- 1 -              Rev 2061/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2061/2016-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. pok. K.-M. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika B. g. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u S., radi raskida ugovora o kupoprodaji, i u pravnoj stvari tužitelja B. g. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u S. i punomoćnik D. S., odvjetnik u S., protiv tuženika S. P. pok. K.-M. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi izmjene ugovora o kupoprodaji, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-264/2013 od 29. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu poslovni broj P-3649/09 od 24. listopada 2012., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Djelomično se prihvaća revizija tuženika-protutužitelja, djelomično se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-264/2013 od 29. svibnja 2014. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu poslovni broj P-3649/09 od 24. listopada 2012. i sudi:

 

I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u dijelu kojim traži utvrđenje da je vlasnik poslovnog prostora označenog kao 29. etaža 82/2441 dijela koji je suvlasnički dio povezan s cijelim poslovnim prostorom PP3, smješten u prizemlju ulaza "A", a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 81,85 m2, a sve položeno u zgradi označeno kao čest. zgr. 997/1 i 997/3 k.o. S.

 

II              U ostalom dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu na izdavanje tabularne isprave koju će u slučaju neizdavanja zamijeniti sudska presuda, za poslovni prostor označen kao 29. etaža 82/2441 dijela koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom poslovnog prostora oznake PP3, smješten u prizemlju ulaza "A", a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 81,85 m2, a sve položeno u zgradi označeno kao čest. zgr. 997/1 i 997/3 k.o. S., revizija tuženika-protutužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tuženika-protutužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-264/2013 29. svibnja 2014. i presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu poslovni broj P-3649/09 od 24. listopada 2012. kojom je odbijen protutužbeni zahtjev, kao i protiv odluke o parničnim troškovima, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u st. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu tužitelj) na raskid kupoprodajnog ugovora i pogodbe ovjerenog kod javnog bilježnika M. R. u S. pod brojem 1916/03 od 21. ožujka 2003., na uspostavu prijašnjeg stanja za čest. gr. 997/1 te 997/3, obje zu 4931 k.o. S., onako kako je bilo prije nego li je tuženik izvršio cijepanje čest. zgr. 997 zu 4931 k.o. S., u navedene dvije pod čestice zgr. 997/1 te čest. zgr. 997/3 obje zu 4931 k.o. S., odnosno prije nego se upisao kao vlasnik za cijelo na predmetnim čest. zgr. 997/1 te čest. zgr. 997/3 obje zu 4931 k.o. S. i to na način da se poništi cijepanje čest. zgr. 997 zu 4931 k.o. S. te pod čestice označene kao čest. zgr. 997/1 te čest. zgr. 997/3 obje zu 4931 k.o. S., te da se kao suvlasnik za 92/240 idealnog dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 997 zu 4931 k.o. S., ponovno upiše tužitelj, uz istodobno brisanje tog prava sa imena i korist tuženika, te na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 240.000,00 eura obračunatog po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznom kamatom. (st. I. izreke). U st. II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora označenog kao 29. etaža 82/2441 dijela koji su suvlasnički dio povezan s cjelinom poslovnog prostora oznake PP3, smješten u prizemlju ulaza "A", a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 81,85 m2, a sve položeno u zgradi označeno kao čest. zgr. 997/1 i 997/3 k.o. S., pa je tuženik dužan izdati tabularnu ispravu pogodnu za upis prava vlasništva na ime tužitelja za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena i koristi tuženika, a u protivnom će to zamijeniti ova presuda, te nalaganje tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 284,375,00 kn. U st. III. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (dalje u tekstu tuženika) za izmjenu čl. 3. st. 1. kupoprodajnog ugovora i pogodbe sklopljene u S. 12. ožujka 2003. i ovjeren u potpisu 21. ožujka 2003. po javnom bilježniku u S. M. R., broj OV-1916/03 u dijelu u kojem su stranke utvrdile kupoprodajnu cijenu na način da umjesto dijela koji glasi "u iznosu od 101.000,00 eura" treba stajati "u iznosu od 71.000,00 eura", dok se st. 2. čl. 3. navedenog ugovora o dosadašnjem tekstu u cijelosti briše, a novi st. 2. čl. 3. navedenog ugovora glasi "stranke su složne da će ostatak utvrđene tržišne cijene nekretnine u vlasništvu S. P. u visini od 30.000,00 eura poduzeće B. g. d.o.o. isplatiti S. P. najkasnije do 1.1.2005., te da se sve odredbe navedenog ugovora koje govore o predaju u posjed i vlasništvo poslovnog prostora na ime podmire ostatku kupoprodajne cijene stavljen je izvan snage i obvezuju tuženika; na naknadu štete na iznos čiju će se visinu odrediti nakon provedenog vještačenja, te na naknadu troškova postupka.

