Pristupanje sadržaju
Broj: Kž-Us 95/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. A. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika - Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: državni odvjetnik), optuženog M. A., branitelja optuženog D. M.1, odvjetnika Z. B. iz Z., optuženog N. K., optuženog G. Č., optuženog M. S., optuženog D. M.2, optužene M. G., optuženog Ž. K., optuženog I. M. i optuženog S. Č., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. lipnja 2015. godine, broj K-Us-27/14, u sjednici održanoj 20. ožujka 2018. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. A., D. B., odvjetnika iz Z., branitelja optuženog N. K., S. N., odvjetnika iz Z., branitelja optuženog M. S., Z. K.3, odvjetnika iz Z., branitelja optužene M. G., Z. K.4, odvjetnika iz Z., branitelja optuženog Ž. K., N. G., odvjetnika iz Z., optuženog I. M., branitelja optuženog I. M., S. R., odvjetnika iz Z. i braniteljice optuženog S. Č., N. C., odvjetnice iz Z.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog N. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi N. K. za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. KZ/11. na temelju tih zakonskih odredbi osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 12. travnja 2011. godine do 13. lipnja 2015. godine.
II. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženog M. A. i optuženog N. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđuje da su optuženi M. A. i optuženi N. K. kaznenim djelom iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. KZ/11. opisanim pod toč. 1. izreke pobijane presude ostvarili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.917.500,00 €, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 14.515.475,00 kn te da navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom M. A. i optuženom N. K. da Republici Hrvatskoj isplate novčani iznos svaki od po 916.250,00 €, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi za svakog po 6.936.012,50 kn, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
III. U ostalom dijelu žalba optuženog N. K., a u cijelosti žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. A., branitelja optuženog D. M.1, odvjetnika Z. B., optuženog G. Č., optuženog M. S., optuženog D. M.2, optužene M. G., optuženog Ž. K., optuženog I. M. i optuženog S. Č. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi M. A., optuženi D. M.1, optuženi N. K., optuženi M. S., optuženi D. M.2 i optužena M. G. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude i osuđeni su na kazne zatvora, i to optuženi M. A. u trajanju od 13 godina, optuženi D. M.1 u trajanju od 9 godina, optuženi N. K. u trajanju od 11 godina, optuženi M. S. i optužena M. G. u trajanju od po 4 godine i 10 mjeseci te optuženi D. M.2 u trajanju od 4 godine i 11 mjeseci. Optuženi G. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. i čl. 38. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. Optuženi Ž. K. i optuženi I. M. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude i osuđeni su na kazne zatvora, i to optuženi Ž. K. u trajanju od 4 godine, a optuženi I. M. u trajanju od 4 godine i 2 mjeseca. Istom presudom optuženi S. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11., opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, te zbog kaznenog djela iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, pa je na temelju čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
U ovako izrečene kazne zatvora optuženicima je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru i to optuženom M. A. od 12. travnja 2011. godine pa nadalje; optuženom N. K., optuženom M. S. i optuženom D. M.2 od 12. travnja 2011. godine do 13. lipnja 2015. godine; optuženom G. Č. od 14. travnja 2011. godine do 13. lipnja 2015. godine, optuženoj M. G. od 12. travnja 2011. godine do 24. lipnja 2015. godine, optuženom Ž. K. od 27. lipnja 2011. godine do 24. lipnja 2015. godine, optuženom I. M. od 9. lipnja 2011. godine do 9. lipnja 2015. godine te optuženom S. Č. od 18. listopada 2011. godine do 24. lipnja 2015. godine.
Na temelju čl. 190. st. 8. KZ/11. odlučeno je da se od optuženog M. A. i optužene M. G. oduzima 101 kg opojne droge kokain.
Na temelju čl. 77. KZ/11 u svezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 1.917.500,00 € što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 14.515.475,00 kn predstavlja imovinsku korist koju su počinjenjem inkriminiranog djela ostvarili optuženi M. A. i optuženi N. K. Također utvrđeno je da je novčani iznos od 1.917.500,00 €, u kunskoj protuvrijednosti 14.515.475,00 kn, u što je uključen i iznos 85.000,00 € što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 643.450,00 kn privremeno oduzetih 6. veljače 2011. godine od optuženog M. A., imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom M. A. i optuženom N. K. da svaki isplati novčani iznos od 916.250,00 € što u kunskoj protuvrijednosti iznosi za svakog po 6.936.012,50 kn, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 5., 6. i 7. ZKP/08. naloženo je optuženom M. A., optuženom D. M.1, optuženom N. K., optuženom G. Č., optuženom M. S., optuženom D. M.2, optuženoj M. G., optuženom Ž. K., optuženom I. M. i optuženom S. Č. da naknade troškove kaznenog postupka, time da će o visini troškova biti doneseno posebno rješenje.
Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i svi optuženici po svojim braniteljima te branitelj optuženog D. M.1, Z. B., odvjetnik iz Z., a optuženi N. K., optuženi M. S. i optuženi Ž. K. podnijeli su i osobne žalbe.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, predlažući da se pobijana presuda u odnosu na sve optuženike preinači na način da ih se osudi „na zatvorske kazne u primjereno dužem trajanju“.
Optuženi M. A. u žalbi podnesenoj po braniteljici Ž. P., odvjetnici iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ovaj optuženik je žalbu podnio i po branitelju D. B., odvjetniku iz Z., zbog „povrede odredbi kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i povrede pravila o jednakosti oružja“, predlažući da se pobijana presuda ukine u cijelosti. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Branitelj optuženog D. M.1, kojemu je suđeno u odsutnosti, Z. B., odvjetnik iz Z., žali se „po svim žalbenim razlozima“ i predlaže da se tog optuženika oslobodi od optužbe.
Optuženi N. K. u žalbi podnesenoj po branitelju S. N., odvjetniku iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u odluci o kazni na način da ga se osudi na blažu kaznu zatvora. U osobno podnesenoj žalbi ovaj se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugo vijeće. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi G. Č. je žalbu podnio po branitelju B. Š., odvjetniku iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće, a podredno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni tako da se optuženiku „primjenom propisa o ublažavanju izrekne maksimalno ublažena kazna.“ Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi M. S. u žalbi podnesenoj po branitelju Z. K.3, odvjetniku iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda preinači i tog optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U osobno podnesenoj žalbi tog optuženika su kao žalbene osnove navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. i st. 2. ZKP/08. te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a predloženo je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da ga se oslobodi krivnje za djelo koje mu se stavlja na teret. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi D. M.2 u žalbi podnesenoj po branitelju B. L., odvjetniku iz Z. žali se zbog „svih žalbenih razloga“ te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optužena M. G. u žalbi podnesenoj po branitelju Z. K.4, odvjetniku iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava te zbog odluke o kazni te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „donese oslobađajuću presudu“. Ova je optuženica podnijela žalbu i po braniteljici R. G., odvjetnici iz Z. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. i st. 2. ZKP/08. te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi Ž. K. u žalbi podnesenoj po branitelju N. G., odvjetniku iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženiku izrekne blaža kaznena sankcija. U osobno podnesenoj žalbi ovog optuženika su kao žalbene osnove naznačene pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluka o kazni, a predloženo je da ga se „oslobodi kaznene odgovornosti“. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi I. M. u žalbi podnesenoj po branitelju S. R., odvjetniku iz Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Optuženi S. Č. žali se po braniteljici N. C., odvjetnici iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjeno vijeće, a podredno da se preinači „u smislu navoda ove žalbe“. Zatražena je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.
Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbe svih optuženika predlažući da se sve te žalbe odbiju kao neosnovane i pobijana presuda preinači na način da se svim optuženicima izreknu strože kaznene sankcije.
Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi M. A. po branitelju D. B., optuženi N. K. po branitelju S. N., optuženi D. M.2 po branitelju B. L., optuženi Ž. K. po branitelju N. G. i optuženi S. Č. po braniteljici N. C., predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik te optuženici i branitelji koji su to zahtijevali, a na sjednicu su pristupili branitelj optuženog M. A., odvjetnik D. B., branitelj optuženog N. K., odvjetnik S. N., branitelj optuženog M. S., odvjetnik Z. K.3, branitelj optužene M. G., odvjetnik Z. K.4, branitelj optuženog Ž. K., odvjetnik N. G., optuženi I. M. uz branitelja, odvjetnika S. R. i braniteljica optuženog S. Č., odvjetnica N. C. Sjednici vijeća nisu pristupili državni odvjetnik, optuženi M. A., braniteljica optuženog M. A., odvjetnica Ž. P., branitelj optuženog D. M.1, odvjetnik Z. B., optuženi N. K., optuženi G. Č., branitelj optuženog G. Č., odvjetnik B. Š., optuženi M. S., optuženi D. M.2, branitelj optuženog D. M.2, odvjetnik B. L., optužena M. G., optuženi Ž. K. te optuženi S. Č., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 474. st. 4. ZKP/08.
