- 1 -              Rev 1159/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1159/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. P. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici M. K. M., odvjetnici iz S., protiv tuženika Fonda za naknadu oduzete imovine iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku I. U., diplomiranom pravniku kod tuženika, uz sudjelovanje u postupku 1. L. G. iz Z., (OIB: ...) i 2. M. G. iz Z., (OIB: ...), oboje zastupanih po punomoćniku V. M., odvjetniku iz S., kao umješača na strani tuženika, radi donošenja odluke koja nadomješta ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, odlučujući o reviziji umješača na strani tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2388/2017-4 od 17. listopada 2018. kojim je odbačena žalba umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Po-159/2012 od 7. srpnja 2017., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem drugostupanjskog suda odbačena je kao nedopuštena žalba koju su umješači na strani tuženika podnijeli protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Po-159/2012 od 7. srpnja 2017. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i donesena presuda kojom je „nadomješten ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a prema kojem tuženik kao prodavatelj prodaje, a tužitelj kupuje stan u S., ..., površine 112,60 m2, na četvrtom katu zgrade sagrađene na č. zem. 3632/2 zk. ul. 5615 k.o. S.“.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju su izjavili umješači na strani tuženika. Predlažu da se pobijano rješenje i prvostupanjska presuda preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija umješača na strani tuženika nije osnovana.

 

Odredbom čl. 400. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 29. i 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), propisano je: „Protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje, odnosno potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije uvijek je dopuštena revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, neovisno o tome je li riječ o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude po odredbi članka 382. stavka 1. ili članka 382. stavka 2. ovoga Zakona.“

 

Umješači na strani tuženika reviziju su izjavili protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbačena žalba koju su prethodno podnijeli protiv prvostupanjske presude - a protiv takvog rješenja revizija je uvijek dopuštena: sukladno tome revizija podnesena u ovome predmetu ne može se razmatrati i kao izvanredna.

 

Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (prema odredbi čl. 392.a st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

U odnosu na to rješenje nisu ostvareni revizijski razlozi: na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, ono koje je u dijelu relevantnim za odlučivanje o dopuštenosti žalbe umješača protiv prvostupanjske presude u biti i neosporno, drugostupanjski sud je pravilno primijenio postupovne odredbe koje uređuju pitanje dopuštenosti takve žalbe - a svoju je odluku o tome pravilno i obrazložio (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

Procesnu situaciju ovdje nastalu povodom žalbe umješača na strani tuženika protiv prvostupanjske presude valja razriješiti primjenom odredaba članka 208. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvu se nalazi u trenutku kad se umješa u parnicu. U daljnjem tijeku parnice on je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio.“, (stavak 2.) „Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i izvanredni pravni lijek.“, (stavak 3.) „Ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegova podneska dostavit će se i stranci kojoj se pridružio. Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama.“.

 

Gledano u svijetlu tih odredaba, a imajući na umu da umješač može poduzimati samo one radnje koje nisu u suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio - neovisno da li su ili da li bi one bile i korisne za tu stranku, žalbu umješača u okolnostima ovoga slučaja valjalo je ocijeniti (kako je to učinio i drugostupanjski sud) nedopuštenom - pa takvu odbaciti: to sve polazeći od smisla pravnih shvaćanja koje je ovaj sud već izrazio u svojim odlukama, pa primjerice (pored u odluci posl. br. Rev-1377/2017-2 od 29. rujna 2020.):

 

a) u odluci posl. br. Rev-x 872/2010-2 od 8. veljače 2012., prema kojoj:

 

„...Protiv dijela drugostupanjskog rješenja pod st. II. izreke, kojim je odbačena žalba umješača kao nedopuštena, reviziju je podnio umješač zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je preispitati drugostupanjsku odluku i ukinuti pobijano rješenje.

 

...Odredbom čl. 400. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) propisano je da je revizija uvijek dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje.

 

Zbog navedenog nije osnovan navod tužitelja iznesen u odgovoru na reviziju da revizija umješača u konkretnom slučaju nije dopuštena.

 

...Odlučujući o žalbi umješača drugostupanjski sud je ocijenio da je žalba umješača, u situaciji kad tuženik žalbom nije pobijao prvostupanjsku presudu u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, u suprotnosti sa radnjama samog tuženika pa je žalbu umješača odbacio kao nedopuštenu.

