neistinite, izjavila slijedeće činjenične tvrdnje:

-…a to je da ima bruto 18.000,00 kuna i negdje 500, 600 kuna plus svi dodaci po pravima koje mu pripadaju pa onda to po prilici navodno u nettu dođe 18.000,00 kuna što je plaća premijera Republike Hrvatske,

-… da ima… neograničenu reprezentaciju koju sam sebi određuje…", dakle, stavlja se na teret da je naprijed navedenim izjavama iznijela neistinite činjenične tvrdnje koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu, tj. da je time počinila kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11.

              Okrivljena poriče počinjenje djela te u obrani, između ostalog, ne spori da bi iznijela naprijed citirane činjenične tvrdnje i navode, ali naglašava da joj nije bila namjera da na bilo koji način uvrijedi ili našteti časti i ugledu privatnog tužitelja. Navodi da je anonimno u svoj poštanski sandučić dobila ugovor između privatnog tužitelja i M. d.o.o., pa je ona na aktualnom satu sjednice skupštine S.-m. komentirala navedeni ugovor za koji smatra da nije nikakva tajna budući je ugovor sklopljen između G. P., O. V. L. i jednog privatnog poduzeća, a da se radi o javnom novcu. Nadalje, u obrani pojašnjava da joj je na aktualnom satu bilo postavljeno pitanje vezano za privatnog tužitelja i navedeni ugovor te ona navode, odnosno inkriminacije koje su precizirane u privatnoj tužbi nije tvrdila, već je govorila o "navodnim" primanjima privatnog tužitelja i da bi sve to trebalo istražiti. Dodaje da se ne sjeća da li je naložila kopiranje navedenog ugovora i da li je isti podijelila vijećnicima ali misli da je netko od novinara tražio navedeni ugovor. Ne sjeća se kada je bila navedena sjednica, ne može se sjetiti koliko prije navedene sjednice je dobila anonimno navedeni ugovor, a sjeća se da je on bio u žutoj koverti, ali navedenu kovertu nema i ne zna od kuda je stiglo. Smatra da je sve ono što je precizirano u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude mogla govoriti, te je svoje tvrdnje opravdala time što je govorila "navodno", prije nego što je komentirala navedeni ugovor. Stoga poriče počinjenje djela koje joj se stavlja na teret.

              Kada navedenu obranu okrivljenice prvostupanjski sud dovede u vezu sa provedenim dokazima a prije svega iskazom privatnog tužitelja te uvidom u izvod sa tonskog zapisnika sa sjednice Županijske skupštine, od 14. ožujka 2014., ugovor između M. d.o.o. i M. Š. od 1. prosinca 2011., kao i ostalu pisanu dokumentaciju koja prileže spisu, tada, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, preuranjen je a time i pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi okrivljenica počinila terećeno joj kazneno djelo klevete, a na što pravilno ukazuje i žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

              Prvenstveno je u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud nije sa dovoljnom pažnjom analizirao sve riječi, odnosno inkriminirane tvrdnje, koje je okrivljenica nedvojbeno izjavila na 5. sjednici Županijske skupštine, a iste su precizirane i navedene u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

              Naime, u ovom postupku okrivljenici se stavlja na teret počinjenje kaznenog djela klevete, dakle, jednog od kaznenih djela iz kataloga kaznenih djela protiv časti i ugleda (kleveta, teško sramoćenje i uvreda). Prije svega nužno je reći slijedeće: u Kaznenom zakonu od 1. siječnja 2013. godine, kao i u njegovoj noveli od 30. svibnja 2015. (NN 125/11, 144/12, 56/15) izmijenjeno je kazneno djelo klevete na način da se u zakonskom opisu navodi "tko pred drugim za nekog iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može naškoditi časti ili ugledu, znajući da je neistinita". Ranije nije bilo opisano "znajući da je neistinita" što implicira da se ranije ovo kazneno djelo moglo počiniti sa izravnom i neizravnom namjerom, dok se po sada važećem KZ/11 ovo kazneno djelo može počiniti isključivo sa izravnom namjerom.

              Za kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148. st. 1. i 2. KZ/11 (naknadno izmijenjeno u kazneno djelo teškog sramoćenja (NN 61/15)) ne zahtjeva se da bi činjenične tvrdnje bile neistinite, za razliku od kaznenog djela klevete za koje je to potrebno, dakle, može biti i istinite i neistinite. Bitno je da su činjenične tvrdnje takve naravi da one mogu škoditi časti i ugledu osobe protiv koje se one iznesu ili prenesu, a samo sramoćenje je radnja ili čin kojim se drugom nanosi sramota koja ne sadrži obilježja kaznenog djela ni uvrede ni klevete pa u tom smislu je sramota jedan osjećaj srama koji je neugodan i prouzročen ponašanjem drugog, a najčešće se očituje u povrijeđenosti časti, osjećaju stida ili manje vrijednosti.

              Za kazneno djelo uvrede iz čl. 147. KZ/11 nužno je istaknuti da se tu radi o vrijednosnom sudu o određenoj osobi (priv. tužitelju), odnosno predstavlja izražavanje nepoštovanja dostojanstva te osobe.

              Sve ovo naprijed navedeno je istaknuto vezano za dužnost suda da postupa savjesno i postepeno, s obzirom na specifičnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda (ako ne postoji kleveta, ne znači da nije sramoćenje ili uvreda). To nameće i odredba čl. 449. st. 1. ZKP/08 koja propisuje da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (privatnoj tužbi), a posebno odredbu istog čl. st. 2. gdje se navodi "sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onoga koje mu je optužbom stavljeno na teret." Kada se uzme u obzir naprijed citirana odredba, tada je sud, nakon što eventualno utvrdi da ne postoje obilježja kaznenog djela, u ovdje konkretnom slučaju klevete, dužan razmotriti da li postoji obilježje nekog drugog kaznenog djela iz kataloga kaznenih djela protiv časti i ugleda, pa nakon utvrđenja vezanih za te činjenice, obrazložiti da li postoje ili ne postoje neka od tih navedenih djela, a nakon toga, vodeći računa o tome što je utvrdio, obrazlagati da li postoji namjera da se počini neko kazneno djelo koje je sud utvrdio.

