Broj: Kž 419/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. K., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2017. broj K-87/15., u sjednici održanoj 22. ožujka 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik I. K. oslobođen je od optužbe da bi počinio dva kaznena djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

Na temelju odredbe članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećenik trgovačko društvo V. papir D. d.o.o. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen je u parnicu.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., nužni izdaci optuženika, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude. U prilog tome ističe da je trebalo prihvatiti iskaz svjedoka M. G., predsjednika uprave D. M. d.o.o., a da nije trebalo cijeniti iskaze svjedoka D. M. i I. B., direktora društva D. karton d.o.o., zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a da je trebalo ispitati svjedoke, predstavnike društva kupaca D. karton d.o.o., zbog čega je onda činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno.

U ovom postupku nije bilo sporno da je optuženik direktor društva V. papir D. d.o.o., da je potpisao sporne ugovore i da je prema tim ugovorima društvu D. karton d.o.o. isporučivana roba, kao što nije bilo sporno da je D. karton d.o.o. bila insolventna i blokirana od 1999., da je imala dug prema državnom proračunu i pravnim osobama od tri milijuna kuna te da je društvu V. papir D. d.o.o. ostao neplaćen dug od 2.537.623,73 kune od strane društva D. karton d.o.o. U ovom postupku je bilo sporno je li optuženik povrijedio dužnost zaštite imovinskog interesa društva V. papir D. d.o.o. i svojim mu postupanjem nanio znatnu štetu, odnosno je li postupao u skladu sa poslovnom strategijom osnivača i vlasnika društva V. papir D. d.o.o. u Mađarskoj.

Naime, članovi društva, osnivači i vlasnici društva V. papir D. d.o.o. iz Z. su prema izvatku iz sudskog registra D. R. iz Mađarske, a čiji je predsjednik uprave M. G., dok je optuženik I. K. u inkriminirano vrijeme bio član uprave društva V. papir D. d.o.o. Obranu optuženika I. K. da nije postupao s ciljem da nanese znatnu štetu društvu V. papir D. d.o.o. čiji je bio direktor, nego da je postupao u skladu s poslovnom strategijom vlasnika i osnivača tog društva, prvostupanjski sud s pravom prihvaća kao vjerodostojnu, budući da je u bitnim dijelovima potvrđuju svjedoci D. M. i I. B., direktori D. karton d.o.o., Z. Č., direktor proizvodnje društva V. papir D. d.o.o., Ž. S., financijski direktor tog društva, M. P., komercijalni direktor tog društva, kao i L. D., član uprave tog društva, ali i svjedokinja J. M., knjigovotkinja tog društva.

Upravo svjedoci Z. Č., Ž. S., M. P. i L. D. potvrđuju da je poslovna strategija vlasnika i osnivača društva V. papir D. d.o.o. bila osvajanje regionalnog (hrvatskog, bosanskog, slovenskog) tržišta pronalaženjem novih regionalnih partnera, kroz preuzimanje tih društava, odnosno preuzimanjem njihovih kupaca. Da je uprava D. R. Mađarska provodila tu poslovnu strategiju i putem društva V. papir D. d.o.o. na području Republike Hrvatske te da je o svemu bila upoznata, a osobito o lošem financijskom stanju društva D. karton d.o.o. proizlazi iz iskaza tih svjedoka, kao i svjedokinje J. M. U tom smislu navedeni svjedoci jasno navode kako je uprava D. R. u Mađarskoj znala za prezaduženost i blokiranost društva D. karton d.o.o. jer su provodili dubinska snimanja tog društva kako bi odlučili hoće li ga preuzeti, sastavljana su financijska izvješća, slali su revizore kako bi izvršili kontrolu, održavali su se tjedni, mjesečni i godišnji sastanci, kako u Hrvatskoj, tako i u Mađarskoj, gdje su se iznosili problemi dužnika, dugovanja i financijska izvješća, a isto tako su imali kompjuterski sustav, softver koji je pokazivao stanje svih dužnika pa tako i društva D. karton d.o.o. Uz to, suradnja sa društvom D. karton d.o.o, započela je i prije sklapanja spornih ugovora iz točke 1. prvostupanjske presude koje je potpisao optuženik na način da su vršene isporuke robe, s ciljem da to društvo smanji svoje dugove, a to proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka te rezultata financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Naime, prvotni plan D. R. Mađarska bio je preuzeti društvo D. karton d.o.o., o čemu neki svjedoci imaju neposredna, a neki posredna saznanja, uz uvjet da to društvo podmiri svoja ranija dugovanja, zbog čega su sporni ugovori iz točke 1. izreke prvostupanjske presude omogućavali plaćanje tih dugova kompenzacijama. Tako svjedok I. B. opisuje kako su prodajom isporučene robe iz društva V. papir D. d.o.o. trebali smanjiti svoje dugovanje dobavljačima i da je dogovor bio takav da ih preuzmu bez dugova, a sve u cilju kako bi se osiguralo stabilno tržište, dok iz pisma svjedoka Ž. S. proizlazi kako je optuženik vršio pritisak na zaposlenike kako bi se pokušala namiriti dugovanja društva D. karton d.o.o. Svjedok L. D. navodi kako se niti jedna odluka nije donosila bez znanja i odobrenja uprave u Mađarskoj, a svjedok M. P. je iskazao da kad je predsjednik uprave M. G. dao neki nalog optuženiku, taj se nalog morao ispuniti i bez znanja predsjednika uprave se nije mogao poduzeti neki poslovni potez.

