- 1 -              Revr 392/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 392/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. M., iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. P. i L. Z., Z., protiv tuženika Zavoda za hitnu medicinu grada Z., pravnog slijednika Ustanove za hitnu medicinsku pomoć Z., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-270/15-2 od 11. studenog 2016., ispravljenoj rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-270/15-4 od 27. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3528/14-22 od 15. listopada 2015., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. 21 Pr-3528/14-2 od dana 15. listopada 2015. god. u odbijajućem dijelu zateznih kamata na iznos od 619,25 kn za razdoblje od 01. rujna 2012. do isplate te zateznih kamata na iznos od 749,57 kn za razdoblje od 01. svibnja 2013. god. te zateznih kamata na iznos od 340,58 kn od 01. veljače 2014. god. do isplate.

 

II. Uvaženjem žalbe tužitelja  p r e i n a č u j e  se citirana presuda u preostalom dijelu te sudi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 29.418,87 kn sa zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena za razdoblje od dospijeća do dana 31. srpnja 2015. god., a od dana 01. kolovoza 2015. god. do isplate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 800,00 kn od 1. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 800,00 kn od 1. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 800,00 kn od 1. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 545,48 kn od 1. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 800,00 kn od 1. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 800,00 kn od 1. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 618,20 kn od 1. prosinca 2011. godine pa do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 831,25 kn od 1. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 656,25 kn od 1. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.050,00 kn od 1. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. lipnja2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 837,75 kn od 1. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 837,75 kn od 1. rujna 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 749,57 kn od 1. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 1.058,20 kn od 1. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 310,62 kn od 1. veljače 2014. godine do isplate

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.290,00 kn u roku od osam dana dok se odbija zahtjev tužitelja za isplatom preostalog parničnog troška u iznosu od 2.187,50 kn.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 8.750,00 kn.“

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da je tuženik podnio tzv. izvanrednu reviziju protiv dijela drugostupanjske presude pod točkom II. izreke pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno je odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je stoga tuženiku u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tuženika razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za troškove međumjesnog prijevoza na relaciji P. Z., na temelju odredbe čl. 79. st. 7. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05 - dalje: KU/05), čl. 84. st. 7. KU/11 („Narodne novine“ broj 126/11) odnosno čl. 76. KU-a iz 2013. („Narodne novine“ broj 143/13) u svezi čl. 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12 - dalje: TKU).

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da se je tužitelj slobodnom voljom potpisivanjem izjave od 22. siječnja 2010. odrekao prava na naknadu troškova dolaska na posao međumjesnim prijevozom te je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se pritom na odredbu čl. 203. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11). Nastavno je obrazložio da, budući da je udaljenost od mjesta rada do mjesta stanovanja tužitelja preko 100 km, navedeni troškovi mu se ne bi mogli priznati bez posebne odluke ministarstva, što bi, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, proizlazilo iz odredbe čl. 79. st. 7. KU/05, odnosno čl. 76 KU/13 u vezi s odredbom čl. 67. st. 8. TKU-a.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je takav zaključak prvostupanjskog suda pogrešan. Naime, drugostupanjski sud je utvrdio da je izjava o sadržajnom odricanju od prava na naknadu za međumjesni prijevoz potpisana 22. siječnja 2010., prije zasnivanja radnog odnosa tužitelja - budući da je ugovor o radu sklopljen je dana 15. veljače 2010. - dakle u vrijeme kada tužitelj to pravo nije ostvario. Pritom je drugostupanjski sud utvrdio da je čl. 7. Ugovora o radu ugovoreno da tužitelj ima pravo na plaću i druga materijalna prava za slučajeve i u visini utvrđenoj aktima poslodavca. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je tužitelj tek stupanjem na rad, na temelju Ugovora o radu, ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza te nije se mogao odreći tog prava prije nego što ga je ostvario.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio pogrešnim utvrđenje prvostupanjskom suda da bi udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada tužitelja iznosila više od 100 km, jer je tijekom postupka tužitelj dokazao da navedena udaljenost iznosi 59, 1 km u jednom smjeru (što tuženik nije učinio spornim). Stoga drugostupanjski sud zaključuje da se navedene odredbe čl. 79. st. 7. KU/05, odnosno čl. 76 KU/13 u vezi s odredbom čl. 67. st. 8. TKU-a, ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza, te je, utvrđujući bitne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu (čl. 373.a ZPP-a), djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Revizija tuženika se svodi (samo) na problematiziranje utvrđenja drugostupanjskog suda glede datuma zasnivanja radnog odnosa, pri čemu se tužitelj poziva na datum upisan u radnoj knjižici kao dan početka rada (22. siječnja 2010.), upućujući pritom na to da radna knjižica predstavlja javnu ispravu.

 

Međutim, tužitelju valja odgovoriti da je odredbom čl. 230. st. 3. ZPP-a propisano da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

 

Radni odnos se zasniva ugovorom o radu (čl. 8. st. 1. Zakona o radu - „Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, odnosno čl. 10. st. 1. Zakona o radu - „Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19), a podaci upisani u radnoj knjižici kao javnoj ispravi mogu biti uspješno osporeni dokazivanjem da su u toj javnoj ispravi činjenice neistinito utvrđene - što je tužitelj i učinio dostavljanjem ugovora o radu u kojem je naveden datum 15. veljače 2010. kao datum sklapanja ugovora o radu i zasnivanja radnog odnosa. Pritom valja istaći da tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije ni tvrdio da datum naveden u ugovoru o radu ne bi predstavljao datum sklapanja tog ugovora i zasnivanja radnog odnosa.

 

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 24. studenoga 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.