 

Rješenjem istog suda odbijena je kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

              Presudom suda drugog stupnja u st. I. izreke djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod st. II. 1. izreke kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i u pobijanom dijelu pod st. III. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika. U st. II. izreke uvažena je djelomična žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod st. II. toč. 2. izreke koji sadrže odluku o troškovima parničnog postupka te je suđeno na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 109.687,50 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 174.687,50 kn odbijen kao neosnovan.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), te predlaže da sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Revizija je djelomično osnovana u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

              Revizija je nedopuštena u odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b tog Zakona. S obzirom da je u ovom slučaju ne radi o pobijanoj drugostupanjskoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP dopuštenost revizije za tužbeni i protutužbeni zahtjev ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Kako je tužitelj u tužbi naznačio je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.750.000,00 kn, to navedeni iznos predstavlja vrijednost predmeta spora nenovčanog dijela tužbenog zahtjeva, pa je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ovaj sud, s obzirom na vrijednosni kriterij iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP podnesenu reviziju razmatrao kao redovnu reviziju.

 

              Tuženik je podnio protutužbu koja je po svom procesnom karakteru samostalna tužba, tako da se vrijednost predmeta spora za protutužbu utvrđuje samostalno.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

              Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP propisano je ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv koje nije dopuštena posebna žalba.

 

Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP propisano je da ako sud u slučaju iz čl. 40. st. 4. ZPP ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrati da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

 

              Kako se, u smislu navedene odredbe čl. 40. st. 5. ZPP smatra da vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva u ovom postupku iznosi 50.000,00 kn (s obzirom da tuženik nije u protutužbi naznačio vrijednost predmeta spora, niti je sud rješenjem do zaključenja glavne rasprave utvrdio vrijednost predmeta spora) to revizija tuženika podnesena protiv dijela presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev nije dopuštena jer vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, kao vrijednosni kriterij propisan odredbom čl. 382. st. 1. ZPP.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u odnosu na protutužbeni zahtjev valjalo odbaciti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

              U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud je ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

              Suprotno tvrdnji tuženika pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima je i uvjerenjima je sud utemeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe koju je tuženik podnio protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pritom odgovorio na sve žalbene navode, relevantne za odluku u predmetu spora to je drugostupanjska presuda valjano obrazložena prema odredbi iz čl. 375. st. 1. ZPP, pa u toj odluci nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje u reviziji.

 

              Predmet spora tužbenog zahtjeva u revizijskom postupku je utvrđenje da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora i izdavanje tabularne isprave podobne za upis vlasništva na ime tužitelja uz istovremeno brisanje u zemljišnim knjigama tog prava sa imena tuženika.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su stranke 12. ožujka 2003. sklopile kupoprodajni ugovor i pogodbu ovjerenu kod javnog bilježnika M. R. iz S., pod brojem 1916/03 od 21. ožujka 2003.,

 

              - da je navedenim ugovorom tuženik kupio od tužitelja idealni dio od 92/240 nekretnine označene kao čest. zgr. 997 zu 4931 k.o. S., za kupoprodajnu cijenu od 101.000,00 eura,

 

              - da su stranke čl. 3. tog ugovora, dogovorile da će dio cijene, i to u iznosu od 60.000,00 eura biti tužitelju isplaćeno na način da će tuženik najkasnije do 1. siječnja 2005. predati mu isključivo u vlasništvo i posjed odvojeni i etažirani poslovni prostor u prizemlju buduće zgrade s posebnim i odvojenim ulazom od strane ulice ..., u prizemlju, u visokoj Roh-bau izvedbi, površine 80 m2 jugoistočno dijelu novoizgrađene zgrade, a koju je tuženik izgradio na mjestu postojeće zgrade,