Povezujući te okolnosti, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da optuženik nije mogao samostalno odlučivati o isporuci robe, već da je za to trebao imati odobrenje uprave u Mađarskoj. Da je tome tako, potvrđuje i ugovor o radu optuženika iz kojeg proizlazi da je dužan rukovoditi društvom u suradnji s poslovnom upravom u Mađarskoj, ostvarivati njihove poslovne ciljeve i strategije te da je ograničen u samostalnom odlučivanju. Osim toga, iz iskaza svjedoka M. G. proizlazi da je za isporuku robe na području Republike Hrvatske do 30. rujna 2003. bio odgovoran G. D., a ne optuženik, a iz rezultata financijsko knjigovodstvenog vještačenja da je isporuka robe nastavljena i nakon što je optuženik I. K. dao ostavku na funkciju direktora, odnosno nakon 14. rujna 2004. Iz navedenog slijedi da optuženik nije cijelo vrijeme bio odgovoran za isporuku robe društvu D. karton d.o.o. Nadalje, nije zanemariva niti činjenica da je tijekom inkriminiranog razdoblja društvo V. papir D. d.o.o. u tri navrata povećavalo svoj temeljni kapital. Te okolnosti upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optuženik sklapanjem spornih ugovora nanio znatnu štetu društvu V. papir D. d.o.o., već da su neplaćena potraživanja društva D. karton d.o.o. rezultat poslovne strategije uprave u Mađarskoj koju je provodila putem društva V. papir D. d.o.o. i koja je omogućila tom društvu širenje poslovnog tržišta na području Republike Hrvatske preuzimanjem kupaca društva D. karton d.o.o., a koji je u konačnici i realiziran, dok je s druge strane društvo D. karton d.o.o. otišlo u stečaj.

S pravom stoga prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz svjedoka M. G., predsjednika uprave da je za probleme s likvidnošću društva D. karton d.o.o. saznao tek početkom 2004. pa da je obustavio isporuku, da je ideja o preuzimanju društva D. karton d.o.o. krenula od optuženika, da uprava u Mađarskoj nije imala saznanja o financijskom stanju društva D. karton d.o.o., budući da iz navedenih personalnih i materijalnih dokaza proizlazi suprotno. Zbog toga nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao zaključiti da je optuženik sam započeo poslovnu suradnju sa tim društvom i da je pratio i vršio nadzor te isporuku bez znanja i odobrenja uprave u Mađarskoj.

Konačno, činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno jer nisu ispitani svjedoci predstavnici kupaca koje je preuzeo V. papir D. d.o.o., budući da iz podataka u spisu, osobito iskaza svjedoka L. D., M. P. i Ž. S. jasno proizlazi da je društvo V. papir d.o.o. ostvarilo svoj primarni strateški cilj, nakon izgradnje tvornice u Z., koja i dan danas posluje na području Republike Hrvatske, a to je preuzimanje kupaca D. karton d.o.o. pa se njihovom ispitivanjem ne bi utvrdile nove činjenice.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da nema nikakve sumnje da je optuženik I. K. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude jer je sam potpisao ugovor o cesiji od 25. rujna 2014. između V. papira D. d.o.o., A. commerce d.o.o. i L. 2 d.o.o., iako je to društvo mogao zastupati isključivo skupno. Navedeno, prema žalbenim tvrdnjama, proizlazi iz činjenice da je i ranije potpisivao cesije, pa tako i onu sklopljenu između N. d.o.o., A. C. d.o.o. i V. papira D. d.o.o. te iz iskaza svjedoka F. A.

