- 1 -              Rev 4741/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4741/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik G. G., odvjetnik u V., protiv tuženika A. p. d.o.o. V., OIB: ..., kojeg zastupa zakonski zastupnik mr. sc. F. H., te po protutužbi tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida i naknade štete te naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-234/2018-6 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-70/17-13 od 26. listopada 2017., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-234/2018-6 od 16. srpnja 2019. u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-234/2018-2 od 16. srpnja 2019. u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu od 1. ožujka 2017. koji je tuženik dao tužitelju te je utvrđeno da radni odnos nije prestao (točka I. izreke); određen je sudski raskid ugovora o radu s danom 22. travnja 2017. (točka II. izreke); tuženiku je naloženo tužitelju platiti s osnove štete zbog raskida ugovora o radu iznos od 13.898,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke) dok je odbijen njegov zahtjev na isplatu ove štete u daljnjem iznosu od 8.318,46 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke). Ujedno, po protutužbi tuženika odbijen je njegov zahtjev na naknadu štete u visini od 5.155,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka V. izreke) te je tuženiku naloženo tužitelju platiti troškove postupka u iznosu od 4.296,88 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka VI. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika te je u pobijanom dijelu u toč. I., II., III., V. i VI., izreke potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, tuženik je reviziju podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 149/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Protiv iste presude, u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, tuženik je reviziju podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu  na ponovno suđenje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana u odnosu na tužbeni zahtjev dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev nedopuštena.

 

Predmet spora po tužbi je zahtjev za zaštitu prava utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida, dok je po protutužbi predmet spora zahtjev na naknadu štete nastale njemu kao poslodavcu.

 

Pošavši od utvrđenja da u postupku otkazivanja ugovora o radu tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 150. st. 1. i 4. Zakona o radu („Narodne novine“  93/14-dalje: ZR), jer je propustio sindikalnom povjereniku dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, slijedom čega da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. ožujka 2017. u smislu odredbe čl. 150. st. 12. ZR, ništetna, prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja na utvrđenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštenom i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kao osnovan prihvatio (točka I. izreke).

 

Cijeneći da su ispunjene pretpostavke iz čl. 125. ZR za sudski raskid ugovora o radu jer da otkaz poslodavca nije dopušten, a tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos te da se tužitelj, koji je u dobi od dvadeset i devet godina i kod tuženika je ostvario osam godina staža, s danom 22. travnja 2017. zaposlio kod drugog poslodavca, sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu te odredio prestanak radnog odnosa s tim datumom (točka II. izreke) i ujedno s osnove štete tuženiku naložio tužitelju platiti tri prosječne (bruto) plaće koje je utvrdio u mjesečnom iznosu od 4.633,90 kn, odnosno štetu u ukupnom bruto iznosu od 13.898,70 kn (točka III. izreke). Zahtjev tužitelja preko tog iznosa u visini od 8.318,46 kn s pripadajućim zateznim kamatama sud je kao neosnovan odbio (točka IV. izreke).

 

Utvrdivši da u ovom postupku tuženik nije dokazao pretpostavke odgovornosti tužitelja za naknadu štete jer da radnje i propuštanja tužitelja koje se njemu stavljaju na teret ne predstavljaju namjerno ili krajnje nepažljivo postupanje, sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 107. st. 1. ZR odbio je kao neosnovan zahtjev po protutužbi tuženika na isplatu štete u visini od 5.155,00 kn. Pritom je sud posebno cijenio da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužitelj upute za postupanje u sustavu "Četrta pot" dobio u pisanom obliku te da okolnost što tužitelj svaki puta na dnevnom obračunu nije prilagao i prazne papire ili dijelove karte, odnosno nije evidentirao kada bi došlo do problema u tom sustavu, nema značaj postupanja koje bi se moglo kvalificirati kao namjera ili krajnja nepažnja, a da tuženik u postupku i nije dokazao da je njemu stvarno nastala šteta upravo u visini od 5.150,00 kn koji se iznos zapravo odnosi na vrijednost izdanih karata bez navedenih priloga kojima bi se opravdalo duplo izdavanje karata, originala i duplikata karte, odnosno nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti tužitelja za štetu njemu nastalu u razdoblju od 9. lipnja 2016. do 11. rujna 2016. kako je precizirao u protutužbi.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik obrazlaže tvrdnjom o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP jer da je izreka presude u kojoj se u toč. I., između ostalog, navodi da radni odnos nije prestao, dok da se u toč. II. navodi da radni odnos tužitelja temeljem sudskog raskida prestaje s danom 22. travnja 2017. proturječna.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer izreka presude nije proturječna.

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je otkaz nedopušten te da zbog toga radni odnos tužitelja nije prestao. Okolnost da se u istoj presudi, polazeći upravo od navedenog utvrđenja, prihvaća zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, s jednim kasnijim datumom nije u proturječnosti jer iz izreke presude jasno proizlazi da ugovor o radu nije prestao otkazom (1. ožujka 2017.) već je trajao sve do 22. travnja 2017., kao dana sudskog raskida ugovora o radu.

 

Stoga prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 22. toč. 11. ZPP.

 

Pretežnim revizijskim navodima tuženik osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza, čime sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, a ujedno osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno tvrdnji revidenta prvostupanjski sud ocjenu dokazao izveo je na način propisan odredbom čl. 8. ZPP i za svoju ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje dao je logične, dostatne i uvjerljive razloge.

 

Nije stoga počinjena ni bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski navodi kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su kao osnovicu za naknadu štete uzeli bruto, umjesto neto plaću tužitelja.

 

Odredbom čl. 125. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema odredbi čl. 92. st. 4. ZR plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, su plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

 

Dakle, odredbom čl. 125. st. 1. ZR u vezi čl. 92. st. 4. ZR, suprotno tvrdnji revidenta, kao osnovica za izračun naknade štete određena je plaća u bruto iznosu.

 

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, odbiti kao neosnovanu.

 

U slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi 382. st. 1. ZPP stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tuženik osim što uvodno navodi da reviziju podnosi kao izvanrednu, ne naznačuje određeno pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava te zapravo reviziju piše kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, a koja s obzirom na vrijednost protutužbenog zahtjeva (5.155,00 kn), nije dopuštena.

 

Budući da podnesena revizija ne sadrži određeno pravno pitanje ona ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Člankom 400. stavak 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti i reviziju tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.