- 1 -              Rev 3304/2015-7

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3304/2015-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik R. L., odvjetnik u J., protiv tuženice A. Ć., OIB …, koju zastupa punomoćnik Z. F., odvjetnik u S. G., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-498/2014 od 19. kolovoza 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u  Starom Gradu poslovni broj P-546/09 od 14. ožujka 2014., u sjednici održanoj 24. studenog 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužitelja i tužene predstavlja kuća s okućnicom u V., označena kao č.zem.2368/2, z.u.3651, k.o. B., kuća br.17, dvor i oranica u Ul.V. K., ukupne površine 1879 m2 i to svaki za 1/2 dijela.

 

II Tužitelj ovlašćuje tuženu na uknjižbu prava vlasništva na č.zem.2368/2, z.u.3651, k.o. B., kuća br.17, dvor i oranica u Ul. V. K., ukupne površine 1879m2, za 1/2 dijela.

 

III Odbija se preostali dio  tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da kuća u V. izgrađena na č.zem.809/24, k.o. V., tlocrtne površine 80,50 m2, a koja se sastoji od prizemlja, koje se sastoji od hodnika 2 kupaonice, 2 sobe, dnevnog boravka i kuhinje, kata, koje se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, 2 sobe i terase te neuređeno potkrovlje i okućnice površine 194,5 m2 koja se sastoji od vrta, šupe površine 12 m2, konobe, površine 50m2 i parkiralište za dva parkirna mjesta, anagrafske oznake V., P. 307 čini vlastitu imovinu tužitelja za cijelo.

 

Utvrđuje se da stan na prvom katu zgrade izgrađene na č.zem.359/2, z.u.4436, P.U.20, k.o. V. T. koji se sastoji od hodnika, kuhinje, kupaonice i sobe ukupne površine 45 m2, anagrafske oznake V. T., čini vlastitu imovinu tužitelja za cijelo.

 

Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva za 1/4 dijela na č.zem.809/24, k.o. V. u protivnom tužitelj je ovlašten temeljem ove presude, a po njenoj pravomoćnosti zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na č.zem.809/24, k.o. V. za 1/4 dijela uz istovremeni izbris toga prava s imena tužene."

 

IV Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 37.054,80 kn,  u roku od 15 dana.

 

V Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 60.970,00 kn,  u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude, i to kako iz sadržaja revizije proizlazi u dijelu kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana, tužitelj podnosi reviziju zbog svih razloga predviđenih u članku 385. stavak 1. točka 1., 2. i 3. te stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se nižestupanjske presude u svemu mogu ispitati budući da sadrže jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Revident tvrdi da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 8. ZPP-a s tim da je drugostupanjski sud, neovisno od tog žalbenog razloga, potvrdio prvostupanjsku odluku. Međutim, drugostupanjski sud je jasno odgovorio na ovaj žalbeni navod obrazlažući svoju odluku logičkim i pravno uvjerljivim razlozima koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud. Prema tome, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, ali ni ona iz članka 375. stavak 1. ZPP-a, na koju se revident opisno poziva.

 

Revizijski navodi se djelomično svode na osporavanje činjeničnih utvrđenja i zaključaka nižestupanjskih sudova o tome da je tuženica tijekom braka ostvarivala prihode odnosno da su stranke zajedničkim radom stekle kuću u V. izgrađenu na č.zem.809/24, k.o. V., tlocrtne površine 80,50 m2 (u nastavku teksta: kuća u V.) i stan u V. T. na prvom katu zgrade izgrađene na č.zem.359/2, z.u.4436, P.U.20, k.o. V. T., ukupne površine 45 m2, anagrafske oznake V. T., (u nastavku teksta: stan u V. T.) iznoseći svoje viđenje činjeničnog stanja, te analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su takvi revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi, to u smislu odredbe članka 385. ZPP-a nisu uzeti u razmatranje od strane revizijskog suda.