Nije sporno da je optuženik I. K. kao direktor trgovačkog društva V. papir D. d.o.o. mogao zastupati to društvo skupno s još jednim članom uprave (od ukupno trojice) u razdoblju od 13. rujna 2004. pa nadalje, kao što nije sporno da je podnio ostavku na funkciju direktora tog društva idući dan, odnosno 14. rujna 2004., koja je prihvaćena od predsjednika uprave D. Mađarska d.o.o., M. G., s otkaznim rokom do 31. prosinca 2004.

Iz grafološkog vještačenja proizlazi da se nije moglo utvrditi radi li se doista o potpisu optuženika na ugovoru o cesiji od 25. rujna 2004. sklopljenog između A. commerce, V. papir D. d.o.o. i L. 2 d.o.o. jer nije dostavljen izvornik tog ugovora, već samo „loša“ preslika iz koje je vidljivo da je taj ugovor potpisan parafnim potpisom nekoga iz društva V. papir D. d.o.o. te da je ovjeren pečatom broj 2, kojim su se koristili svi djelatnici Odjela računovodstva i financija, a što proizlazi iz iskaza svjedoka Z. Č. Kad se ta utvrđenja povežu sa iskazom svjedoka O. H., direktorom društva L. 2 d.o.o. koji se ne sjeća da bi imao poslovnu suradnju sa optuženikom, kao i da misli da potpisivanju ugovora o cesiji od 25. rujna 2004. nije bio prisutan optuženik, tada je opravdano prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da je optuženik doista i potpisao taj ugovor. Navedeno se ne može zaključivati samo iz činjenice što optuženik priznaje da je kao direktor V. papira D. d.o.o. potpisivao ranije sklopljene ugovore o cesiji pa tako i ugovor o cesiji od 10. srpnja 2004. između društva N. d.o.o., V. papir D. d.o.o. i A. commerce d.o.o., a što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud. Stoga s pravom nije prihvaćen kao vjerodostojan iskaz svjedoka F. A., na koji upire državni odvjetnik u žalbi, budući da taj svjedok nema neposrednih saznanja, već samo potvrđuje da je ugovor o cesiji od 25. rujna 2004. potpisao direktor društva L. 2 d.o.o., dok se sa optuženikom čuo samo telefonski.

No, neovisno o tome, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je poslovni odnos oštećenika V. papir D. d.o.o. sa društvom A. commerce započeo sklapanjem ugovora o cesiji od 10. srpnja 2004. između društva N. d.o.o., V. papir D. d.o.o. i A. commerce d.o.o. kojim je preneseno potraživanje sa društva N. d.o.o. kao starog dužnika na društvo A. commerce d.o.o. kao novog dužnika prema vjerovniku V. papiru D. d.o.o. u iznosu od 40.000,00 eura, a da je onda spornim ugovorom o cesiji od 25. rujna 2004. navedeno potraživanje preneseno sa A. commerce d.o.o. kao starog dužnika na L. 2 d.o.o. kao novog dužnika prema vjerovniku V. papiru D. d.o.o. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su i društvo N. d.o.o. i L. 2 d.o.o. bili veliki dužnici društva V. papir d.o.o., time da je društvo N. d.o.o. imalo dug od 438.175,15 eura, te više nije moglo plaćati dugove, a društvo L. d.o.o. dug u iznosu od 260.000,00 eura. Stoga je pravilno prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz financijsko knjigovodstvenog vještačenja iz kojih proizlazi da je navedenim cesijama došlo do prijenosa potraživanja u iznosu od 40.000,00 eura s jednog oštećenikovog dužnika N. d.o.o. na drugog dužnika L. 2 d.o.o., a da se te cesije mogu smatrati kao pokušaj naplate navedenog iznosa, time da oštećenik ne trpi nikakvu štetu zbog tog prijenosa potraživanja. Prema tome, nije dokazano niti da je sklapanjem ugovora o cesiji od 25. rujna 2004. nanesena šteta društvu V. papiru d.o.o.

Prema tome, osnovano je sud zaključio da nije dokazano da je optuženik I. K. djelima opisanim pod t. 1. i 2. počinio kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a njezinim ispitivanjem u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. ožujka 2018.