- 1 -              Revd 3100/2020-2

Broj: Revd 3100/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., G. H. 24, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u S., protiv tuženika osiguranje … d.d. Z., U. g. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u O. društvu G. i P., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovnog broja Gž-496/2020-2 od 6. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pn-395/18 od 31. siječnja 2020., u sjednici održanoj 24. studenog 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. ZPP-a ovaj je sud ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu pa niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

U pogledu prvoga postavljenog pravnog pitanja, prvenstveno je za primijetiti da u njegovom prvom dijelu tužitelj propituje potrebu utvrđivanja „građanskopravne“ odgovornosti za konkretan slučaj, no u drugom dijelu toga pravnog pitanja, ipak precizira pojam te odgovornosti svodeći je na propitivanje potrebe utvrđenja građanskopravne „izvanugovorne“ odgovornosti. I u odlukama na koje se kao na razlog važnosti tužitelj poziva, revizijski je sud pravno shvaćanje izrazio o potrebi prethodnog utvrđenja izvanugovorne (a ne općenito građanske) odgovornosti. I samo po sebi je logično i ne bi trebalo biti upitno da u konkretnom slučaju nema mjesta propitivanju potrebe utvrđenja građanskopravne odgovornosti tuženika, jer se ovdje nesporno radi upravo o građanskopravnom odnosu.

Slijedom navedenog je za zaključiti da, dakle, prvim postavljenim pravnim pitanjem tužitelj problematizira potrebu utvrđenja izvanugovorne građanskopravne odgovornosti tuženika.

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi pravno shvaćanje nisu utemeljili na potrebi postojanja ili izostanka izvanugovorne odgovornosti, nego svoje pravno shvaćanje temelje na nastupu okolnosti predviđenih ugovorom, u smislu toč. D.1.7.2 tuženikovih Uvjeta osiguranja osoba od posljedica nezgode u motornim vozilima (…), tj. utvrđenja da je tužitelj bio pod utjecajem opojnih droga u konkretnom slučaju, a slijedom koje činjenice, prema odredbama tih ugovornih uvjeta, nema osigurateljnu zaštitu.

Doduše, za primijetiti je da se nižestupanjski sudovi, osim prethodnog, također upuštaju u ocjenu doprinosa tužitelja nastanku prometnoj nezgodi, ali njihova se odluka prvenstveno temelji na navedenom u prethodnoj rečenici i opstaje i bez daljnjih utvrđenja vezanih uz dinamiku nastanka prometne nezgode.

Radi sveobuhvatne analize prijedloga za dopuštenje revizije, a uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja nadodati da, ako bi se ipak uzelo da je tužitelj prvo pravno pitanje utemeljio na propitivanju građanskopravne (a ne samo izvanugovorne) odgovornosti, u odlukama na koje kao na razloge važnosti (u smislu čl. 385.a ZPP-a) tužitelj pozvao revizijski sud nije izrazio pravno shvaćanje u pogledu potrebe utvrđivanja građanskopravne (već samo izvanugovorne) odgovornosti, pa u tom smislu, a u pogledu toga pravnog pitanja tužitelj nije dokazao njegovu važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

U pogledu drugog prijedlogom postavljenog pravnog pitanja je također za istaknuti da nižestupanjski sudovi, protivno implikacijama toga pitanja, nisu iskazali pravno shvaćanje (niti na tome utemeljili svoju odluku) da se kod ugovornog osiguranja osoba ne bi isplaćivala novčana naknada za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti. Tako ni to pitanje nema utjecaja na odluku u ovome sporu.

Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 24. studenog 2020.