Žalba optuženog N. K. je djelomično osnovana, dok žalbe državnog odvjetnika, optuženog M. A., branitelja optuženog D. M.1, optuženog G. Č., optuženog M. S., optuženog D. M.2, optužene M. G., optuženog Ž. K., optuženog I. M. i optuženog S. Č. nisu osnovane.
U odnosu na točku I. izreke ove odluke
Optuženi N. K. u svojoj žalbi s pravom upire na to da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. u svezi čl. 13. ZKP/08. (koju žalitelj, doduše, ističe u okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni) jer je u ovom ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom osuđen na strožu kaznu zatvora nego na prvom suđenju iako se suštinski radi o istim radnjama. Naime, taj je optuženik presudom Županijskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2013. godine broj K-us-38/12 proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. i čl. 52. KZ/11. i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Prihvaćanjem žalbi tog optuženika, optuženih M. A., G. Č., M. S., D. M.2, M. G., Ž. K. i I. M., a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog D. M.1, ta je presuda ukinuta u cijelosti i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 7/14 od 1. travnja 2014. godine). U ponovljenom postupku ponovno je utvrđena krivnja optuženog N. K. za suštinski isti činjenični opis, ali je njegovo ponašanje sada pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 2. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora, ali sada u trajanju od 11 godina. Budući da državni odvjetnik žalbom nije pobijao prvu, ranije ukinutu, prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni u odnosu na tog optuženika, u postupku ponovljenom samo povodom žalbi optuženika zabranjeno je u odnosu na tog optuženika izricati kaznu strožu od one s kojom se u prethodnom postupku suglasio državni odvjetnik. Stoga je u odnosu na optuženog N. K. pobijanu presudu valjalo preinačiti u odluci o kazni na način opisan u točki I. izreke ove odluke.
U odnosu na točku II. izreke ove odluke
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. ZKP/08., utvrđeno je da je prvostupanjski sud oduzeo imovinsku korist po ZPOIK-u. Međutim, taj je zakon prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 70/17. od 19. srpnja 2017. godine), ali je čl. 2. ovog potonjeg zakona propisano: „Postupci započeti po Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10.) dovršit će se po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak.“ U tom je smislu pobijana presuda preinačena u tom dijelu na način opisan u točki II. izreke ove presude.
Što se tiče iznosa oduzete imovinske koristi od pojedinih optuženika, prihvaćeni su onako kako su utvrđeni prvostupanjskom presudom, pri čemu treba navesti da je prvostupanjski sud dao, doduše šture, ali dostatne i valjane razloge kojima je obrazložio svoju odluku o oduzimanju imovinske koristi (list 116 presude). Stoga u odnosu na dio prvostupanjske odluke o oduzimanju imovinske koristi nisu prihvaćene žalbene tvrdnje optuženog N. K. da prvostupanjski sud nije obrazložio na koji je način utvrdio visinu protupravne imovinske koristi pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka (pri čemu ne navodi koja). Naime, u tome dijelu prvostupanjski sud obrazlaže u odnosu na što se odnosi utvrđeni iznos pribavljene imovinske koristi, te očigledno njenu podjelu u smislu čl. 559. ZKP/08. na jednake dijelove među supočiniteljima, uz naznaku ranije privremeno oduzetog iznosa od optuženog M. A., čime je to obrazloženje, kako je već istaknuto, iako šturo, dostatno.
U odnosu na žalbe optuženika osim žalbene osnove zbog odluke o kazni
Branitelj optuženog D. M.1, odvjetnik Z. B. nije u pravu kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili ti razlozi nisu navedeni ili su potpuno nejasni, i to stoga što nema nijednog navoda obrazloženja utvrđenja da je droga bila u avionu 12. travnja 2011. godine. Naime, prvostupanjski sud dao je jasne, dostatne i iscrpne razloge za svoj zaključak da je kokain bio u privatnom avionu kojim su optuženici A., K., S., M.2 i G. 12. travnja 2011. godine sletjeli iz N. u S. Druga je stvar što žalitelj nije zadovoljan tim razlozima, no to ne opravdava žalbenu osnovu bitne postupovne povrede na koju on upire, već se zapravo radi o prigovoru pravilnosti činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, o čemu će riječ biti kod obrazlaganja žalbene osnove iz čl. 470. ZKP/08.
Žaleći se zbog iste žalbene osnove, optuženi G. Č. parafrazira zakonski tekst iz citirane zakonske odredbe, no i on razlozima koje potom iznosi zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenih činjenica, dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza i nudeći sudu zaključke do kojih je, po njemu, trebao doći. Stoga će se i ti žalbeni prigovori ovog žalitelja ocijeniti nastavno, kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije u pravu ni optužena M. G. kada, žaleći se zbog iste žalbene osnove, paušalno, bez ikakve konkretizacije, navodi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku, pa da izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude.
Nisu osnovani ni žalbeni navodi optuženog Ž. K. koji, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, i to stoga što prvostupanjski sud nije naveo razloge zbog kojih smatra da je novac koji je on predao optuženom A. pribavljen prodajom kokaina na ilegalnom narkotržištu. Naime, prvostupanjski sud je i taj svoj zaključak valjano obrazložio, a to što ovaj žalitelj nije zadovoljan takvim obrazloženjem predstavlja prigovor pravilnosti činjeničnih utvrđenja, o kojemu će se ovaj sud očitovati kod obrazlaganja žalbenih navoda u odnosu na čl. 470. ZKP/08.
Optuženici M. A., M. S., D. M.2, M. G. i I. M. u svojim žalbama ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08. tvrdeći da su neke rasprave održane bez osobe čija je prisutnost na raspravi po zakonu obvezna, a riječ je o raspravama održanima 13., 14., 15., 21. i 22. svibnja 2015. godine bez prisutnosti branitelja optuženog M. A. Pri tome se pojedini od ovih žalitelja pozivaju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 77/15, broj I Kž-Us 74/15, broj I Kž-Us 78/15 i broj I Kž-Us 79/15, sve od 9. lipnja 2015. godine, kao potkrjepu svojim stanovištima.
U odnosu na ove žalbene navode prije svega treba navesti sljedeće. Optuženi M. A. je podneskom zaprimljenim na prvostupanjskom sudu 13. svibnja 2015. godine svom branitelju, odvjetniku I. S. otkazao punomoć za zastupanje, što je konstatirano i na raspravnom zapisniku pred prvostupanjskim sudom od istoga dana, nakon čega je doneseno rješenje kojim se, na temelju čl. 11. st. 4. ZKP/08., optuženom M. A. uskraćuje pravo na opoziv punomoći odvjetniku I. S. i izbor novog branitelja. Potom je odlučeno da će se nastaviti s raspravom budući da su za to ispunjene zakonske pretpostavke, a u nastavku je na raspravi održanoj 13. svibnja 2015. godine, na temelju čl. 435. st. 2. ZKP/08., pročitana obrana optuženog M. A. (jer je naveo da ne želi iznositi obranu). Dakle, ocijenivši da radnja opoziva punomoći branitelju predstavlja očiglednu zloupotrebu procesnog prava, prvostupanjski sud je u tom trenutku bio ovlašten donijeti rješenje kojim optuženom M. A. uskraćuje pravo na tu radnju i potom nastaviti s raspravom (na kojoj su bili prisutni i optuženi M. A. i odvjetnik I. S. u odnosu na kojeg je poduzeta radnja opoziva punomoći) budući da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. Osim toga, u nastavku te rasprave taj optuženik ni nije iznosio obranu, već je pročitana njegova ranija obrana, dok je na raspravama 14. i 15. svibnja 2015. godine (na kojoj su bili prisutni i optuženi M. A. i odvjetnik I. S., koji je konstatiran kao branitelj tog optuženika) obranu iznosio optuženi N. K. Nadalje, na raspravi 21. svibnja 2015. godine optuženog M. A. zastupao je novoopunomoćeni branitelj, odvjetnik T. H., a od dokaza je provedeno ispitivanje optuženog N. K. i pregledavanje snimke ispitivanja optuženog G. Č. I konačno, na raspravi 22. svibnja 2015. godine (na kojoj su bili prisutni i optuženi M. A. i odvjetnik I. S., koji je konstatiran kao branitelj tog optuženika) pregledana je snimka ispitivanja optuženog G. Č. te je provedeno ispitivanje optuženog M. S.
Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 74/15 u kojem je izraženo stanovište da je prvostupanjski sud trebao tom optuženiku odrediti rok da uzme novog branitelja i upozoriti ga da će nakon proteka roka postupiti prema čl. 11. st. 5. ZKP/08. (bez obzira na to što je pravilno ocijenio da iz svih postupaka optuženog A. proizlazi da je zloupotrebljavao prava koja mu pripadaju u postupku i u takvoj situaciji bio ovlašten da mu na temelju čl. 11. st. 4. ZKP/08. rješenjem uskrati pravo na takve radnje) doneseno je 9. lipnja 2015. godine, dakle nakon što su održane rasprave u odnosu na koje je istaknuta bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08., a svi oni dokazi koji su izvedeni na tim raspravama ponovno su izvedeni i na raspravama održanima pred vijećem u istom sastavu 3., 16. i 18. lipnja 2015. godine u prisutnosti novopostavljenog branitelja tog optuženika po službenoj dužnosti, odvjetnika D. B.
S obzirom na sve izloženo, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08, kao ni ona iz čl. 468. st. 2. u svezi s čl. 10. ZKP/08. na koju u svojoj žalbi upire optuženi M. A. tvrdeći da su kao posljedica prethodno opisanoga njegova obrana na raspravama 13. i 14. svibnja 2015. godine, obrane optuženog N. K. na raspravama 14., 15. i 21. svibnja 2015. godine, obrana optuženog G. Č. na raspravi 21. svibnja 2015. godine i obrana optuženog M. S. na raspravi 22. svibnja 2015. godine nezakoniti dokazi.
Također, nema govora o tome da bi optuženom M. A. time bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje u tekstu: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija).
Prvostupanjski sud je u ovom ponovljenom postupku u cijelosti postupio sukladno uputi iz ukidnog rješenja ovoga suda broj I Kž-Us 7/14 od 1. travnja 2014. godine te je spojio kazneni postupak protiv optuženog N. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 1. i 2. u svezi čl. 329. st. 1. KZ/11. i dr., povodom optužnice USKOK-a broj K-US-290/12 od 9. srpnja 2013. godine s kaznenim postupkom protiv optuženog M. A. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.), povodom optužnice USKOK-a broj K-US-107/11 od 13. travnja 2012. godine, ispravljene 18. travnja 2012. godine i određeno je da će se provesti jedinstveni postupak pod poslovnim brojem K-US-27/14 (rješenje izvanraspravnog vijeća prvostupanjskog suda broj KV-US-56/14, K-US-27/14, K-US-44/13 od 28. travnja 2014. godine), nakon čega je USKOK sačinio objedinjeni tekst tih optužnica 26. rujna 2014. godine.
Stoga optuženi N. K. nije u pravu kada tvrdi da je, zbog toga što su u prethodnom prvostupanjskom postupku protiv njega egzistirale dvije optužnice za isto kazneno djelo, u ovom ponovljenom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 5. ZKP/08.
Ističući istu bitnu postupovnu povredu, optuženi I. M. u svojoj žalbi iznosi navode kojima upire na to da je odluka optužnog vijeća o potvrđivanju optužnice nezakonita. Ti žalbeni navodi, međutim, nisu od utjecaja prilikom odlučivanja o žalbama podnesenima protiv nepravomoćne prvostupanjske presude čijem je donošenju prethodio postupak vođen na temelju potvrđene optužnice.
Žaleći se zbog bitne povrede (pri čemu ne navodi koje), optuženi D. M.2 u svojoj žalbi ističe da činjenični opis, zakonski opis i pravna kvalifikacija kaznenog djela u pobijanoj presudi ne odgovaraju sadržaju optužnice. Naime, prema izreci pobijane presude neki od optuženika više nisu članovi zločinačkog udruženja, a neki su pomagači, što je u suprotnosti sa sadržajem optužnice. Smatra da je time faktički izmijenjena optužnica koja je potvrđena bez da za tako nešto postoji odgovarajuća izmjena od strane tužiteljstva.
U odnosu na ove žalbene navode prije svega treba navesti da sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret (čl. 449. st. 2. ZKP/08.). Točno je da je prvostupanjski sud presudom izmijenio činjenični opis, a posljedično tome i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenih djela u odnosu na one iz optužnog akta. Međutim, takvim izmjenama je postupanje optuženika samo usklađeno s činjenicama utvrđenima tijekom dokaznog postupka te one u odnosu ni na jednog od optuženika nisu nepovoljnije u odnosu na optužni akt, već naprotiv, a prvostupanjski sud ih je obrazložio jasnim i iscrpnim razlozima, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i žalitelja (stranice 10.-11. pobijane presude). Kako, dakle, takvim intervencijama prvostupanjskog suda u optužni akt u konkretnom slučaju nije povrijeđen objektivni identitet presude i optužbe, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08. na koju očito upire ovaj žalitelj.
Optuženici M. A., N. K., M. S., D. M.2 i M. G. u svojim žalbama tvrde da je spis Državnog odvjetništva Republike Austrije broj 13 St 58/11V od 10. svibnja 2011. godine, zaprimljen putem međunarodne kaznenopravne pomoći s prijevodom na hrvatski jezik (čija je dokumentacija pojedinačno navedena na 62. stranici, 1. pasusu pobijane presude), nezakonit dokaz, čime upiru na to da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. u svezi čl. 10. ZKP/08. Žalitelji, naime, smatraju da postupak pretrage po uhićenju optuženih M. A. i M. G. od strane ... policije nije zakonito proveden, zbog čega da su nezakoniti svi dokazi proizašli iz te radnje.
Optuženici su istovjetne navode isticali i u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude te se o istima već očitovao prvostupanjski sud koji je, nakon detaljne analize relevantnih odredaba austrijskog Zakona o kaznenom postupku i njegove usporedbe s odredbama hrvatskog kaznenog procesnog prava te povezivanja s iskazom svjedoka N. R., zaključio da je pretraga koju su obavili austrijski policajci provedena na zakonit način, zbog čega su zakoniti i svi drugi dokazi proizašli iz te pretrage. S obzirom na to da je prvostupanjski sud za taj svoj zaključak iznio jasnu, dostatnu i uvjerljivu argumentaciju, koju u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, žalitelji se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuju na istu (stranice 62.-63. pobijane presude), a ovdje će se detaljnije osvrnuti samo na žalbene prigovore pojedinih optuženika kojima se upire na nepostojanje prethodnog naloga odnosno naknadnog dopuštenja nadležnih tijela ... za pretragu kakva je obavljena u konkretnom slučaju.