 

S obzirom da tužitelj podnosi reviziju iz „svih razloga predviđenih u članku 385. stavak 1. točka 1., 2. i 3. te stavak 2. ZPP-a“, iz čega bi proizlazilo i zbog povreda parničnog postupka učinjenih pred prvostupanjskim sudom, međutim, ne navodi određeno koje povrede i na koji način su počinjene (osim one iz članka 354. stavak 2. točka 11. i članka 354. stavak 2. u vezi člana 8. i članka 375. stavak 1. ZPP), pa stoga takvi navodi nisu uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da bračnu stečevinu njega i tuženice predstavlja kuća s okućnicom u V., označena kao č.zem.2368/2, z.u.3651, k.o. B. (u nastavku teksta: kuća u V.), te da kuća u V. i stan u V. T. predstavljaju njegovu vlastitu imovinu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile brak 6. listopada 1984.,

 

- da je brak stranaka razveden 30. srpnja 2008. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-186/08 od 26. lipnja 2008.,

 

- da je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 30. kolovoza 1994. tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida (u nastavku teksta: HRVI) IV. grupe s 80%-tnim oštećenjem organizma i da ima pravo na osobnu invalidninu koja od 1. siječnja 1994. iznosi 345,28 kuna mjesečno i posebni dodatak u visini od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine,

 

- da su tužitelju dodijeljene dionice poduzeća P. laguna - P. u vrijednosti od 12.500,00 DEM odnosno 25 dionica i dionice P. - K. u vrijednosti 100,00 DEM odnosno 1 dionica,

 

- da su tužitelju dodijeljene dionice P. laguna - P. u vrijednosti od 3.500,00 DEM odnosno 7 dionica i dionice P. - K. u vrijednosti 300,00 DEM odnosno 3 dionice,

 

- da je tužitelj u prosincu 2004. prodao 785 dionica P. d.d. Z. po jediničnoj cijeni 73,00 kune, 4 dionice P. - K. po jediničnoj cijeni po 230,00 kuna i 32 dionice P. laguna - P. po jediničnoj cijeni 1.870,00 kuna što proizlazi iz dokumentacije središnje depozitarne agencije d.d.,

 

- da je tužitelj uveden u posjed kuće u V. koja mu je dodijeljena na korištenje od 23. studenog 1996.,

 

- da je rješenjem stambene komisije Ministarstva Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 30. srpnja 1998. tužitelju dodijeljen stambeni kredit u iznosu od 172.897,65 kuna za kupnju stana ili kuće, dok iz obrazloženja rješenja proizlazi da njegovo obiteljsko domaćinstvo ima dva priznata člana i da mu u skladu s odredbom člankom 11. stavak 1. točka b. Uredbe pripada 45m2 stambenog prostora,

 

- da su stranke na temelju ugovora o prodaji od 10. prosinca 1998. kupile od M. P. predmetnu kuću u V. oznake č. zgr. 809/24, svaki za 1/2 dijela za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 60.000,00 DEM,

 

- da je tužitelj temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između S. d.o.o. V. kao prodavatelja i I. L. kao kupca 17. siječnja 2005. kupio stan u V. T. na I. katu, površine 45m2 za kupoprodajnu cijenu od 33.750,00 EUR-a,

 

- da je tužitelj kod Zagrebačke banke d.d. podigao kredit od 25.000,00 EUR-a na rok od 10 godina koji otplaćuje od travnja 2005. u iznosu od 285,11 EUR-a mjesečno,

 

- da su tužitelju rješenjem ureda Državne uprave … županije, Službe za gospodarstvo, Ispostava H. od 12. travnja 2006. izdani minimalni uvjeti za iznajmljivanje jednog apartmana za četiri osobe u V. i da mu se odobrava pružanje usluga građana u domaćinstvu,

 

- da je rješenjem ureda Državne uprave … županije, Odsjek za turizam, Ispostava H. od 27. lipnja 2008. prestalo važenje odobrenja za pružanje usluga građana u domaćinstvu s danom 27. lipnja 2008.,