 

Odredbom čl. 209. st. 1. ZPP propisano je da ako se pravni učinak presude treba odnositi i na umješača, da on ima položaj jedinstvenog suparničara (čl. 201. ZPP).

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud je pravilno zaključio da umješač na strani tuženika nema položaj jedinstvenog suparničara. Ovo stoga što se nisu ispunile pretpostavke iz čl. 201. ZPP prema kojima bi se mogao umješač zajedno s tuženikom smatrati jednom parničnom strankom, bilo prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, a što bi uvjetovalo da se spor mora riješiti na jednak način prema jednome i drugome.

 

Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu stranaka glede pravnog posla u kojem umješač nije ugovorna strana, već umješač na strani tuženika ima pravni interes da mu se u postupku povrata imovine vrati stan koji je predmet ovog spora.

 

Drugostupanjski sud pravilno smatra da umješač može poduzimati samo one radnje koje se mogu smatrati kao povoljnije za stranku, a to je svakako i podnošenje žalbe. Međutim, u situaciji kada stranka kojoj se umješač pridružio nije podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude, već samo protiv odluke o troškovima postupka, samom tom činjenicom žalba umješača je u suprotnosti s radnjom stranke kojoj se pridružio. To stoga što je tuženik, ne podnoseći žalbu protiv presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva, manifestirao svoju volju za nastupom pravomoćnosti te presude, pa bi žalba umješača, da nije odbačena, odgodila nastup pravomoćnosti te presude.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 208. st. 4. ZPP kada su žalbu umješača na strani tuženika odbacili kao nedopuštenu.

 

S obzirom da drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupku iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 209. st. 1. ZPP, niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP na koju ovaj revizijski sud mora paziti na temelju odredbe čl. 392.a ZPP, na temelju čl. 400. st. 3. ZPP u vezi s čl. 393. ZPP revizija umješača odbijena je kao neosnovana.“

 

b) u odluci posl. br. Rev-x 468/2015-2 od 8. studenoga 2016., prema kojoj:

 

„...Stoga kad osoba koja nije stranka u postupku, ističe da je ona vlasnik nekretnine, a ne tuženik, tada su takve parnične radnje u suprotnosti s parničnim radnjama tuženika i one nemaju pravnog učinka (članak 208. stavak 4. ZPP-a). Zbog toga navodi istaknuti u reviziji Republike Hrvatske nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude....“.

 

Na pravilnost takvog, već izraženog pravnog shvaćanja revizijskog suda, ne može utjecati shvaćanje na kojeg se revidenti pozivaju - a izraženo u revizijskoj odluci posl. br. Rev-509/93 od 21. rujna 1993.: ta se odluka odnosi na drugi slučaj - neusporediv sa ovim, na odbačaj žalbe umješača kao nepravodobne protiv prvostupanjske odluke - i iz nje se ne može izvesti zaključak (kojeg sada revidenti sugeriraju prihvatiti) da bi ta ista žalba bila u protivnom (da nije bila nepravodobna) prihvaćena dopuštenom.

 

Kod toga revizijski sud primjećuje da se o poziciji i pravima umješača u odnosu na radnje stranke kojoj se pridružio izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci broj U-III-2677/2007 od 14. veljače 2012., prema kojoj:

 

„...U tom postupku, na glavnoj raspravi održanoj...2003., prihvaćeno je sudjelovanje podnositelja ustavne tužbe kao umješača na strani K.

 

Svojstvo umješača priznato je podnositelju ustavne tužbe zbog toga što je on...2000. podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbu protiv (u tom slučaju) tuženice Z. (broj: P...). Pozivajući se na članak 79. stavak 1. Stečajnog zakona (»Narodne novine« broj 44/96., 29/99. i 129/00.) podnositelj je u tužbi tražio utvrđenje osnovanosti izlučne tražbine za sporne nekretnine.

 

Svojstvo umješača priznato je podnositelju ustavne tužbe i zbog toga što je on 2001. podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbu tzv. glavnog miješanja protiv (u tom slučaju) tuženih Z. d.d. u stečaju i K. d.d. u stečaju (broj: P...). Pozivajući se na članak 198. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08. i 123/08. – u daljnjem tekstu: ZPP), tom je tužbom podnositelj tražio zaštitu svoga prava vlasništva na spornim nekretninama.

