- 1 -              Revd 2271/2020-2

Broj: Revd 2271/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. o. d.d. S., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u S., protiv tuženika D. Š. iz K. L., ..., kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž-1155/2019-2 od 21. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pi-1051/11 od 21. lipnja 2018., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da se prvo postavljeno pravno pitanje svodi na propitivanje je li i kakvo bi očitovanje, kojeg sudionika u parničnom postupku bilo dostatno da bi se dokazala činjenica je li vozač upravljao vozilom pod utjecajem droga. No, time je to pitanje usmjereno je na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja (što ne može biti predmetom ispitivanja u ovom stupnju postupka), te to konkretno dokazivanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i time to pitanje, iako možda ima utjecaja na odluku u konkretnom sporu, nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu.

U pogledu drugog pravnog pitanja je za obrazložiti da je i ono usmjereno na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, protivno implikacijama toga pitanja, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili izostanak uzročno posljedične veze između vožnje pod utjecajem droge i nastanka nezgode samo na osnovu toga da se vještak ne bi mogao izjasniti o vremenu i količini konzumacije droge, pa s tim u svezi ni sa učinkom na psihofizičke sposobnosti vozača. Naime, nižestupanjski su sudovi takav nalaz sudskog vještaka stavili u korelaciju sa iskazom svjedoka i samoga tuženika (očito ih ocijenivši istinitim, u propitivanje koje ocjene se ovaj sud ne može upustiti) i tako utvrdili da tuženik nije bio pod utjecajem droge u trenutku nastanka premetne nezgode. Tako to pitanje niti ne korespondira sa utvrđenjima nižestupanjskih sudova, pa se njime ni pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova (koje, dakle, nije izraženo u svjetlu okolnosti zadanih tim pitanjem) niti ne može osporavati. Dakle, to pitanje nema ni utjecaja na odluku u sporu.

Trećim postavljenim pravnim pitanjem tužitelj osporava adekvatnu specijalizaciju, pojedinih vještaka koji su davali svoje mišljenje o činjenici je li tuženik bio u konkretno vrijeme pod utjecajem droge. Prvenstveno je za primijetiti da je samo pitanje preopćenito i neprecizno postavljeno, jer ne konkretizira koji bi to medicinski vještaci, koje (sub)specijalizacije bili adekvatni za konkretno vještačenje. No, u daljnjem obrazlaganju toga pitanja, tužitelj sugerira da je bilo potrebno uzeti u obzir vještačenje provedeno po vještaku toksikologu. Međutim, vještačenje po toksikologu nije bilo izvedeno, niti u konkretnom slučaju predloženo. U konkretnom je spisu provedeno vještačenje po sudskom vještaku dr. A. A., specijalistu sudske medicine i patološke anatomije (na koje se poziva tužitelj) i po prim. doc. dr. sc. M. M., stalnom sudskom vještaku za neurologiju i psihijatriju. Dakle, osim što (u samom postavljenom pitanju) ne precizira o kakvim bi se relevantnim specijalizacijama radilo, i sam tužitelj (izvan postavljenog pitanja) izražava shvaćanje da bi ovdje bilo potrebno provesti vještačenje po sudskom vještaku toksikološke specijalizacije, a sam takovo vještačenje nije predložio pred prvostupanjskim sudom.

Četvrto pravno pitanje se odnosi na postupovnopravnu problematiku vezanu uz utvrđivanje činjenice dinamike nastanka štetnog događaja i odgovornosti osiguranika tužitelja za nastanak prometne nezgode. No, uzimajući u obzir da je nižestupanjski sud utvrdio da tuženik u konkretno vrijeme nije bio pod utjecajem droge, on nije izgubio prava iz police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u smislu čl. 3. st. 1. toč. 2. tužiteljevih Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti (tužitelj je upravo na ovoj činjenici temeljio tužbeni zahtjev), pa se i činjenica je li odgovoran za nastanak nezgode (pa tako i ovo pitanje) ukazuje neutjecajnim na odluku u sporu u pogledu regresnog zahtjeva osiguratelja prema osiguranoj osobi.

Peto postavljeno pravno pitanje također nema utjecaja na odluku u sporu, jer nižestupanjski sudovi nisu niti izrazili pravno shvaćanje da bi činjenica da je tuženik u kaznenom postupku bio oslobođen krivnje bila zapreka za utvrđivanje građanskopravne (su)odgovornosti.

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

Zagreb, 24. studenoga 2020.