 

              - da se nakon sklapanja navedenog ugovora tuženik upisao kao vlasnik za cijelo predmetne nekretnine, pa tako i za idealni dio koji je kupio od tužitelja,

 

              - da je potom došlo do cijepanja osnovne čestice zgr. 997 u dvije podčestice oznake kao čest. zgr. 997/1 i 997/3 obje z.u. 4931 k.o. S.,

 

              - da tuženik nije ispunio svoju obvezu i predao tužitelju navedeni poslovni prostor,

 

              - da je tužitelj promijenio projektnu dokumentaciju,

 

              - da iz rješenja o upotrebljivosti nadležnog upravnog tijela proizlazi kako je izvršeno etažiranje navedenih čest. zgr., na način što je u prizemlju objekta posebna etaža upisana kao 29. etaža 82/2441 dijela, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom poslovni prostor oznake PP 2 smješten u prizemlju ulaza "A" koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 81,85 m2, a sve položeno u zgradi označenoj kao čest. zgr. 997/1 i 997/3 obje zu 4931 k.o. S.,

 

- da taj poslovni prostor predstavlja poslovni prostor koji je bio ugovoren predmetnim ugovorom o kupoprodaji i pogodbi,

 

              - predmet navedenog ugovora nije bila čest. zem. 3374/10 ZU 188 k.o. S., već samo čest. zgr. 997 k.o. S.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da predmetni poslovni prostor predstavlja upravo prostor koje su stranke dogovorile predmetnim ugovorom u kupoprodaji i sporazumom, da isti postoji u toj zgradi, da ga je tuženik uknjižio u zemljišnim knjigama na svoje ime i nije ga predao u posjed i vlasništvo tužitelja, dok je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz ugovora, pa prihvaćaju tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora i izdavanje tabularne isprave, ocijenivši pritome da je sporni ugovor o kupoprodaji iz 2003. izvršen.

 

Odredbom čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/0 – dalje: ZV) propisano je da se pravo vlasništva na nekretnini stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako Zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

Pozivom na tu zakonsku odredbu, tužbeni zahtjev u svom prvom dijelu utvrđenja prava vlasništva stečenog ugovorom o kupoprodaji ukazuje se zato neosnovanim. Naime, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kupac nekretnine ovdje tužitelj, koji tu nekretninu nije uspio upisati u zemljišne knjige nije ni postao njenim vlasnikom, jer se pravo vlasništva na nekretnini stiče upisom u zemljišne knjige (čl. 120. ZV) ispunjenjem pretpostavki i to postojanje valjanog pravnog osnova i upisa u javnu knjigu. U konkretnom slučaju tužitelj ima samo valjani pravni osnov na temelju kojeg je kupio spornu nekretninu, pa samo na osnovu toga nije ni stjecatelj vlasništva.

 

Kako su stoga u tom dijelu nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su u tom dijelu tužbenom zahtjevu udovoljili, valjalo je za taj dio prihvatiti reviziju tuženika i pobijanu presudu u tom dijelu preinačiti, na način da se tužbeni zahtjev odbija i tako odlučiti kao u izreci presude, pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Međutim, da bi tužitelj ishodio upis prava vlasništva u zemljišne knjige mogao je postaviti obvezno pravni zahtjev za izdavanje takve isprave kao i eventualnu predaju nekretnine u posjed, budući da ta obveza prodavatelja proizlazi iz samog pravnog posla o prodaji te nekretnine, pa je i dužnost tuženika da postupi u skladu sa ugovorom preuzetom obvezom. Ovo iz razloga što su tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o kupoprodaji kojim su predmet prodaje bile nekretnine navedene u izreci prvostupanjske presude pa im pripada pravo da od tuženika o ispunjenju ugovorne obveze traže predaju isprave podobne za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

Zato je u tom dijelu tužbenog zahtjeva valjalo udovoljiti pa se revizija tuženika ukazuje u tom dijelu neosnovanom te je istu valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.