 

4.1. Prethodno navedeni sudski postupci, koji su po svojoj prirodi bili iznimno složeni jer su otvarali niz materijalnih i procesnih pitanja, pravomoćno su okončani na način da je podnositelj ustavne tužbe te sporove izgubio....

 

5. Prvostupanjski sud je presudom broj: P... od...2005. usvojio tužbeni zahtjev Z., s utvrđenjem da je bez pravnog učinka Sporazum/97. Naloženo je i brisanje uknjižbe prava vlasništva koje je na temelju Sporazuma/97 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zagrebu provedeno rješenjem broj...:

 

Protiv navedene prvostupanjske presude žalbu su izjavili K. (15. rujna 2005.) i podnositelj kao umješač na strani K. (7. rujna 2005.), ali je K. podneskom od 14. listopada 2005. odustala od žalbe njezinim povlačenjem.

 

Prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke utvrđeno je da je K. povukla žalbu, a u točki II. izreke žalba podnositelja kao umješača na strani K. odbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno:

 

»Kako parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se umješač pridružio učinak samo ako nisu u suprotnosti sa radnjama te stranke, to sud žalbu umješača, a nakon odustanka tužene od žalbe protiv presude ovog suda broj: P-6436/2000-63 od 13. srpnja 2005. ocjenjuje nedopuštenom. Naime, umješač koji nije samostalna stranka u parnici, nema pravnog interesa za izjavljivanje žalbe ukoliko je stranka kojoj se umješač pridružio odustala od podnesene žalbe. Stoga sud nalazi da je žalba umješača na strani tuženika nedopuštena pa je primjenom odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku riješeno kao u točci II. izreke rješenja.«

 

Protiv prvostupanjskog rješenja podnositelj je izjavio žalbu, a drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba i u obrazloženju je između ostalog navedeno:

 

»U konkretnoj pravnoj stvari žalitelj je obični umješač, odnosno osoba koja se u parnici što se vodi između određenih stranaka pridružila jednoj od njih jer ima interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici. Umješač nije stranka, niti je samostalni subjekt u postupku, već treća osoba koja se pridružuje jednoj od stranaka u postupku i njegova procesna sudbina ovisi o stranci kojoj se pridružio. Zbog toga on ne može poduzimati radnje kojima se disponira tuženim zahtjevom, niti radnje kojima stranka disponira procesnim ovlaštenjima od kojih zavisi tijek parnice. Umješač može poduzimati samo one radnje koje se u načelu mogu kvalificirati kao povoljne za stranku, ukoliko ih ta stranka izričito ne otkloni. Stoga je stranka kojoj se umješač pridružio, ovlaštena oduzeti pravni učinak i onoj radnji koja bi za nju mogla biti i povoljnija, a da pri tome nije dužna iznijeti razloge osporavanja. Povlačenje izjavljene žalbe, nakon što je proveden prvostupanjski postupak ne može se smatrati zabranjenim raspolaganjem u smislu čl. 3. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je pravo na žalbu i odustajanje od već podnesene žalbe jedno od temeljnih prava stranaka u postupku. Predmetno je naglašeno i u odredbi čl. 349. st. 2. ZPP-a koja određuje: 'Do donošenja odluke drugostupanjskog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe.'

(...)

U ovoj pravnoj stvari su tužena i umješač podnijeli žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P...od 2005., a kasnije u tijeku postupka je tužena pismenim podneskom svoju žalbu povukla i odrekla se prava na žalbu protiv rješenja o povlačenju podnijete žalbe protiv naznačene presude. U slučaju kada je tužena, kao stranka u postupku, odustala od podnesenog pravnog lijeka, radnje umješača na strani tužene u suprotnosti su sa radnjama same tužene, zbog čega je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je na temelju čl. 208. st. 4. i čl. 358. st. 3. u svezi s čl. 381. ZPP-a ocijenio žalbu umješača na strani tužene kao nedopuštenu.«

 

Protiv drugostupanjskog rješenja podnositelj je izjavio reviziju. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem potvrdio je stajališta nižestupanjskih sudova i primjenu članka 208. stavka 4. ZPP-a u konkretnom slučaju. U obrazloženju rješenja o reviziji između ostalog je navedeno:

 

»Odredbom članka 208. stavka 3. ZPP-a propisano je da ako umješač podnese pravni lijek, da se primjerak njegovog podneska dostavlja stranci kojoj se pridružio, dok je stavkom 4. iste zakonske odredbe propisano da parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama.