Naime, u konkretnom slučaju radilo se o pretrazi u smislu § 117. t. 2. lit. a austrijskog Zakona o kaznenom postupku prema kojoj je „Pretraga mjesta i predmeta“ pretraga zemljišta, prostorije, vozila (kao u konkretnom slučaju) ili spremnika koji nisu javno dostupni, a prema § 120. st. 2. toga Zakona pretrage prema § 117. t. 2. lit. a i prema § 117. t. 3. lit. a kriminalistička policija je može obavljati na vlastitu inicijativu. Prema tome, postojanje bilo prethodnog, bilo naknadnog naloga/odobrenja nadležnog državnog tijela nije uvjet pravilnosti takve pretrage (za razliku od onih pretraga koje se obavljaju sukladno § 120. st. 1. toga Zakona). Da se u konkretnom slučaju radilo o pretrazi koju je kriminalistička policija bila ovlaštena obaviti na vlastitu inicijativu (dakle, bez pribavljanja bilo prethodnog bilo naknadnog naloga/odobrenja suda/državnog odvjetnika) proizlazi i iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanog austrijskog policijskog službenika koji je obrađivao konkretni predmet, N. R. Naime, iskazujući na raspravi 22. siječnja 2015. godine, on je na pitanje je li za pretragu osobnog vozila u kojem su bili optuženici A. i G., njihovih kofera i osobnih stvari prema austrijskom zakonu bio potreban nalog suda ili državnog odvjetnika naveo da nije. „Prema Austrijskom zakonu je moguće u slučaju krijumčarenja droge, a kako je u konkretnom slučaju postojala sumnja u krijumčarenje droge o čemu smo informirani od strane hrvatske policije, nakon što sam dobio telefonske informacije i imali saznanja da se droga nalazi u M. te nakon što vozilo skreće s autoceste pojavila se sumnja da se tu nalazi droga koja se krijumčari i u takvim slučajevima policija ima ovlaštenje postupiti po vlastitom nahođenju.“
Optuženici M. A., M. S. i M. G. u svojim žalbama nadalje ističu da su nezakoniti dokazi i izvješća između francuskog i njemačkog Interpola o provjeri privatnog avionskog leta br. … s prijevodom na hrvatski jezik, a iz sadržaja njihovih navoda proizlazi da zapravo prigovaraju vjerodostojnosti te dokumentacije. Međutim, i ti su navodi već isticani u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude te se o istima očitovao prvostupanjski sud, a te razloge kao jasne, dostatne i valjane u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te se na iste upućuje i žalitelje (stranica 64., pasusi 1. i 2. pobijane presude).
Nisu osnovani ni žalbeni navodi optuženog S. Č. da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. jer se pobijana presuda temelji na dokazu iz čl. 10. ZKP/08., i to stoga što iz naloga Županijskog suda u Osijeku broj Pov-10/09 od 18. veljače i 25. ožujka 2011. godine o tehničkom snimanju razgovora proizlazi da je u pojedinim razgovorima, pogotovo s nepoznatim osobama, prisluškivan u razdoblju koje nije pokriveno nalogom, zbog čega se svi razgovori od 2. siječnja do 18. veljače 2011. godine trebaju izdvojiti iz spisa.
Naime, iz obrazloženja naloga suca istrage Županijskog suda u Osijeku broj Pov-10/09 od 18. veljače 2011. godine, kojim je određena posebna dokazna radnja nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu prema NN osobi, S. Č., I. M. i D. M.1, proizlazi da su na temelju ranije izdanih naloga suca istrage prikupljeni podaci da se, između ostaloga, NN osoba – suradnik S. Č., vezano za prodaju kokaina, koristi i novim telefonskim brojem uz one kojima se do sada koristila i za koje su izdani nalozi za posebne dokazne radnje, a isto je utvrđeno i u odnosu na S. Č. Nadalje, iz obrazloženja naloga suca istrage Županijskog suda u Osijeku broj Pov-10/09 od 25. ožujka 2011. godine, kojim je određena posebna dokazna radnja nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu prema N. K., I. M. i S. Č., proizlazi da je, između ostaloga, utvrđeno da su S. Č. i I. M. osobe u kriminalnoj organizaciji zadužene za organiziranje mreže preprodavatelja kokaina na području Republike Hrvatske i susjednih zemalja te da su radi prikrivanja svoga djelovanja I. M. i S. Č. započeli s korištenjem novih telefonskih uređaja, što sve je potvrđeno i analizama izlista ostvarenih komunikacija. Prema tome, iz obrazloženja ovih naloga na koje se poziva žalitelj proizlazi upravo suprotno od onoga što on tvrdi, odnosno to da su isti izdani radi provođenja posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu u odnosu na nove telefonske brojeve osoba, među kojima i ovdje optuženog S. Č., na temelju rezultata dosadašnjeg provođenja posebnih dokaznih radnji prema tim osobama. Prema tome, nema govora o tome da bi telefonski razgovori obavljeni do datuma izdavanja prvonavedenog naloga na koji se poziva žalitelj bili nezakoniti dokazi, a slijedom toga, nije ostvarena ni bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 2. u svezi čl. 10. ZKP/08.
Optuženi N. K. nije u pravu kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., u svojoj žalbi tvrdi da nije bilo osnova odrediti mu suđenje u odsutnosti u situaciji kada je samo suđenje bilo pri kraju, već se njegova prisutnost na raspravi mogla osigurati odgovarajućim provjerama.
Prije svega, odredbom čl. 402. st. 3. ZKP/08. mogućnost određivanja suđenja u odsutnosti nije ograničena na pojedine faze suđenja. Prema tome, prvostupanjski sud je, bez obzira na to što je suđenje u konkretnom slučaju „bilo pri kraju“, bio ovlašten odlučiti da se optuženom N. K. sudi u odsutnosti, naravno, uz ispunjenje svih za to propisanih uvjeta, što je u konkretnom slučaju također ispoštovano. Budući da je o žalbi branitelja optuženog N. K., odvjetnika S. N. podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja o određivanju suđenja u odsutnosti tom optuženiku odlučeno posebnom odlukom ovoga suda (broj I Kž-Us-94/2016 od 20. ožujka 2018. godine), žalitelj se upućuje na istu u pogledu argumentacije njezine osnovanosti, dok ovdje treba samo navesti da je takva odluka donesena sukladno mišljenju državnog odvjetnika, slijedom čega žalba podnesena protiv takve odluke nema suspenzivni karakter.
Optuženici M. A., N. K., G. Č., D. M.2, Ž. K., I. M. i S. Č. te branitelj optuženog D. M.1, odvjetnik Z. B. nisu u pravu ni kada, pojedinačno ističući dokazne prijedloge koje je prvostupanjski sud odbio izvesti, upiru na to da im je i u ovom ponovljenom postupku povrijeđeno pravo obrane jer da je prvostupanjski sud potpuno zanemario svoju obvezu propisanu čl. 9. st. 1. ZKP/08. odnosno da je zbog toga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
Naime, prva prvostupanjska presuda prvenstveno je ukinuta zbog ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. koja povreda je mogla utjecati na presudu. Ovo stoga jer je utvrđeno da je donesena nakon postupka u kojem je evidentno povrijeđeno pravo obrane time što su nekritički odbijeni baš svi dokazni prijedlozi obrana svih optuženika koji su porekli optužbu u cijelosti te je ta presuda bila utemeljena samo na obranama optuženika i dokazima koje je izveo državni odvjetnik kao svoje pred raspravnim sudom. Međutim, u ovom ponovljenom postupku prvostupanjski sud je u cijelosti postupio sukladno uputi iz ukidnog rješenja ovoga suda broj I Kž-Us 7/14 od 1. travnja 2014. godine, odnosno otklonio je bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje mu je ukazano u citiranoj odluci te je proveo raspravu poštujući pri tome sva zajamčena prava obrane te izvevši sve dokaze koje je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno ocijenio nužnima za pravilno presuđenje. Svoju odluku o odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga obrane prvostupanjski sud je ovoga puta valjano obrazložio dajući određene, dostatne i logične razloge u odnosu na svaki odbijeni dokazni prijedlog i pozvavši se pri tome na odgovarajuće odredbe ZKP/08. na kojima je utemeljio takvu svoju odluku. Takvo obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te se na isto, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i žalitelje (stranice 55.- 62. pobijane presude), dok ovdje treba još samo dodati da je prvostupanjski sud u ovom ponovljenom postupku u cijelosti postupio sukladno svojoj zakonskoj obvezi propisanoj odredbom čl. 9. st. 1. ZKP/08. koja nalaže sudu i državnim tijelima koja sudjeluju u kaznenom postupku da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.
Optuženi M. A. nije u pravu ni kada tvrdi da mu je neosnovano uskraćeno pravo na podnošenje zahtjeva za izuzeće te otklon od obavljanja dužnosti pojedinih osoba u sustavu sudstva i državnog odvjetništva u ovom predmetu, a o tome se ovaj sud već očitovao u svojoj odluci broj I Kž-Us 148/14 od 2. prosinca 2014. godine.
Nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi branitelja optuženog D. M.1 i optuženog D. M.2 kojima se upire na to da tijekom postupka nije utvrđen identitet optuženog D. M.1 te na personalnu neodređenost presude u odnosu na tog optuženika.
