1              Poslovni broj: 1 UsI-894/2020-11

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-894/2020-11

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice M. N. iz P., koju zastupa opunomoćenik Ž. P., odvjetnik u V., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije u Ispostavi Pazin, Pazin, Prolaz Frana Matejčića 8, radi uklanjanja građevine, 24. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe građevinske inspekcije u Ispostavi Pazin, KLASA: UP/I-362-02/20-02/375, URBROJ: 443-02-02-19/11-20-1 od 9. travnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-362-02/20-02/375, URBROJ: 443-02-02-19/11-20-1 od 9. travnja 2020. naređeno je tužiteljici, kao investitoru, da u roku od 15 dana od dana zaprimanja tog rješenja ukloni betonsku temelju ploču, tlocrtne dimenzije 16,1 m x 6,0 m, debljine dmin = 0,25 m - dmax = 0,55 m te da ukloni zgradu, tlocrtne dimenzije 12,55 m x 5,5 m, visine prizemlja, visine na poziciji vijenca h = 2,7 m i na poziciji sljemena h = 3,2 m, koja je pokrivena dvostrešnim krovištem, sve izgrađeno bez pravomoćne građevinske dozvole, na k.č. … k.o. K., izvan građevinskog područja. Postavljanjem službenog znaka obustavljena je daljnja gradnja, a tužiteljica je upozorena na posljedice ukoliko ne postupi po navedenom rješenju.

 

Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da se osporavanim rješenjem narušava njezino pravo na dom utvrđeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija), jer da kuća koju bi trebala ukloniti predstavlja jedini dom njezine obitelji i da osim te kuće nemaju drugi smještaj, a niti ga mogu osigurati budući da su sve uložili u predmetnu kuću. Nadalje tužiteljica u tužbi obrazlaže što se smatra pravom na dom pa tako navodi da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (presuda Bjedov protiv Hrvatske). Obrazlaže da dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (presuda Orlić protiv Hrvatske) te da dom može, primjerice, biti i kamp kućica ili drugi prostor ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom. Obrazlaže kako zaštitu na temelju čl. 8. Konvencije uživaju i poslovne prostorije (presuda Zahi protiv Hrvatske) te navodi da je dom činjenični, a ne pravni pojam i da ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (presuda Paulić protiv Hrvatske). Navodi da je miješanje svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Smatra da donošenje osporavanog rješenja predstavlja čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava i oduzima pa da je stoga predmetno rješenje i izvršenje tog rješenja protivno čl. 8. Konvencije. Stoga tužiteljica u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

 

Tužiteljica je u okviru tužbe predložila da Sud odredi odgodni učinak tužbe, a isti je odbijen ovosudnim rješenjem poslovni broj 1 UsI-894/2020-4 od 28. srpnja 2020. iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Tužiteljica svojim navodima u tužbi ne spori da je izgradila kuću opisanu u izreci osporavanog rješenja bez potrebnog akta za gradnju. Tužiteljica jedino smatra da joj je osporavanim rješenjem povrijeđeno pravo na dom.

 

Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužiteljica osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

 

Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

Čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13, 20/17 i 39/19, dalje: ZG) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako tim  Zakonom ili propisom donesenim na temelju tog Zakona nije drukčije propisano. U st. 2. istog članka propisano je da investitor može na vlastitu odgovornost i rizik pristupiti građenju na temelju izvršne građevinske dozvole.

 

Čl. 103. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18, dalje: ZDI) propisano je da kada građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, obvezan je po službenoj dužnosti pokrenuti upravni postupak i narediti odgovarajuće inspekcijske mjere u skladu s tim Zakonom.

 

Čl. 8. st. 1. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U st. 2. istog članka propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Dakle, s obzirom da nije sporno da tužiteljica ne posjeduje građevinsku dozvolu za gradnju predmetne kuće to je povrijeđen citirani čl. 106. ZG pa je stoga zakonito na temelju citiranog čl. 103. st. 3. ZDI tužiteljici naložena inspekcijska mjera uklanjanja te građevine kako je to propisano u čl. 113. tog Zakona.

 

U odnosu na navode tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na dom navodi se da su ti navodi neosnovani iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o situaciji iz citiranog čl. 8. st. 2. Konvencije kada se javna vlast miješa u ostvarivanje tog prava u skladu sa zakonom (spomenutim ZDI). Dakle, država se treba suzdržati od miješanja u pravo na dom pojedinca, osim u slučajevima propisanim zakonom. Bespravna gradnja je zahvat u prostoru koji nije u skladu s mjerodavnim propisima i stoga nije u javnom interesu, naprotiv, u javnom interesu je da se takva gradnja spriječi.

 

Dakle, u konkretnom slučaju, predmetno „miješanje“ javne vlasti u pravo bespravnoga graditelja na dom je objektivno opravdano i u javnom je interesu radi osiguranja jedinstvene i pravilne primjene zakona.

 

Dodaje se i to da vlasništvo nad stambenom nekretninom nije jedini način rješavanja stambenih potreba, a prihvaćanje tužiteljičinih gledišta rezultiralo bi zaključkom da svatko može, bez izlaganja riziku uklanjanja, bespravno izgraditi jedan stambeni objekt, pod uvjetom da mu je to jedina nekretnina u vlasništvu, što je pravno neutemeljeno.

 

Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno izreci ove presude.

 

U Rijeci 24. studenoga 2020.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.