 

Odredbom članka 209. st. 1. ZPP-a propisano je da ako se pravni učinak presude treba odnositi i na umješača, on ima položaj jedinstvenog suparničara (čl. 201. ZPP-a).

 

U ovoj pravnoj stvari, a suprotno reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da umješač na strani tužene nema položaj jedinstvenog suparničara. Ovo stoga što se nisu ispunile pretpostavke iz čl. 201. ZPP-a prema kojima bi se mogao umješač zajedno s tuženom smatrati jednom parničnom strankom, bilo prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, a što bi uvjetovalo da se spor mora riješiti na jednak način prema jednome i drugome.

 

Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu stranaka glede pravnog posla u kojem umješač nije bio ugovorna strana (on je tek naknadno od tužene stekao nekretninu koja je bila predmetom pravnog posla zaključenog između tužiteljice i tužene, čija se ništavost u ovoj parnici utvrđuje).«

 

...10.1. Prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdili su da u konkretnoj pravnoj stvari podnositelj ima položaj običnog umješača, kao i da se povlačenje izjavljene žalbe tuženika nakon što je proveden prvostupanjski postupak ne može smatrati zabranjenim raspolaganjem.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je njihova stajališta utvrdivši da se »nisu ispunile pretpostavke iz članka 201. ZPP-a prema kojima bi se mogao umješač zajedno s tuženom smatrati jednom parničnom strankom, bilo prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, a što bi uvjetovalo da se spor mora riješiti na jednak način prema jednome i drugome«.

 

Svoje stajalište da nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 201. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske zasnovao je na činjenici da je riječ o sporu između stranaka (Z. i K.) u pogledu pravnog posla u kojem podnositelj ustavne tužbe nije bio ugovorna strana. Podnositelj ustavne tužbe je tek kasnije od K. kupio nekretninu koja je bila predmet prethodnog pravnog posla sklopljenog Sporazumom/97 između Z. i K. Stoga mu se u sudskom sporu između Z. i K. ne može priznati svojstvo umješača u položaju jedinstvenog suparničara (vidjeti točku 5. obrazloženja ove odluke).

 

Ustavni sud primjećuje da nije sporno da podnositelj nije bio ugovorna strana pravnog posla (Sporazum/97) koji je bio predmet sudskog postupka koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da je Sporazumom/97 (za kojeg je sud u presudi broj: P-6436/2000 utvrdio da je bez pravnog učinka) vlasnik spornih nekretnina postala K., koja je - kao uknjiženi vlasnik tih nekretnina - kasnije prodala te nekretnine (Ugovorom/98) podnositelju ustavne tužbe kao kupcu (kasnijem umješaču u sudskom postupku koji se ovdje razmatra). Stoga podnositeljevo pravo vlasništva na spornim nekretninama na temelju Ugovora/98 izravno ovisi o valjanosti odnosno nevaljanosti Sporazuma/97. Proizlazi, dakle, da su osporena sudska rješenja imala izravan učinak na imovinska prava podnositelja. Ta je činjenica stoga morala imati izravnog utjecaja na procesno pravni položaj podnositelja pred sudom pred kojim se stvarno raspravljalo i o njegovom imovinskom pravu.

 

Ustavni sud u tom smislu prihvaća stajalište podnositelja ustavne tužbe da je u konkretnom sudskom postupku bila riječ o »sporu između dviju stranaka« u kojem se odlučivalo »i o pravima trećega - i to izričito u dispozitivu presuda, a da trećemu nije dana mogućnost da samostalno i u svim stadijima postupka sudjeluje u postupku pred nadležnim sudom.«

 

Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju tumačenje sudova bilo u određenoj mjeri nefleksibilno i pretjerano formalističko. Zakonska pravila o umješaču, kao i sva ostala pravna pravila, ne smiju se tumačiti i primjenjivati na konkretne slučajeve kao da je riječ o prostoru u kojem ne postoje konkretne činjenice i okolnosti i konkretan učinak mjerodavne norme na Ustavom zaštićena postupovna prava sudionika u postupku.