Naime, prvostupanjski sud je u odnosu na optuženog D. M.1, kojemu je suđeno u odsutnosti, donio presudu s osobnim podacima u izreci te presude koji proizlaze iz podataka dostavljenih od agencije Drug enforcement administration (DEA), Ministarstva pravosuđa, Sjedinjenih Američkih Država, Ureda u B., Austrija (listovi 7242-7243). Imaju li se u vidu podaci o identifikaciji osobe s kojom je kontaktirao optuženi A. i povezanost te osobe s optuženim A. putem telefonskih kontakata, za sada je bilo dostatno da se zaključi da je optuženi D. M.1 upravo osoba s onim osobnim podacima koji su navedeni u izreci pobijane presude. Međutim, uvijek postoji mogućnost dolaska tog optuženika u Republiku Hrvatsku i provođenja dokaza, pa i u odnosu na njegov identitet, u prisutnosti samog tog optuženika. Upravo zbog ograničenih mogućnosti dokazivanja i suženog opsega pravičnog suđenja institut suđenja u odsutnosti predviđen je kao iznimka, ali sa zakonom propisanom mogućnošću obnove tako dovršenih postupaka izvan redovitih uvjeta za obnovu postupka (čl. 497. st. 3. ZKP/08.).
Optuženi S. Č. nije u pravu kada tvrdi da su mu tijekom vođenja postupka pred prvostupanjskim sudom povrijeđena ustavna i konvencijska prava, i to pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. st. 1. Ustava, pravo na poštovanje ljudskog dostojanstva iz čl. 25. st. 1. Ustava i pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 3. i 6. st. 1. Konvencije. Ovo stoga što zbog ograničenih vidnih i slušnih sposobnosti nije mogao pratiti rasprave na način koji bi im bio prilagođen, a unatoč tome što je na to upozoravao prvostupanjski sud kod skoro svake rasprave, do današnjeg dana nije ništa konkretno poduzeto po tom pitanju.
Prije svega, prvostupanjski sud je radi utvrđivanja raspravne sposobnosti tog optuženika naložio provođenje odgovarajućih medicinskih vještačenja. Stalni sudski vještak za oftalmologiju, prof. dr. sc. B. C. je u svom pisanom nalazu i mišljenju (list 7784 spisa predmeta) utvrdio da je on u mogućnosti pristupiti raspravi i na istoj sudjelovati uz ograničenje sposobnosti preciznog vida na blizinu, odnosno uz naočale za čitanje bez tog ograničenja, a i stalni sudski vještak za otorinolaringologiju, prof. dr. sc. R. T. je u svom pisanom mišljenju i zaključku (listovi 7772-7774 spisa predmeta) utvrdio da je optuženik sposoban prisustvovati raspravi i na istoj aktivno sudjelovati, time da je potrebno da mu sugovornik polagano i razgovjetno govori i da ga optuženik pritom gleda u lice što govori, a po potrebi i da mu sugovornik ponovi izrečeno i nekoliko puta. Na raspravi 23. travnja 2015. godine stalni sudski vještak za otorinolaringologiju je, ostajući kod svog pisanog vještačenja, dodao da je neposredno prije rasprave vidio kakva je akustika dvorane te je zaključio da u komunikaciji s predsjednicom vijeća optuženik na toj udaljenosti može sve razumjeti i aktivno sudjelovati u raspravi. Prema tome, iz oba vještačenja proizlazi da je optuženi S. Č., unatoč ograničenim vidnim i slušnim sposobnostima, bio sposoban sudjelovati na sudskoj raspravi. Osim toga, uvidom u raspravne zapisnike ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud tijekom vođenja postupka poduzimao niz mjera kako bi se tom optuženiku omogućilo što lakše i kvalitetnije praćenje tijeka rasprava u skladu s njegovim ograničenim vidnim i slušnim sposobnostima (primjerice, on je bio smještan u prednji dio sudnice, prilikom pregledavanja snimke ispitivanja suoptuženika smješten je u dio sudnice ispred ekrana, a ispod zvučnika).
Premda je tvrdnja optuženih D. M.2 i I. M. da pobijana presuda nije napisana i otpremljena u rokovima koje propisuje odredba čl. 458. ZKP/08. točna, time nije počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Naime, takva povreda može se počiniti samo pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude, no ne i nakon njenog donošenja. Osim toga, do produljenja roka za pisanu izradu presude u konkretnom slučaju očito je došlo zbog prirode, složenosti i opsega ovog kaznenog postupka, što je razvidno i iz opsega pobijane presude.
Optuženi I. M. nije u pravu kada u svojoj žalbi tvrdi da je predsjednica raspravnog vijeća bez prethodnog saslušanja stranaka u odnosu na činjenicu potrebnog vremena za završni govor odredila trajanje završnog govora od 10 minuta, čime je u cijelosti anulirala pravo stranaka na završni govor i učinila ga iluzornim.
Naime, uvidom u raspravni zapisnik od 23. lipnja 2015. godine utvrđeno je da je, nakon konstatacije da je dokazni postupak završen, konstatirano da…“branitelji optuženika navode da imaju kratke završne govore dostatno je 10 do 15 minuta…IX opt. M. navodi da mu za iznošenje završnog govora treba 15 minuta.“ Nakon toga je predsjednica vijeća donijela rješenje kojim je određeno vrijeme trajanja završnog govora 10 minuta (list 8714 spisa predmeta). Prema tome, u konkretnom je slučaju u cijelosti postupljeno sukladno odredbi čl. 443. ZKP/08. prema kojoj predsjednik vijeća može, nakon saslušanja stranaka, odrediti vrijeme trajanja njihovog završnog govora.
Optuženici A., K., Č., M.2, G. i M. u svojim žalbama ističu i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Međutim, iz sadržaja njihovih žalbenih navoda proizlazi da bi se radilo o tzv. "posrednoj" povredi kaznenog zakona jer zapravo prigovaraju pravilnosti i potpunosti utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoje zaključke da su počinili kaznena djela za koja su proglašeni krivima, što će biti razmotreno u nastavku obrazloženja, u dijelu povodom žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovdje treba navesti da ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, svi optuženici (izuzev optuženog D. M.1 kojemu je suđeno u odsutnosti) u bitnome ponavljaju navode svojih obrana tvrdeći da je prvostupanjski sud neosnovano odbio niz dokaznih prijedloga obrane važnih za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, dok je iz provedenih dokaza izveo pogrešne zaključke, pri čemu daju svoju ocjenu izvedenih dokaza, zaključujući da se njihova krivnja temelji na pretpostavkama prvostupanjskog suda koje su, kako to tvrde pojedini optuženici, arbitrarne i spekulativne te nemaju ni dokaznu snagu indicija.
Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u ovom ponovljenom postupku izveo sve dokaze koji su bili nužni za utvrđivanje svih odlučnih činjenica, a potom ih je savjesno i svestrano ocijenio, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, uključujući i obrane optuženika (izuzev optuženog D. M.1 kojemu je suđeno u odsutnosti). Na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je zaključio da su optuženici ostvarili sve elemente kaznenih djela za koja su i proglašeni krivima u izreci pobijane presude, a za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao je jasne, logične i uvjerljive razloge. Stoga nema govora o tome da bi krivnja optuženika bila utemeljena na arbitrarnim i spekulativnim pretpostavkama prvostupanjskog suda koje nemaju ni dokaznu snagu indicija. I odluka o odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga obrane je, kao što je već navedeno na ranijem mjestu u ovoj presudi, valjano obrazložena.
Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su optuženici M. A., D. M.1, N. K., M. S., D. M.2 i M. G. bili udruženi s ciljem kupovine velikih količina kokaina na području ... te njezina transporta i prodaje na području .... Optuženi G. Č. je ovim optuženicima, koji su činili zločinačko udruženje, pružao logističku podršku, odnosno podupirao je njihovu djelatnost olakšavajući im krijumčarenje kokaina, dok su optuženici Ž. K., I. M. i S. Č., ne znajući razmjere djelatnosti ostalih optuženika, kao ni to kako je kupljena i dopremljena prva količina kokaina od 74 kg, nastojali sudjelovati u prodaji droge radi stjecanja materijalne koristi, pa su tako optuženi Ž. K. i optuženi I. M. prodali najmanje 2 kilograma kokaina i novac dostavili optuženom M. A., dok je optuženi S. Č. nudio na prodaju kokain koji su prethodno kupili optuženici M. A. i N. K. U odnosu na inkriminaciju opisanu u prvoj alineji 1. točke izreke pobijane presude - u nabavku, transport i prodaju 74 kg kokaina bili su uključeni optuženi M. A. i optuženi N. K., a sa svime je bio upoznat optuženi D. M.1 koji je kontaktirao s dobavljačima. U odnosu na inkriminaciju opisanu u drugoj alineji 1. točke izreke pobijane presude - nabavka i prijevoz 101 kg kokaina: optuženici M. A., D. M.1 i N. K. kontaktirali su i pregovarali s dobavljačima droge; optuženici M. A. i N. K. su posredstvom optuženog D. M.1 kupili kokain od dobavljača i organizirali prijevoz droge (koji je uključivao nabavljanje aviona, angažiranje i plaćanje posade i rentanja aviona, izviđanje mogućnosti prihvata aviona bez provođenja kontrole putnika i prtljage, nabavljanje vozila za prijevoz droge); ova tri optuženika vodila su i brigu o financiranju nabavke i prikupljanju sredstava od prodaje, time da su u slanju novca kojim je trebalo financirati nabavku kokaina, osim optuženog N. K., a po nalogu optuženog M. A., sudjelovali i optuženi M. S. te optuženi D. M.2, a ovaj potonji je i unajmio stan za optuženog A. te kontaktirao s vlasnikom garaže kako bi za sebe i optuženog N. K. unajmio, odnosno kupio garažu potrebnu za pohranu kokaina; na prijevozu kupljenog kokaina su, osim optuženih M. A. i N. K., sudjelovali i optuženici M. S., D. M.2 i M. G. Na opisani način optuženici M. A., D. M.1, N. K., M. S., D. M.2 i M. G. počinili su kaznena djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11.; optuženi G. Č. kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 1. i 2. i čl. 38. KZ/11., a optuženici Ž. K., I. M. i S. Č. kaznena djela iz čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11.
Protivno žalbenim navodima pojedinih optuženika, prvostupanjski sud je valjano obrazložio u čemu se sastojala uloga svakog pojedinog optuženika u počinjenju kaznenih djela za koja ih je proglasio krivima te njihovu svijest o kriminalnoj aktivnosti (stranice 99.–103. pobijane presude), a također je dao određene i iscrpne razloge za svoju ocjenu njihovih obrana (stranice 103.–109. pobijane presude). Budući da se ovaj drugostupanjski sud u cijelosti slaže s takvim obrazloženjem, žalitelji se upućuju na isto radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Ovdje treba samo dodati da optuženici G. Č., Ž. K. i S. Č. neosnovano u svojim žalbama upiru na to da su proglašeni krivima za pripadnost zločinačkom udruženju budući da je, kao što je već prethodno navedeno, optuženi G. Č. proglašen krivim za pomaganje u počinjenju kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 190. st. 1. i 2. i čl. 38. KZ/11., dok su optuženi Ž. K. i optuženi S. Č. proglašeni krivima za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11.
Optuženi N. K. u svojoj žalbi tvrdi da nijedan provedeni dokaz ne potvrđuje tezu prvostupanjskog suda da je svrha njegovog putovanja s optuženim M. A. u siječnju 2011. godine na područje ... bila nabavka kokaina, da su tada u ... unijeli 74 kg kokaina, da je postojao njegov dogovor s optuženim Č. da prodaje drogu, da je i sam prodavao drogu te da je s optuženim A. prodao najmanje 59 kg kokaina.
Istaknuti žalbeni navodi, kojima ovaj optuženik nastoji osporiti svoju kaznenopravnu odgovornost u odnosu na radnje opisane u prvoj alineji 1. točke izreke pobijane presude, nisu osnovani. Prije svega, prvostupanjski sud je svoj zaključak da su optuženici M. A. i N. K. u siječnju 2011. godine otputovali na područje ... upravo radi kupovine kokaina i da su po povratku u ... donijeli 74 kg te opojne droge od koje količine su potom prodali najmanje 59 kg pravilno utemeljio na analizi telefonske komunikacije (razgovora i SMS poruka) između optuženih M. A. i D. M.1 i bilješki iz rokovnika optuženog K., a isti je obrazložio određenim, uvjerljivim i životno logičnim razlozima koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranice 74.-75. pobijane presude).
Povezujući vrijeme povratka optuženih A. i K. s područja ... u ... (21. siječnja 2011. godine) s vremenom dolaska optuženih K. i Č. u ... (24. siječnja 2011. godine), uzevši u obzir činjenicu da su optuženici K. i Č. po dolasku u ... odmah otišli u stan u Z. koji je prethodno iznajmio optuženi I. M., a u kojem su potom stanovala sva trojica te činjenicu da je optuženi K. kontaktirao s optuženicima A. i K.), kao i imajući u vidu intenzivnu telefonsku komunikaciju optuženog Č. (i putem mobitela i putem telefona iz telefonskih govornica) s različitim osobama u razdoblju koje je uslijedilo (od 24. siječnja 2011. do 5. veljače 2011.), prvostupanjski sud je također pravilno, a protivno žalbenim navodima optuženog Č., zaključio da je svrha dolaska optuženog Č. u ... bila da prema dogovoru s optuženicima A. i K. nudi na prodaju kokain koji su ova dvojica prethodno nabavila i donijela s područja ... Republike.
Optuženi N. K. nije u pravu ni kada u svojoj žalbi tvrdi da je pogrešna i ocjena prvostupanjskog suda o tome da je vodio financijske poslove budući da za to nema dokaza.
Naime, povezujući sadržaj bilješki sadržanih u rokovniku tog optuženika (listovi 1572.-1582. spisa) s telefonskom komunikacijom između optuženih A. i M.1 te K. i M.1, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je upravo optuženi K. bio zadužen za financije. Tako, primjerice, u razgovoru između optuženih A. i M.1 od 18. ožujka 2011. godine u 19:27:05 optuženi A. govori optuženom M.1: „Čovječe, ovaj put će N. (optuženi N. K.) ići sa mnom i on će ti reći sve kako je ...on je bio taj koji je to vodio ... ne ja … N. vodi show pa ti on može reći. I vjeruj mi on nije uzeo ni centa, ali imali smo previše neočekivanih…“.
Točno je da se, kako to u svojoj žalbi ističe i optuženi N. K. te kako to proizlazi i iz sadržaja žalbi ostalih optuženika, u telefonskoj komunikaciji zabilježenoj tajnim praćenjem nijednom riječju ne spominje riječ kokain niti bilo koja druga riječ koja bi upućivala na neku kriminalnu djelatnost. Međutim, treba imati na umu da je trgovina drogom, zbog straha njezinih sudionika od posljedica otkrivanja njihove djelatnosti, obavijena velom tajne i da se svi oni koji su na bilo koji način u nju uključeni sporazumijevaju kroz šifre i u svojoj komunikaciji upotrebljavaju one riječi i izraze koji sami po sebi nemaju kriminalni značaj. Imajući u vidu sadržaj i kontekst razgovora u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se riječi jutro kao mjerna jedinica za površinu, stranica, dokument, parket, kvadrati, stanovi, apartmani i singerica nikako ne upotrebljavaju u njihovom doslovnom značenju, već da su iste sinonim za kokain, odnosno da je predmet tih razgovora trgovina kokainom. Tako je, primjerice, analizirajući sadržaj telefonskih razgovora koje je vodio optuženi S. Č., vrlo uvjerljivo obrazložio zašto smatra da riječi „1m² stana za 3.800 EUR-a“ zapravo znače 1 kg kokaina za 38.000 EUR-a (stranice 76.-80. pobijane presude). Stoga nije u pravu ni optuženi S. Č. kada tvrdi da je prvostupanjski sud paušalno i pogrešno ocijenio telefonske razgovore i kontakte koje je imao s ostalim optuženicima i svjedocima ispitanima u ovom postupku.
Također su pravilno otklonjeni navodi obrane optuženog Č., kao i obrana optuženih A., K. i M. da je razlog njegovog dolaska (optuženog Č.) u ... i kontakata s ostalim optuženicima bio angažman u prodaji zemljišta u D. (stranice 108.-109. pobijane presude). Pravilno ocijenivši da je predmet preslušanih razgovora među optuženicima zapravo trgovina kokainom, prvostupanjski sud je osnovano odbio i prijedloge obrane da se na okolnost prodaje tog zemljišta u svojstvu svjedoka ispita J. J. te da se pročita dokumentacija vezana uz nekretnine u D., B. (listovi 58.-59. pobijane presude).
