Broj: Kž 404/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martina Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika, državnog odvjetnika i oštećenika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. siječnja 2016. broj K-133/07, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2018., u nazočnosti optuženika osobno,
r i j e š i o j e
Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženika Z. Č. i oštećenog obrta - mjenjačnica „A.“ T. te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Z. Č. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, te zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 1. u vezi čl. 215. st. 1. i 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U tu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. listopada 2007. do 3. srpnja 2008. te od 4. lipnja 2010. do 18. rujna 2011., sukladno čl. 54. KZ/11.
Primjenom čl. 79. KZ/11, od optuženika su oduzeti predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenih djela, pobliže navedeni u izreci pobijane presude.
Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), optuženik je na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva dužan isplatiti oštećenom obrtu - mjenjačnica „A.“ T. iznos od 500.000,00 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. S ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni obrt - mjenjačnica upućen je u parnicu, te u cijelosti oštećenik M. Š. koji takav zahtjev osobno nije niti postavio.
Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 7.080,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08-I.
Protiv te presude žale se optuženik, državni odvjetnik i oštećenik.
Optuženik podnosi žalbe osobno, te po braniteljima B. M., odvjetniku iz S., te R. Š., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe (osobna žalba i žalba po branitelju B. M.), odnosno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u znatno kraćem trajanju (žalba po branitelju B. M.), odnosno da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (žalba po branitelju R. Š.). Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.
Te žalbe, s obzirom da su podnesene iz istih razloga, razmatrane su kao jedna žalba u svojoj ukupnosti.
Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, a oštećenom obrtu – mjenjačnica „A.“ T. u cijelosti dosudi imovinskopravni zahtjev.
Oštećeni obrt - mjenjačnica „A.“ T. se žali po svom punomoćniku J. Č., odvjetniku iz S. te predstavnicima Lj. Š. i M. Š., s prijedlogom da se pobijana presuda u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu preinači i žalitelju dosudi imovinskopravni zahtjev u zatraženom iznosu od 1.790.081,07 kn. Žalbe oštećenika također su razmatrane kao jedna žalba u svojoj ukupnosti.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju B. M., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.
Odgovori na žalbe optuženika i oštećenika nisu podnesene.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-II), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.
Sjednici ovog žalbenog vijeća nazočio je optuženik osobno te je izložio bitne dijelove svoje žalbe. Njegovi branitelji, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili, time da je odvjetnik R. Š. ispričao svoj izostanak. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske također nije pristupio pa je sjednica održana u odsutnosti tih osoba, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-II.
Žalbe su osnovane.
Prije svega treba reći da nisu ostvarene u žalbi optuženika istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Naime, optuženik u žalbi po braniteljima smatra ostvarenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-II jer da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, i to kako u pogledu odbijanja dokaznih prijedloga, tako i u pitanju zakonitosti dokaza čije izdvajanje je obrana predlagala.
Međutim, prvostupanjski je sud, iako sumarno, obrazložio zbog čega smatra da su dokazi predloženi na raspravi od 20. listopada 2010., a ponovljeni na raspravi od 12. siječnja 2016., nevažni za razjašnjenje stanja stvari (list 4, IV pasus obrazloženja), pa se odluka o njihovom odbijanju može s uspjehom ispitati. Drugo je pitanje da li je odbijanjem pojedinih dokaza činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim, o čemu će naknadno biti riječi.
Pri tome, dokazi koje optuženik citira u žalbi po branitelju R. Š., a tiču se optuženikovog alibija, ispitivanja djelatnika policije na okolnost pronalaska tragova pri očevidu te ispitivanja svjedoka J. B. i B. R. na okolnost bijega počinitelja s lica mjesta, nisu bili predloženi tijekom prvostupanjskog postupka pa niti na raspravi od 10. prosinca 2015. koja je počela iznova. Stoga prvostupanjski sud i nije bio u prilici ocjenjivati njihov značaj za utvrđivanje odlučnih činjenica niti je bio dužan o tome navoditi razloge u obrazloženju svoje presude.
Ista je situacija i u odnosu na prijedlog obrane da se kao nezakonit dokaz iz spisa izdvoji nalaz i mišljenje biološkog vještaka Centra za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić" od 10. listopada 2007. Naime, takav prijedlog postavljen je najprije usmeno na raspravi od 23. siječnja 2008., te pismenim podneskom od 16. veljače 2008. (list 202-207 spisa), međutim, nije ponovljen na kasnijim raspravama koje su počele iznova pa se zbog toga ne može tvrditi da je obrazloženje pobijane presude s tog osnova manjkavo, odnosno suprotno čl. 459. st. 5. ZKP/08-II. Prvostupanjski je sud na tom dokazu temeljio svoju presudu smatrajući da je zakonito pribavljen što, prema sadašnjem stanju stvari, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom da se paušalnim navodima žalbe takav zaključak ne dovodi s uspjehom u sumnju.