 

- da je iz potvrde B. d.d. V. od 14. listopada 2013., razvidno da je tuženoj isplaćena otpremnina u mjesecu travnju 2003. u iznosu od 33.000,00 kuna,

 

- da je tužena od odvjetnika A. B. 13. lipnja 2006. primila iznos od 25.227,72 kune ostvaren na ime naknade štete po presudi Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pm-5490/1 i da joj je dana 21. srpnja 2008. također na ime naknade štete isplaćen iznos od 16.943,39 kuna na temelju  presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pm-4851/01,

 

- da je tužena bila zaposlena u B. d.d. V. od 1981. do 30. travnja 2003., da je nakon toga radila u tvrtki L. I.i A. d.o.o. i tvrtki E., da je oko godinu dana čuvala dijete M. P. za iznos od 1.500,00 kuna mjesečno, kao i da je zajedno s tužiteljem oko dvije godine iznajmljivala kuću u V., te da je vodila brigu o kućanstvu i obavljala sve kućanske poslove,

 

- da je tužitelj bio zaposlen u B. d.d. V. do 1991., a nakon toga da je bio sudionik Domovinskog rata,

 

- da tužitelj kao invalid Domovinskog rata od 1994. prima mirovinu koja zajedno sa invalidninom iznosi oko 9.700,00 kuna mjesečno,

 

- da je tijekom trajanja braka stranaka zajedničkim sredstvima stečena kuća u V. i da predstavlja 1/2 svakog, što tužena ne spori,

 

- da su kuća u V. i stan u V. T. stečeni za vrijeme trajanja braka stranaka.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su primjenom odredbi članka 248., 249. i 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15 i 103/15 - u nastavku teksta: ObZ) zaključili da kuća u Vrboskoj i stan u Varaždinskim Toplicama nisu vlastita imovina tužitelja, stoga su u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev, dok su u odnosu na kuću u Vukovaru zaključili da je bračna stečevina i djelomično prihvatili tužbeni zahtjev.

 

U revizijskom dijelu postupka i nadalje je sporno jesu li kuća u V. i stan u V. T. vlastita imovina tužitelja.

 

Protivno revizijskim navodima, u pobijanoj presudi materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Prema odredbi članka 248. ObZ-a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

 

U članku 249. ObZ-a propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

 

Odredba članka 253. stavak 2. ObZ-a propisuje da je vlastita imovina, ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

 

Činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji opravdavaju pravilan zaključak sudova da su kuća u V. i stan u V. T. stečeni zajedničkim radom stranaka, pa slijedom toga nisu vlastita imovina tužitelja.

 

Tvrdnju da je kuća u V. njegova vlastita imovina revident u bitnome temelji na činjenici da je kupljena kreditom koji mu je dodijeljen na temelju njegovih osobnih svojstava - kao 80% HRVI, kao i da bi mu kredit bio dodijeljen i da nije u braku s tuženicom, jedino što bi u tom slučaju, u smislu odredbe članka 11. Uredbe o dodjelu stambenih kredita, dobio manji iznos kredita (s obzirom da je kriterij za određivanje „odgovarajućeg stana“ bio broj članova kućanstva).

 

Pravo na kredit za kupnju spornog kuće u V. tužitelj je neupitno stekao na temelju svog osobnog svojstva (statusa ratnog vojnog invalida IV. grupe s 80%-tnim oštećenjem prema rješenju Ministarstva obrane od 30. kolovoza 1994.). Međutim, sama ta činjenica nije dostatna za zaključak da bi kuća u V. predstavljala vlastitu imovinu tužitelja u smislu odredbe članka 253. stavak 2. ObZ-a.

 

Treba imati na umu da se i takav kredit, dakle, kredit stečen na temelju statusa HRVI-a, mora otplaćivati. O vlastitoj imovini tužitelja moglo bi se raditi tek u slučaju da je tužitelj jedini financijski sudjelovao u otplati kredita koji je stekao na temelju tog statusa. Međutim, iz utvrđenja sudova proizlazi upravo suprotno, odnosno da su stranke kredit otplaćivale zajedničkim radom.