              U ovdje konkretnom slučaju to je u obrazloženju prvostupanjske presude potpuno izostalo.

              Nadalje, sud je, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, barem za sada propustio utvrditi i obrazložiti određene okolnosti vezane za ovdje inkriminirani događaj, a to je prije svega slijedeće: na 5. sjednici Županijske skupštine i snimke koja je reproducirana proizlazi da je ovdje sporna inkriminirana izjava koja se okrivljenici stavlja na teret, dana na aktualnom satu, a da u materijalima koje su vijećnici dobili prije sjednice i u dnevnom redu sjednice nije bilo nikakvih naznaka da bi se na toj sjednici razgovaralo o TD M. d.o.o., njenom direktoru i njegovoj plaći, te osnivanju nove komunalne tvrtke u G. K. Točno je da je županica, tj. ovdje okrivljenica, u sklopu aktualnog sata odgovarala na pitanje vijećnika R. M. koji je tražio da se komentira dvostruka pravila od strane državnog odvjetništva u S., Š. i S. u vezu odbačene kaznene prijave protiv bivšeg župana S.-m. županije i njegovih zamjenika koji su primili naknadu za rad u tijelima županijske skupštine i drugo, kakva saznanja ona ima o osnivanju nove tvrtke u K. iako ima i M. d.o.o..

Međutim, iz naprijed navedenog je razvidno je da je za sada upitna obrana okrivljenice da je ona o ugovoru govorila zato što je na sjednici bilo govora o tome da se komunalno poduzeće M. d.o.o. nalazi u velikim gubicima, te da je to potaklo navedenu priču o ugovoru. Također je nedovoljno obrazložena obrana okrivljenice da je ista iskoristila vijećničko pitanje pa je onda predmetni ugovor prezentirala prisutnima na skupštini, jer doista nije jasno kako je okrivljenica znala koje će joj pitanje na skupštini i na aktualnom satu biti postavljeno (kada nije bilo u materijalima skupštine), kako je mogla i znala da treba donijeti ugovor koji je prije toga ili ona ili nekome drugome dala umnožiti, koji su bili razlozi i motivi da unaprijed umnoži navedeni ugovor i s tim u vezi kasnije postupa na način kako je i uslijedilo. Ovi odgovori su nužni, a nisu od strane suda obrazloženi, a sve vezano za utvrđivanje namjere, kao bitnog obilježja kaznenog djela koje se okrivljenici stavlja na teret, kao i eventualno nekog drugog kaznenog djela.

              Nadalje, za sada je upitan i neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda kada sud navodi da izgovorene riječi nisu nanijele štetu časti i ugledu privatnog tužitelja, a što sud temelji na činjenici da je nakon događaja privatni tužitelj ostao direktor u tvrtki M. d.o.o. i na svim funkcijama, te isto tako zaključak suda da je privatni tužitelj trebao i morao biti svjestan da kao vijećnik, član političke stranke i direktor tvrtke je izložen povećanom interesu javnosti i političkih suparnika, te njihovim kritikama u vezi sa obavljanjem tih poslova u svim segmentima.

Naime, u okviru obavljanja službenih dužnosti dopušteno je iznošenje ozbiljne i dobronamjerne kritike, ali samo uz uvjet da se takvom kritikom zahvaća dio ličnosti osobe koju se kritizira koji je u neposrednoj vezi s kritiziranom temom, pa se postavlja pitanje, a s obzirom na to da je bitno cijeniti i način izražavanja, kao i okolnosti iz kojih se može izvesti zaključak radi li se o ponašanju koje je imalo isključivo za cilj naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja ili ne, to je za sada činjenično stanje ostalo nepotpuno a time i pogrešno utvrđeno. Nadalje, ostalo je nedovoljno razjašnjeno da li je postupanje okrivljenice bilo u dobroj vjeri (jer nije provjerila istinitost i vjerodostojnost kopije ugovora kojeg je kako kaže anonimno dobila, a mogla je biti svjesna mogućnosti iznošenja netočnih i nepouzdanih podataka), stoga njezina obrana da je govorila "navodno je to tako", za sada je ne ekskulpira od ovdje inkriminiranog postupanja (pri čemu je nužno voditi računa o mogućem protupravnom postupanju a koje ulazi u domenu nekog drugog kaznenog djela protiv časti i ugleda, kao i postojanju okolnosti koje isključuju protupravnost).

              Kako je činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno i samim time pogrešno utvrđeno, valjalo je prihvatiti žalbu privatnog tužitelja, prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

              U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti sve propuste na koje mu je ukazano ovom ukidnom odlukom, provesti sve dokaze koji su provedeni ali i druge ako se ukažu nužnim, te prije svega vodeći računa o inkriminaciji koja se stavlja na teret, detaljno analizirati provedene dokaze, utvrditi da li se radi i o kojem kaznenom djelu protiv časti i ugleda, te nakon toga obrazložiti postojanje namjere. Sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dužan detaljno obrazložiti u smislu odredbe čl. 450. st. 2. ZKP/08 i čl. 459. st. 5. ZKP/08.

              Zbog navedenog riješeno je kao u izreci.

              Kako je žalba privatnog tužitelja osnovana, to je u smislu odredbe čl. 483. st. 1. ZKP/08 valjalo riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 20. ožujka 2018.