 

U konkretnom je slučaju, prema tumačenju nadležnih sudova, procesni položaj podnositelja ustavne tužbe u cijelosti ovisio o ponašanju stranke na strani koje je on umješač, a ta je stranka odustala od tužbe. Odluka nadležnog suda, pri tumačenju treba li nastaviti s postupkom ili ne, morala se zasnivati na ocjeni bi li obustava sudskog postupka (zbog odustanka stranke od tužbe) kod umješača rezultirala povredom nekog njegovog prava koje mu je zajamčeno Ustavom. Budući da je upravo takva situacija postojala u konkretnom slučaju, a nadležni sudovi tu ocjenu nisu proveli niti su uzeli u obzir učinke obustave postupka na ustavna prava umješača (podnositelja ustavne tužbe), osporenim rješenjima povrijeđen je postupovni aspekt podnositeljevog prava vlasništva, zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

10.2. Zaključno, razlikovanje običnog umješača i umješača s položajem jedinstvenog suparničara na strani K., na kojem su nadležni sudovi zasnovali svoja stajališta u odnosu na procesni položaj podnositelja ustavne tužbe, moralo je biti zasnovano na činjenici da se konkretan slučaj izravno odnosio na njegova imovinska prava, koja su pod zaštitom Ustava. Drugim riječima, s postupovnog aspekta prava vlasništva, zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava, u obzir se morala uzeti činjenica je li ishod provedenog sudskog postupka imao izravan utjecaj na »prava i obveze« podnositelja ustavne tužbe u smislu članka 29. stavka 1. Ustava, odnosno na »građanska prava i obveze« podnositelja ustavne tužbe u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije.

 

Budući da u ovom slučaju nesporno proizlazi da je ishod sudskog postupka izravno utjecao na podnositeljeva prava i obveze, Ustavni sud utvrđuje da je u tom postupku podnositelj ustavne tužbe morao imati osigurano postupovno »pravo na sud«, to jest pravo da »zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama« (članak 29. stavak 1. Ustava)....“

 

Međutim, revizijski sud primjećuje i da je ta Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske donesena u situaciji ipak bitno različitoj od one ovdje aktualne: kada radnja umješača (podnošenje žalbe) u trenutku u kojem je poduzeta, a to je za odluku o spornom pitanju ocjene radnji koje su u suprotnosti jedini relevantni trenutak, nije bila u suprotnosti sa radnjom stranke kojoj se pridružio - jer su žalbe podnijeli i jedan i drugi, pa kao jednom dopuštena (jer nije bila u prijepornoj suprotnosti) značaj dopuštene nije mogla izgubiti radnjom stranke kojoj se pridružio, povlačenjem žalbe odnosno odustankom od nje - sa značajem kao i da ta stranka žalbu nije podnijela ali i (ovdje bitno) sa značajem da je tim svojim činom ta stranka manifestirala volju da egzistentnom ne želi niti žalbu umješača, onu - za koju je znao i uspjeh koje je i (nadalje: neovisno od svoje radnje) mogao očekivati.

 

Time ta Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, koju u punom obimu valja respektirati za situaciju za koju je donesena, ne može utjecati na izraženo shvaćanje za ovaj slučaj.

 

Konačno, poziciju umješača ovdje treba sagledati i u svijetlu shvaćanja da su oni osobe koje samo pretendiraju stjecanju vlasništva stana koji je predmetom kupoprodaje kao stana na kojem postoji stanarsko pravo - te da u toj poziciji nemaju zahtjev identičan tužiteljevom niti interes identičan interesu tuženika (kao prodavatelja stana): oni imaju interes da tuženik uspije u sporu kako bi tek došli u priliku da postanu vlasnicima stana koji je predmetom prodaje tužitelju, dakle imovinski ili ekonomski interes - a takvima se ne može dati status jedinstvenih suparničara sa tuženikom, onih koji bi trebali biti (da bi ih se tako tretiralo) u sporu u kojemu bi se pravni učinak presude trebao izravno i na njih odnositi.

 

Valjalo je stoga (obzirom da postupanje po navedenom, jasnom te određenom i već izraženom shvaćanju revizijskog suda, predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom ustavnopravno neprihvatljivo mijenjati) reviziju umješača na strani tuženika kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (u smislu odredaba čl. 393. i čl. 400. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.