Broj: Kž-335/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljene M. Š., 2. okrivljene D. S., zbog kaznenog djela sramoćenja iz čl. 148. st. 1. i dr. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe privatne tužiteljice M. Š., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-294/2015 od dana 22. studenog 2017., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba privatne tužiteljice M. Š. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-294/2015 od 22. studenog 2017., 1. okrivljena M. Š. i 2. okrivljena D. S., na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođene su od optužbe da bi i to 1. okrivljenica počinila kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148. st. 1. KZ/11 činjenično opisano izrekom pobijane presude pod točkom 1., te kazneno djelo pomaganja u sramoćenju iz čl. 148. st. 1. uz primjenu čl. 38. KZ/11 i čl. 51. KZ/11 opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, a 2. okrivljenica kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148. st. 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude pod točkom 2. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, te nužni izdaci 1. okrivljene M. Š. i nužni izdaci i nagrada njezina branitelja, te nužni izdaci 2. okrivljene D. S. i nužni izdaci i nagrada njezina branitelja, padaju na teret privatne tužiteljice M. Š., te se privatnoj tužiteljici nalaže platiti troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu od 500,00 kuna, te nužne izdatke 1. okrivljene M. Š. i nužni izdaci i nagrada njezina branitelja te nužne izdatke 2. okrivljene D. S. i nužni izdaci i nagrada njezina branitelja u visini koja će biti određena posebnim rješenjem.

              Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnijela privatna tužiteljica M. Š. po punomoćnicima K. O. i B. H., iz Z. odvjetničkog ureda K. O. i B. H., iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te je predložila da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenice oglasi krivim za kaznena djela za koja su optužene i osudi na novčane kazne predložene optužnim aktom, podredno da se pobijana presuda preinači u odnosu na 2. okrivljenu i proglasi je krivom za kazneno djelo uvrede te osudi novčanom kaznom predloženom optužnim aktom ili pak pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Odgovor na žalbu privatne tužiteljice podnijela je 1. okrivljena M. Š., po branitelju I. K., odvjetniku iz Z., nalazeći da su navodi privatne tužiteljice u žalbi neosnovani pa predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

              Žalba privatne tužiteljice nije osnovana.

              Nije u pravu žaliteljica, tj. privatna tužiteljica, kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 a koju povredu vidi u tome da se pobijana presuda temelji na potpuno nejasnim i proturječnim razlozima o odlučnim činjenicama te da postoji očita razlika između onoga što se u presudi govori o sadržaju isprava i samih tih isprava. To se u prvom redu, po stavu žaliteljice, odnosi na proturječne razloge presude o primjeni tzv. odredaba o isključenju protupravnosti kako za kazneno djelo sramoćenja tako i za kazneno djelo uvrede.

              Sadržano istaknuti žalbeni osnov predstavlja u stvari žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona. Stoga je prvostupanjska presuda, ispitana u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. iz čl.468. st. 2. ZKP/08, i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa je utvrđeno da niti jedna takva povreda nije počinjena.

              Činjenično stanje je također u cijelosti pravilno utvrđeno.

              Naime, nema dvojbe da je 1. okrivljena M. Š. 9. ožujka 2015. ravnateljici škole A. Š. u Z., kao i S. J., pedagogu u toj školi, uz popratno pismo kojim ih obavještava da je Prekršajni su u Samoboru donio presudu protiv privatnog tužitelja kao djelatnika škole, istim dostavila nepravomoćnu presudu Prekršajnog suda u Samoboru br. PP-1-MRM-69/14 od 23. veljače 2015. te nije sporno da su navodi popratnog dopisa uz koji je presuda dostavljena ravnateljici i pedagogu istiniti, odnosno da je doista Prekršajni sud u Samoboru donio presudu kojom je privatna tužiteljica proglašena krivom zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koja presuda je nepravomoćna. Nužno je dodati da navedeno nije osporila niti jedna od stranaka u ovom postupku.