 

Osim toga, iz činjenice da su stranke navedenu kuću kupile Ugovorom o prodaji od 10. prosinca 1998. svaki u 1/2 dijela, te da su se na temelju tog ugovora upisale u zemljišnu knjigu kao suvlasnici na jednake dijelove, očito proizlazi da stranke nisu ni imale namjeru da vlasništvo kuće u V. stekne isključivo tužitelj, što se razložno ističe i u obrazloženju pobijane odluke.

 

Nadalje, neosnovano se revident poziva na odredbu članka 38. stavak 5. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj, 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13, 92/14 i 121/17) kojom je propisano da je stan, odnosno kuća stečena na način propisan u stavku 2. ovoga članka u osobnom vlasništvu nositelja prava osim u slučaju ako su pravo stekli članovi obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i u tom slučaju su stečene nekretnine suvlasništvo članova obitelji i ne mogu se otuđiti dok su članovi obitelji malodobni. Ovo iz jednostavnog razloga što je navedena odredba na snazi tek od 1. siječnja 2005., odnosno nije bila na snazi u vrijeme kad su stranke stekle kuću u V. (1998.). Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 108/96), kao ni Uredba o mjerilima za stambeno zbrinjavanje HRVI Domovinskog rata i članova obitelji poginuloga, umrloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja „Narodne novine“, broj 36/97), važeći u vrijeme kada su stranke stekle kuću u V., uopće nisu sadržavali navedenu odredbu. Stoga se tužitelj ne može uspješno pozivati na tu pravnu normu, koja ni po čemu nema retroaktivan učinak.

 

Revident ukazuje da je kao podnositelj zahtjeva za kredit izgubio pravo na obnovu po nekoj drugoj osnovi, za razliku od tužiteljice koja to pravo nije izgubila pa je i dalje mogla tražiti obnovu 1/2 kuće u V.. Međutim, u ovom postupku to nije pravno relevantno. Možebitni gubitak prava na obnovu ne utječe na prosudbu je li kuća u V. vlastita imovina tužitelja u smislu odredbe članak 253. stavak 2. ObZ-a

 

Što se tiče stana u V. T., pogrešno je pravno shvaćanje tužitelja da bi taj stan bio njegova vlastita imovina samo zato što je kapara za taj stan plaćena prodajom dionica koje je on stekao na temelju statusa HRVI iz Domovinskog rata i kreditom Z. banke d.d. koji su zajednički otplaćivali samo dvije i pol godine, s obzirom da je kredit podignut 2005., a 2008. je njihov brak razveden.

 

Naime, i sam revident tvrdi da je od prodaje dionica podmirena samo kapara, dok je u preostalom dijelu isplaćen kreditom. Okolnost na koju se poziva - da je kredit za taj stan svega dvije i pol godine otplaćivan u braku, a da je nakon toga tužitelj sam nastavio otplaćivati kredit, ne utječe na promjenu u stvarnopravnom smislu. Tužitelj je u tom slučaju imao mogućnost obveznopravnim zahtjevom od tuženice tražiti isplatu odgovarajuću onom što je nastavio plaćati i razmjerno suvlasničkom dijelu.

 

Konačno, treba istaknuti da nisu od značaja revizijski navodi tužitelja kojima se poziva na odluke ovog suda broj Rev-183/2009, Revx-951/2012, Rev-1365/09 i Rev-877/08 jer se nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u postupku koji je predmet ovog revizijskog razmatranja (odnose se na otkup stana, na braniteljski kredit za koji je zahtjev podnijet za vrijeme trajanja braka ali je odobren i otplaćivan nakon razvoda, otkup stanova koji su braniteljima dani u najam sa zaštićenom najamninom).

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 24. studenog 2020.