Nasuprot tome, u odnosu na prijedlog obrane za izdvajanje balističkog i mehanoskopskog vještačenja od 29. kolovoza 2007., koji je izrijekom ponovljen na raspravi od 12. siječnja 2016., prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao razloge koji, iako sumarni, nisu izostali u mjeri da se taj dio obrazloženja ne bi mogao s uspjehom ispitati i prihvatiti.
Također, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je rasprava započeta 10. prosinca 2015., a nastavljena 12. siječnja 2016., provedena u odsutnosti opt. Z. Č., a u nazočnosti njegovog branitelja, odvjetnika B. M. Optuženik u žalbi po branitelju R. Š. ne kvalificira o kojoj bi se povredi konkretno radilo, iako vjerojatno smjera na povredu prava obrane na raspravi iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Međutim, s obzirom da je optuženik bio uredno pozvan na tu raspravu, a svoj izostanak nije opravdao, te je prethodno u dva navrata pismeno upozoren da se u slučaju njegovog neodazivanja rasprava može provesti bez njega, to imajući u vidu da se optuženik prethodno u nazočnosti svog branitelja višekratno očitovao o optužnici (na raspravi od 23. lipnja 2008., 14. rujna 2010. i 20. srpnja 2011.), prvostupanjski sud osnovano zaključuje da su bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 404. st. 3. ZKP/08-I. Činjenica da je državni odvjetnik na raspravi od 10. prosinca 2015. djelomično izmijenio činjenični opis kaznenog djela iz optužnice nije od utjecaja na očitovanje optuženika s obzirom da se radilo o neznatnim intervencijama koje nisu utjecale na bitna obilježja terećenih kaznenih djela. Pri tome, a suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud nije bio dužan ispitivati razloge optuženikovog nedolaska niti primijeniti druge instrumente osiguranja njegove nazočnosti, posebno jer se optuženik kontinuirano nije odazivao na pozive suda, živi u Sloveniji, a maksimalno trajanje istražnog zatvora je u međuvremenu proteklo. Stoga činjenica da optuženik na raspravi nije iznio obranu već je pročitan njegov iskaz dan pred sucem istrage, ne ukazuje na povredu optuženikovih prava kojih se, opetovanim i neopravdanim izostancima s rasprava, de facto odrekao.
Osnovane su žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog nepotpuno, a time, za sada, i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Iako optuženik u svojoj žalbi osporava utvrđene činjenice vezano za identitet počinitelja kaznenih djela smatrajući da je osuđujuća presuda rezultat povrede načela "in dubio pro reo", treba reći da se tim navodima žalbe ne dovode s uspjehom u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda temeljeni na rezultatima provedenog biološkog vještačenja prema kojima je na potkapi počinitelja, koja je očevidom pronađena i izuzeta s lica mjesta, identificiran DNA profil koji se u potpunosti podudara s DNA profilom optuženog Z. Č.
Međutim, u pravu su optuženik i državni odvjetnik da je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo razbojništva ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno, i to u odnosu na količinu novca koja je tim kaznenim djelom protupravno otuđena. Posljedično, osnovana je i žalba oštećenog obrta – mjenjačnice koji traži isplatu imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti.
Naime, optuženik je na raspravi predlagao da se visina otuđenog novčanog iznosa utvrdi pomoću knjigovodstvenog centra, da se od C. b. pribavi podatak o prijavi prometa za srpanj 2007. te da se pribavi poslovna dokumentacija koja se odnosi na vrijeme od 8. do 10. srpnja 2007. godine.
Međutim, prvostupanjski sud je te dokazne prijedloge odbio ocjenjujući da je ova činjenica već dovoljno razjašnjena.
S druge strane, oštećeni obrt – mjenjačnica priložio je u spis stanje blagajne za dan 9. srpnja 2007. u ponoć (list 121 spisa), blagajnički izvještaj za dan 9. srpnja 2007. (list 283 spisa) te konačne obračune dnevne blagajne za dane 8. i 9. srpnja 2007. (list 284 – 285 spisa), ukazujući da se navedeni podaci temelje na licenciranom i zaštićenom programskom sustavu za postupanje mjenjačnice M. W.
Iako je prvostupanjski sud na raspravi od 12. siječnja 2016. pročitao dokumentaciju priloženu po oštećenom obrtu, u obrazloženju presude ju nije ocijenio niti doveo u vezu s iskazom predstavnika oštećenog obrta, svjedoka M. Š., koji u istrazi i na raspravi suglasno tvrdi da mu je kritične prilike otuđen utržak mjenjačnice u iznosu od 1,790.081,07 kn u raznim valutama. Naime, prvostupanjski sud taj dio iskaza svjedoka M. Š. smatra neistinitim jer da je u suprotnosti s podatkom o šteti u iznosu od "cca 500.000,00 kn" navedenim u kaznenoj prijavi sastavljenoj po načelniku PP T. u skladu s čl. 177. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97).
Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je svjedok M. Š. "najprije prijavio jedan iznos, dok je kasnije tijekom rasprave naveo da se radi o većem iznosu" te ocjenjuje da je "onaj prvi podatak naveden u kaznenoj prijavi točan…. posebno jer nije bilo takvih dokaza na temelju kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi koliko je točno bilo novca, osim podataka koje je dostavio sam oštećenik". Sukladno tome, prvostupanjski sud mijenja činjenični opis kaznenog djela iz optužnice na način da optuženika oglašava krivim za otuđenje iznosa od najmanje 500.000,00 kn u raznim valutama jer je to u skladu s navodima kaznene prijave (list 7., III. pasus obrazloženja).
Ovakvo zaključivanje prvostupanjskog suda državni odvjetnik svojom žalbom s pravom dovodi u sumnju ukazujući da se podaci o kaznenom djelu navedeni u kaznenoj prijavi ne mogu koristiti kao dokaz u postupku s obzirom da su temeljeni na informativnom razgovoru s građaninom, a osim toga, kaznena prijava na raspravi nije izvedena kao dokaz. Osim toga, ukazuje se na znatne novčane investicije koje je optuženik, prema vlastitoj obrani te pronađenim vrijednosnim papirima, poduzeo ubrzo nakon kritičnog događaja, što sve, prema stajalištu državnog odvjetnika, ukazuje da je optuženik kritične prilike otuđio znatno veći iznos novca od onog kojeg utvrđuje prvostupanjski sud, odnosno da je otuđio novac upravo u vrijednosti od 1,790.081,07 kn kako u svojim iskazima tvrde svjedoci M. Š. te vlasnica oštećenog obrta, svjedok Lj. Š., a proizlazi i iz priloženog blagajničkog izvještaja.
Slijedom izloženog, u situaciji kada je prvostupanjski sud, s jedne strane, odbio provesti dokaze obrane na okolnost utvrđivanja količine otuđenog novca kao nevažne, a s druge strane, izvedene dokaze optužbe priložene po oštećenom obrtu – mjenjačnici nije u svojoj presudi cijenio niti analizirao, već je zaključak o visini štete utvrđivao isključivo temeljem podataka iz kaznene prijave, tada žalitelji s pravom ukazuju da je visina protupravne imovinske koristi stečene kaznenim djelom nepotpuno, a time, za sada, i pogrešno utvrđena.
Pri tome, proturječni su zaključci prvostupanjskog suda da dokaze na okolnost količine otuđenog novca nije potrebno izvoditi zbog toga što je ta činjenica, po stavu suda, dovoljno razjašnjena, a s druge strane, prilikom odluke o djelomičnom prihvaćanju imovinskopravnog zahtjeva oštećenik, u obrazloženju presude tvrditi da bi "očito trebalo provesti još neke dokaze, ali bi se time znatno odugovlačio postupak koji ionako već dugo traje". Time je prvostupanjski sud, de facto, priznao da ovu činjenicu nije pouzdano utvrdio iako je ona odlučna za težinu počinjenog kaznenog djela i visinu kazne.
Stoga je, za sada, u pravu i oštećeni obrt - mjenjačnica koji u svojoj žalbi traži dosuđenje imovinskopravnog zahtjeva u cjelokupno zatraženom iznosu. Pri tome, navodi žalbe oštećenika kojima se osporava pravilnost pravne kvalifikacije kaznenog djela te visina izrečene kazne optuženiku, nisu uzeti u razmatranje s obzirom da se oštećenik, sukladno čl. 464. st. 4. ZKP/08, s tog osnova ne može žaliti.
S obzirom da, dakle, sadržaj izvedenih dokaza u spisu ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice – količine novca otuđenog predmetnim kaznenim djelom razbojništva koje je usko vezano i za učin kaznenog djela iz čl. 222. st. 1. u vezi čl. 215. st. 1. KZ/11, to je pobijanu presudu trebalo ukinuti u cijelosti budući da ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 484. st. 2. ZKP/08, ocjenjuje da se pojedini dijelovi presude ne mogu izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje.
U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud imati u vidu naprijed istaknute nedostatke te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanima, naročito u pravcu utvrđivanja količine otuđenog novca i visine protupravno pribavljene imovinske koristi koje utvrđenje je relevantno, ne samo kao sastavnica kaznenog djela razbojništva, već i za ocjenu osnovanosti postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenika. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski će sud primijeniti i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.
Slijedom navedenog trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 riješiti kao u izreci.
Zagreb, 22. ožujka 2018.
