- 1 -              Revr 421/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 421/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu H., K., Š., B. i partneri u Z., protiv tuženika-protutužitelja E. d.o.o. u stečaju, Z., OIB: …, kojeg zastupa stečajna upraviteljica M. V. T. iz Z., a nju zastupa punomoćnica B. Ć., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1362/17-2 od 10. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9063/14-57 od 12. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1362/17-2 od 10. listopada 2017. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Pr-9063/14-57 od 12. srpnja 2017. pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 249.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2009. do isplate te da mu naknadi parnični trošak sve u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke odbio je protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj tražio da mu tužitelj-protutuženik isplati iznos od 210.430,46 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2009. do isplate te da mu naknadi parnični trošak sve u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke odredio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-1362/17-2 od 10. listopada 2017. odbio je žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) je podnio reviziju zbog razloga opisanih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuje. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Sudsku ocjenu dokaza izveo je prvostupanjski sud i to upravo na način propisan odredbom čl. 8. ZPP tako da je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. To uvjerenje opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima pa u postupku pred drugostupanjskim sudom prihvaćanjem takve ocjene dokaza nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

Kako kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 8. ZPP tužitelj pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, valja reći da je riječ o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz tog razloga, pa takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U situaciji kada je sud utvrdio da tuženik nije prihvatio tehničko unaprjeđenje tuženika, već samim time nije ispunjen preduvjet za isplatu naknade tužitelju pri čemu drugostupanjski sud svoju odluku nije niti utemeljio na činjenici postoji li tehničko unaprjeđenje, pa okolnost da drugostupanjski sud nije obrazložio smatra li da postoji tehničko unaprjeđenje ili ne, ne predstavlja počinjenje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Jednako tako niti eventualni propust tuženika da ishodi potrebne dozvole u situaciji kada je tuženik odlučio ne primijeniti tehničko unaprjeđenje zbog nezadovoljavajućeg rješenja nadležnog ministarstva ne predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj se drugostupanjski sud bio dužan očitovati. Naime, poslodavac ima pravo ne primijeniti unaprjeđenje radnika ako ga ne smatra svrsishodnim naročito kada nije dobio pozitivno rješenje nadležnog ministarstva jer se poslodavac nije dužan izložiti riziku i eventualnim daljnjim troškovima pokrećući upravni spor.

 

Zbog navedenog, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada se nije očitovao o navedenim okolnostima.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za tehničko unaprjeđenje te protutužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti za isplatu naknade za tehničko unaprjeđenje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika,

 

- da je tužitelj izradio projekt „Uspostava nove djelatnosti baždarenja vozila u tvrtki tuženika“ kojeg je tuženik prvobitno prihvatio,

 

- da je tuženik po prijedlogu tužitelja kao voditelja projekta za realizaciju projekta nabavio opremu proizvođača S. E.,

 

- da je rješenjem Ministarstva … od 19. siječnja 2009. tuženiku izdano odobrenje za ispitivanje i ugradnju analognih tahografa proizvođača S. E. i ispitivanje i ugradnju digitalnih tahografa, ali ne i odobrenje za ispitivanje i ugradnju analognih tahografa drugih proizvođača,

 

- da su u vozilima koje je tuženik prodavao tvornički bili ugrađeni analogni tahografi proizvođača S. V. K. za čije ispitivanje tuženik nije imao odobrenje nadležnog Ministarstva,

 

- da tuženik nije prihvatio tehničko rješenje tužitelja odnosno isto nije primijenio u svom poslovanju niti je ostvario profit.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer nisu ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 98. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 137/04, pročišćeni tekst – dalje: ZR) s obzirom da tuženik nije prihvatio primijeniti tehničko unaprjeđenje tužitelja. Nadalje, sudovi su odbili i protutužbeni zahtjev za naknadu štete jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 105. ZR s obzirom da tuženik nije dokazao da je tužitelj zbog svoje nestručnosti odabirom pogrešne opreme prouzročio štetu tuženiku.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da pitanje realizacije tog unaprjeđenja ne može imati utjecaj na pravo tužitelja na naknadu.

 

 

Odredbom čl. 98. st. 1. ZR propisano je da ako poslodavac prihvati primijeniti tehničko unaprjeđenje koje je predložio radnik, dužan mu je isplatiti nadoknadu utvrđenu kolektivnim ugovorom, ugovorom o radu ili posebnim ugovorom.

 

Iz navedenog proizlazi da je za isplatu naknade radniku potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke: da postoji tehničko unaprjeđenje radnika te da je poslodavac prihvatio primijeniti to unaprjeđenje. U situaciji ako se ne ispune obje pretpostavke, nema uvjeta za isplatu naknade prema čl. 98. st. 1. ZR.

 

U situaciji kada je poslodavac prvobitno prihvatio prijedlog tužitelja, ali nije dobio odgovarajuće rješenje nadležnog ministarstva koje je nužno za obavljanje predložene djelatnosti i to upravo zbog neodgovarajuće opreme koja je nabavljena po prijedlogu tužitelja koji je bio voditelj projekta i odgovorna osoba, poslodavac je u konačnici odbio prihvatiti primjenu tehničkog unaprjeđenja koje je predložio tužitelj. Ako projekt tužitelja nije realiziran, znači da ga poslodavac nije primijenio odnosno da je odbio primijeniti njegovo tehničko unaprjeđenje pa nema niti osnove za isplatu naknade prema odredbi čl. 98. st. 1. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.