S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje optuženog Ž. K. da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu postojanju projekta kupoprodaje zemljišta u B. pored D. te prirodi sastanka koje je imao s drugim osobama konstatiranima primjenom mjera tajnog praćenja.
Optuženi Ž. K. nije u pravu ni kada tvrdi da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda u pogledu porijekla novca koji je predao optuženom A. Naime, prvostupanjski sud je nedvojbeno utvrdio da novac u iznosu od 85.000,00 eura, koji je 6. veljače 2011. godine uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzet od optuženog M. A., a koji mu je prethodno toga dana predao optuženi Ž. K., potječe upravo od prodaje kokaina, a taj svoj zaključak obrazložio je vrlo određenim, iscrpnim i logičnim razlozima koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranice 80.-82. pobijane presude) i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i žalitelj.
Prvostupanjski sud je također pravilno otklonio navode obrane optuženog K. u pogledu razloga njegovog boravka na području ..., odnosno Z., a za svoj zaključak o tome da je pravi razlog boravka tog optuženika u Z. bio angažman u kriminalnoj djelatnosti, odnosno prodaji kokaina također je dao jasne i logične razloge (stranica 83.-85. pobijane presude). Stoga optuženi Ž. K. nije u pravu ni kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu aktivnosti zbog kojih je boravio u Z. odnosno na području ....
Potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženog I. M. da je po prikazu prvostupanjskog suda lišen motiva stjecanja imovinske koristi koji je notorno temeljni pokretač djelovanja u odnosu na inkriminacije koje obuhvaćaju prodaju opojnih droga, a za što je proglašen krivim.
Prije svega, činjenica da je motiv sudjelovanja u prodaji opojne droge pribavljanje imovinske koristi je, kako to navodi i sam žalitelj, općepoznata. Prema tome, nema dvojbe da je sudjelovanje tog optuženika u konkretnoj kriminalnoj aktivnosti bilo motivirano upravo ostvarenjem imovinske koristi. To što je on ranijom (ukinutom) prvostupanjskom presudom bio proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. u svezi čl. 190. st. 2. KZ/11., dakle za djelovanje u sastavu zločinačkog udruženja, te je utvrđeno da je ostvario imovinsku korist u 5% dijelu, dok je u ovom ponovljenom postupku prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis optužnog akta smatrajući da nije dokazano da je i taj optuženik postupao u okviru zločinačkog udruženja, već da je prodavao kokain prema dogovoru s optuženicima A. i K., nikako ne znači da je on lišen motiva stjecanja imovinske koristi niti to proizlazi iz prikaza njegova postupanja po prvostupanjskom sudu.
Prvostupanjski sud je pravilno zaključio i da su se optuženici M. A., M. S. i M. G. 4. ožujka 2011. godine uputili prema ... radi predaje 400.000,00 eura namijenjenih kupovini kokaina, a za taj svoj zaključak dao je jasne, iscrpne i uvjerljive razloge (stranice 86.-89. pobijane presude).
Također je pravilno utvrdio i valjano obrazložio da su se optuženici M. A., N. K., M. S., D. M.2 i M. G. 19. ožujka 2011. godine uputili prema ... radi kupovine kokaina (stranice 91.-92. pobijane presude).
S obzirom na to da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda u pogledu obaju ovih utvrđenja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje se na označene dijelove obrazloženja pobijane presude, dok ovdje treba samo navesti da njihova pravilnost nije dovedena u pitanje žalbenim tvrdnjama optuženika N. K., M. S., D. M.2 i M. G. iznesenima u okviru žalbene osnove iz čl. 470. ZKP/08. kojima osporavaju da je svrha ovih zajedničkih avionskih putovanja bila nabavka droge, odnosno predaja novca radi nabavke droge.
Optuženici A., K., S., M.2 i G. te branitelj optuženog D. M.1 nisu u pravu kada u svojim žalbama tvrde da nije dokazano da se u avionu kojim su optuženici A., K., S., M.2 i G. 12. travnja 2011. godine sletjeli iz N. u S. nalazio 101 kg kokaina odnosno da im je to bilo poznato, a prvostupanjski sud da je neosnovano odbio provesti niz dokaza predloženih od strane obrane kojima bi se potvrdile takve tvrdnje obrane (pri čemu se u žalbama pojedinih od ovih žalitelja upire na pojedinačne odbijene dokazne prijedloge).
Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su optuženici A. i K., nakon što su zajedno s optuženima S., M.2 i G. 19. ožujka 2011. godine otputovali na područje ..., tamo kupili najmanje 101 kg kokaina, a svoje je utvrđenje i valjano obrazložio (stranice 94.-95. pobijane presude). Također je pravilno utvrdio da se ovih pet optuženika 11. travnja 2011. godine avionom uputilo s ... u N. gdje su, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, sletjeli radi prikrivanja pravog odredišta te izbjegavanja izazivanja sumnje i detaljnog pregleda pri ulasku u zemlju. Nakon slijetanja u N. (gdje su prenoćili), tražili su sigurnu zračnu luku za konačno slijetanje pa su se, nakon što im je optuženi Č. dogovorio slijetanje u S. (o čemu će još biti riječi u nastavku obrazloženja), 12. travnja 2011. godine uputili u zračnu luku S. Po slijetanju aviona u S. optuženici su iz aviona iznijeli prtljagu (7 putnih kovčega, od čega šest velikih i jedan manji na kotačima te jednu plastičnu vrećicu) i bez provođenja bilo kakvog carinskog nadzora i policijske kontrole je prebacili u automobile koji su ih dočekali kod aviona uputivši se u hotel P. F. Nakon istovara prtljage svi optuženici ušli su u hotel u kojemu je sobu iznajmila optužena M. G. na svoje ime. Oko dva sata kasnije (za koje vrijeme je optuženi D. M.2 bio u hotelskoj sobi s prtljagom, dok se ostalih četvero optuženika vratilo u zračnu luku S., gdje su se sastali s P. B. i iznajmili vozila B. …, reg. oznake … i M. …, reg. oznake …) optuženici S. i M.2 su onu prtljagu iz sobe unijeli u ova iznajmljena vozila te se svih pet optuženika uputilo prema graničnom prijelazu B. R. Isti oni kovčezi koji su pronađeni prilikom pretrage vozila u kojemu su se nalazili optuženi A. i G. (a u kojima se nalazio 101 kg kokaina) bili su i u zračnoj luci u N. u koju su optuženici sletjeli s područja .... Prvostupanjski sud je i za ova svoja utvrđenja i iz njih proizašle zaključke dao određene, logične i vrlo uvjerljive razloge utemeljene na analiziranoj dokaznoj građi, koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranice 96.-98. pobijane presude). Pri tome je pravilno vrednovao i iskaz svjedoka P. B. (stranica 110. pobijane presude).
S obzirom na sve prethodno izloženo, potpuno je neprihvatljiva i žalbena tvrdnja optuženog M. S. da kofere u kojima je ... policija pronašla navodno (kako to tvrdi ovaj žalitelj) 101 kg kokaina, a koje je vidio na fotografijama, nije vidio u privatnom avionu kojim se s ostalim optuženicima 12. travnja 2011. godine vraćao prema S.
Ovaj žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da nisu točni navodi iz izvješća Interpola da su u zračnoj luci u N. prošli samo jednostavnu graničnu kontrolu jer su ih tada pregledavali carinici te su im sve torbe prošle rendgenski uređaj.
