- 1 -              Revd 2863/2020-2

Broj: Revd 2863/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. d.o.o. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u D., uz sudjelovanje umješača G. D., D., OIB: …, protiv tuženika M. K. d.o.o. D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7010/2010-2 od 23. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj Povrv-1668/2015 od 28. lipnja 2016., u sjednici održanoj 24. studenog 2020.,

r i j e š i o   j e:

Prijedlog tuženika M. K. d.o.o. D. za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7010/2010-2 od 23. kolovoza 2016. se odbacuje.

Obrazloženje

Tuženik M. K. d.o.o. D. je podneskom od 23. srpnja 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7010/2010-2 od 23. kolovoza 2016. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije jer naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

Tuženik je u prijedlogu naznačio slijedeća pitanja:

"1.              Je li Naputak gradonačelnika o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. opći akt, te tko je ovlašten za njegovo donošenje?

2.              Je li Naputak gradonačelnika o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima od 24. travnja 2013. zakonit akt, te može li biti pravna osnova za naplatu u slučaju kad mu nije prethodila zakonom propisana suglasnost nadležnog ministarstva?

3.              U slučaju kada nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka u kojemu se pojavilo pitanje zakonitosti akta, te je li redovni sud dužan ispitivati njegovu zakonitost u procesnoj situaciji kad je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka ukazivao na konkretne razloge njegove nezakonitosti i pozvao se na odredbu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu (Narodne novine broj 99/99, 29/02, 49/02)?

4.              Jesu li odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13) prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke?

5.              Ima li presuda u obrazloženju razloge o odlučnim činjenicama ako niti jedan dokaz kojeg je tuženik predložio nije izveden, a tuženik je tijekom postupka osporavao vjerodostojnost isprava kao jedinog dokaza na temelju kojeg je donesena drugostupanjska presuda, s time da se prilikom donošenja drugostupanjske presude ne navodi zašto prigovor tuženika nije prihvaćen?"

Pitanja naznačena pod brojem 1. i 2. su važna za rješenje ovog spora, ali nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

Tuženik je naime osporio zakonitost Naputka gradonačelnika zbog toga što drži da je Naputak opći akt za čije donošenje nije nadležan gradonačelnik koji je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave, te zbog toga što je u postupku posebnog reguliranja prometa, koji je prethodio donošenju Naputka, jedinica lokalne samouprave uredila promet u posebnim zonama bez prethodne suglasnosti nadležnog ministarstva koja je bila nužna u skladu s odredbom čl. 5. st. 1. toč. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Kao razlog važnosti tuženik se pozvao na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 1042/05-2 od 5. travnja 2006. i presude Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usoz-122/2012 od 30. svibnja 2014. i Usoz-103/2014 od 27. veljače 2015.

Presuda Vrhovnog suda RH 1042/05-2 od 5. travnja 2006. nije glede zauzetog pravnog shvaćanja mjerodavna za rješenje ovog spora, jer je donesena prije stupanja na snagu Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, dalje: ZUS).

Odredbom čl. 83. st. 2. ZUS ocjena zakonitosti općih akata je stavljena u nadležnost Visokog upravnog suda, a Odlukom Ustavnog suda RH broj U-II-5157/2006 od 5. ožujka 2012. odlučeno je da i predmeti koji su već na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a u kojima se osporava zakonitost općih akata iz članka 3. stavka 2. u vezi s člankom 12. stavkom 3. točkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10.) ustupljeni su na rješavanje nadležnom Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

Pravna shvaćanja u presudama Visokog upravnog suda RH presudama poslovni broj Usoz-122/2012 od 30. svibnja 2014. i Usoz-103/2014 od 27. veljače 2015. nisu u suprotnosti s pravnim shvaćanjem u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7010/2010-2 , jer se u tim presudama upravo polazi od shvaćanja da je ocjena zakonitosti općih akata u nadležnost Visokog upravnog suda RH.

Stoga je tuženik imao drugi put pravne zaštite. Ako je točna tvrdnja tuženika da pojedinačna odluka nije donesena, tada je tuženik mogao zatražiti od nadležnog tijela donošenje pojedinačnog akta, i ishođenjem pojedinačnog akta ispuniti pretpostavku za pokretanje postupka za ocjenu zakonitosti općeg upravnog akta.

Pitanje naznačeno pod brojem 3. nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer polazi od pogrešne pretpostavke da je za to pitanje mjerodavna odredba čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu, a s tim u vezi da je za ovaj spor mjerodavno pravno shvaćanje koje je zauzeo Ustavni sud RH u odlukama U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014. U-III-213/2000 od 27. ožujka 2000. i broj U-III-1673/2015 od 25. svibnja 2017.

Naime, kako je već navedeno kod pitanja broj 1. i 2., odredbom čl. 83. st. 1. ZUS propisana je nadležnost Visokog upravnog suda RH za ocjenu suglasnosti općeg akta sa zakonom.

Pitanje naznačeno pod brojem 4. nije važno za rješenje ovog spora, jer se obrazloženje presude protiv koje se predlaže dopuštenje revizije ne temelji na pravnom shvaćanju da odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nisu prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke.

Pitanje naznačeno pod brojem 5. nije važno za rješenje ovog spora jer, suprotno tvrdnji u naznačenom pitanju, pobijana presuda u obrazloženju sadrži razloge o činjenicama odlučnim za rješenje predmetnog spora.

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 24. studenog 2020.