Prije svega, ovdje je riječ o podacima sadržanima u dokumentaciji jedne međunarodne organizacije čija vjerodostojnost nikako ne može biti dovedena u pitanje ovakvim paušalnim tvrdnjama. Iz izvješća između Interpola Francuske i Interpola Austrije o provjeri privatnog avionskog leta br. … s prijevodom na hrvatski jezik (listovi 3863-3877 spisa predmeta) proizlazi da je prilikom dolaska optuženih A., K., S., M.2 i G. u zračnu luku u N. iz mjesta N. (B...) 11. travnja 2011. godine obavljena samo jednostavna kontrola, u skladu sa zahtjevom njemačkog časnika za vezu u F.... Ponovno su kontrolirani i sljedeći dan, 12. travnja 2011. godine, kada su se uputili iz te zračne luke u zračnu luku u S. Tada se „formalno zatražilo od strane istih vlasti, neka se ne obavi nikakva carinska kontrola, kako se ne bi pobudila pažnja putnika koji su osumnjičeni za trgovinu drogama. Dakle, prilikom tog međuslijetanja, sve osobe, kako osoblje koje je upravljalo kao i putnici su bili podvrgnuti samo jednostavnoj propisanoj graničnoj kontroli.“
Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da je optuženi G. Č. kao zaposlenik Zračne luke Z., a prema dogovoru s optuženima M. A. i N. K., dogovarao sa zaposlenicima zračnih luka u S. i S. sve okolnosti slijetanja i prihvata zrakoplova s drogom bez provođenja bilo kakvih kontrola. Taj svoj zaključak utemeljio je na analizi telefonskih razgovora optuženog G. Č. s P. B., R. B. i N. G. K., iskaza svjedoka R. B. i N. G. K., kao i telefonskih razgovora između optuženih M. A. i D. M.1, a za isti je iznio detaljnu i uvjerljivu argumentaciju koju u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranice 89.-91. pobijane presude). Stoga nisu prihvatljive ni žalbene tvrdnje optuženog N. K. da je teza prvostupanjskog suda o izviđanjima radi utvrđenja mogućnosti prihvata aviona bez provođenja kontrole putnika i prtljage u kontradiktornosti s izvedenim dokazima.
Optuženi N. K. nije u pravu ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud gotovo slučajno potvrdio vjerodostojnost njegove obrane u odnosu na njegov angažman i uzrok suradnje s optuženim A. navodom: „Da su III. optuženi N. K. i IV. optuženi G. Č. izrađivali biznis plan za avio kompaniju proizlazi iz rezultata pretrage njihovih kompjutora i vanjskih memorija jer su pretragom istih kod obojice pronađeni isti podaci, međutim, ta je tvrtka trebala poslužiti i za inkriminirani biznis, stoga je u tom dijelu činjenično stanje provedenim dokazima dovoljno razjašnjeno, a iskazi osoba koje su o tome trebale svjedočiti i to M. V., S. Š., J. V., I. D. i N. M. nisu potrebni za odlučivanje u ovom postupku.“
Naime, iz citirane rečenice proizlazi upravo suprotno, odnosno to da je jedan zakonski posao optuženicima trebao poslužiti kao pokriće za ilegalne radnje. Da je tako, proizlazi i iz nastavka obrazloženja prvostupanjskog suda „Kao dokaz ovoj tvrdnji valja ukazati na razgovor I. optuženog A. i II. optuženog M.1 od 25. veljače 2011. u 14:06:00 tijekom kojeg razgovaraju o problemima s „pticom“, odnosno avionom i teškoćama s najmom adekvatnog aviona, u kom kontekstu I. optuženi A. sugerira II. optuženom M.1 da objasni svojim ulagačima da što prije moraju nabaviti vlastiti jer je to jedini način da učine ono što želi. Ovako moraju čekati jednog, pa drugog…“
Uzevši, dakle, u obzir sve izneseno, nisu osnovane žalbene tvrdnje optuženika iznesene u okviru žalbene osnove iz čl. 470. ZKP/08.
U odnosu na žalbenu osnovu zbog odluke o kazni
Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da su svim optuženicima izrečene kazne preblage, neprimjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenog djela te da se njima ne može ostvariti ni specijalna ni generalna prevencija. Smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti, kriminalnu volju i ulogu svakog od optuženika u počinjenju kaznenog djela koje im se stavlja na teret te predlaže da se pobijana presuda u odnosu na sve optuženike preinači i da ih se osudi na zatvorske kazne u primjereno dužem trajanju.
Optuženi M. A. smatra da je prvostupanjski sud donio pogrešnu odluku o kazni jer ga je osudio i kaznio umjesto da ga je oslobodio.
Branitelj optuženog D. M.1 i optuženi D. M.2 ne obrazlažu odluku o kazni.
Optuženi N. K. ističe da je pobijanom presudom neosnovano osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju nego na prvom suđenju jer mu je žalba protiv prve prvostupanjske presude uvažena te se suštinski radi o istim radnjama.
Optuženi G. Č. smatra da mu prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio utvrđene olakotne okolnosti, dok je otegotne precijenio. Tvrdi da počinjenjem djela nije stekao nikakvu protupravnu korist, a zbog naivnosti i vjerovanja „krivim“ ljudima dobio je otkaz na radnom mjestu na kojem je proveo više od 15 godina.
Optuženi M. S. se ne žali zbog odluke o kazni, tako da je u odnosu na njega pobijana presuda u tom dijelu ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08.
Optužena M. G. odluku o kazni smatra paušalnom i kompenzacijskom imajući u vidu činjenicu da je u pritvoru provela maksimalno vrijeme koje je sukladno zakonu i mogla provesti. Smatra da joj se, s obzirom na olakotne okolnosti, mogla izreći i blaža kazna, kako u odnosu na vrstu, tako i u odnosu na trajanje.
Optuženi Ž. K. smatra da mu je izrečena kazna prestroga s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti, dok se otegotnom okolnošću ne mogu cijeniti pobude izvršenja djela.
Optuženi I. M. smatra da mu je izrečena kazna u izravnoj povezanosti s duljinom trajanja pritvora i istražnog zatvora te da je to isključivi primijenjeni kriterij.
Optuženi S. Č. ističe da je prvostupanjski sud propustio navesti kao olakotnu okolnost da je do sada neosuđivan, dok je kao otegotnu okolnost pogrešno utvrdio pobude iz kojih je počinjeno kazneno djelo za koje je proglašen krivim jer je propustio utvrditi da kod njega nije pronađena niti je od njega oduzeta bilo droga bilo novčani iznos od prodaje iste.
Protivno iznesenim stanovištima državnog odvjetnika i optuženika (od kojih neki to izrijekom tvrde, dok kod nekih to proizlazi iz sadržaja žalbi), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne u odnosu na svakog od optuženika. Nakon toga je njihovim pravilnim vrednovanjem svakom od optuženika individualizirao kazne koje su primjerene i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a navodima istaknutima u žalbama, kao ni ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 478. ZKP/08., nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica i zatim sam proces individualizacije kazne u odnosu na svakog od optuženika izuzev optuženog N. K. Budući da je o kazni na koju je osuđen taj optuženik već bilo govora u dijelu ove odluke koji se odnosi na odluku pod točkom I. izreke ove odluke, ti se navodi ovdje neće ponavljati. Što se tiče žalbene tvrdnje optuženog S. Č. da mu je prvostupanjski sud propustio navesti neosuđivanost kao olakotnu okolnost, treba navesti da je ta okolnost navedena u izreci pobijane presude među osobnim podacima tog optuženika, tako da je ista prvostupanjskom sudu bez sumnje bila poznata te ju je svakako imao u vidu. Uzevši, međutim, u obzir sveukupnost okolnosti koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ocijenio prilikom odabira vrste i mjere kazne tom optuženiku, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su i utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od 3 godine za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. i od 1 godine i 6 mjeseci za kazneno djelo iz čl. 281. st. 1. i 2. KZ/11. i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 4 godine primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenih kaznenih djela i osobi tog optuženika kao počinitelja te za ostvarenje svih vidova svrhe kažnjavanja iz članka 41. i 47. KZ/11. Branitelj optuženog D. M.1 i optuženi D. M.2 u uvodu svojih žalbi navode da prvostupanjsku presudu pobijaju u cijelosti iz svih žalbenih razloga (dakle, i zbog odluke o kazni). Međutim, u obrazloženju žalbi ne daju razloge koji bi se odnosili na ovu žalbenu osnovu, a po ocjeni ovoga suda kazne zatvora u trajanju od 9 godina u odnosu na optuženog M.1 i 4 godine i 11 mjeseci u odnosu na optuženog M2 primjerene su za postizanje svrhe kažnjavanja s obzirom na njihovu kriminalnu količinu. U odnosu na optuženog M. S. prvostupanjska presuda je u pogledu odluke o kazni ispitana u smislu čl. 478. ZKP/08. te su, prema ocjeni ovoga suda, a kao što je već istaknuto, i u odnosu na tog optuženika pravilno vrednovane sve okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne.
Odluka o oduzimanju predmeta je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, izuzev bitne postupovne povrede istaknute u žalbi optuženog N. K. (točka I. izreke ove presude), te da pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08., izuzev one opisane u točki II. izreke ove presude, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. i 486. st. 1. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 20. ožujka 2018. godine