Spornim se, vezano za činjenice koje se inkriminiraju 1. okrivljenoj ukazuje činjenica da li su činjenične tvrdnje koje je 1. okrivljenica iznijela, odnosno pronijela ravnateljici i pedagogu škole, takve naravi da mogu škoditi časti i ugledu privatne tužiteljice i da li je 1. okrivljena radnjama koje je počinila to napravila na način da je postupala s namjerom da iznošenjem, odnosno prenošenjem takvih činjeničnih tvrdnji naškodi ugledu i časti privatne tužiteljice.

              Prvostupanjski sud je vrlo detaljno analizirao kompletan dokazni postupak te je vezano za to pravilno zaključio da nalazi dokazanim da je 1. okrivljenica pred drugim osobama iznijela, odnosno pronijela, iako istinitu, činjeničnu tvrdnju koja može naškoditi časti ili ugledu privatne tužiteljice. No, nakon toga pravilno prvostupanjski sud razmatra okolnosti vezane za primjenu blažeg zakona u smislu odredbe čl. 3. KZ/11, pa odlučujući o tome koji je zakon povoljniji za okrivljenika, utvrdio da je vezano za ovu inkriminaciju povoljniji kazneni zakon iz 2015. tj. izmjene KZ/11 (NN 56/15 i 61/15). To iz razloga što inkriminirano kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148. st. 1. KZ/11 ima kontinuitet u kaznenom djelu teškog sramoćenja iz čl. 148. st. 1. KZ/11 (NN 56/15 i 61/15) te je pravilno utvrđeno da je blaži za okrivljenika izmijenjeni KZ i to zbog odredbe čl. 148. st. 4. KZ/11. Naime, u stavku 3. istog članka u KZ (NN 125/11, 144/12) bilo je propisano da nema kaznenog djela sramoćenja ako je počinitelj dokazao istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili je pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost, dok je st. 4. citiranog članka KZ/11 (NN 125/11, 144/12) zabranjivao dokazivanje okolnosti iz st. 3. ukoliko tu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugih opravdanih razloga, a postupao je s pretežitim ciljem da naškodi časti i ugledu drugog, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe. Nasuprot tome, st. 4. čl. 148. KZ/11 (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) a koji je na snazi u vrijeme presuđenja, propisuje da dokazivanje okolnosti iz st. 3. nije dopušteno samo ako se činjenične tvrdnje iz stavka 1. odnose na osobne ili obiteljske prilike. Prema tome, prema odredbi čl. 148. st. 4. KZ/11 (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) isključenje dokazivanja istinitosti iznesene ili prenesene činjenične tvrdnje, znatno je in favorem za okrivljenika suženo, jer po najnovijem Kaznenom zakonu (koji je na snazi u vrijeme presuđenja) za dopuštenost dokazivanja istinitosti činjenične tvrdnje nije potrebno kao obligatorno postojanje javnog ili drugog opravdanog interesa, već je isključivo nužno da se činjenične tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe, uslijed čega je, a kako je to već i istaknuto, za 1. okrivljenicu blaži izmijenjeni KZ/15 od KZ/11.

              Za sva svoja utvrđenja, a vezano za tumačenje koji je zakon povoljniji, prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se žalitelja upućuje na isto (str. 8. i str. 9., 1. odlomak obrazloženja pobijane presude).

              Isto to odnosi se i na 1. okrivljenicu i u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2., pa se žalitelja upućuje na prvostupanjsku odluku.

              Što se tiče 2. okrivljene D. S., nesporno je također utvrđeno da je 2. okrivljena djelom koje je opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, uz popratni dopis poslala roditeljima privatne tužiteljice presudu Prekršajnog suda koju je dobila od 1. okrivljene M. Š., i nesporno je da je u tom popratnom dopisu navela da je privatna tužiteljica stvorila pakao za djecu 1. okrivljenice kao i da je neiskren vjernik.

              Sporno u odnosu na djelo inkriminirano pod točkom 2. i u odnosu na 2. okrivljeniku bilo je jesu li činjenične tvrdnje o prekršajnoj osuđivanosti privatne tužiteljice pronesene već samom dostavom presude Prekršajnog suda u Samoboru roditeljima privatne tužiteljice takve naravi da mogu štetiti časti i ugledu privatne tužiteljice i da li su 1. i 2. okrivljenice postupale s ciljem da privatnu tužiteljicu diskreditiraju, odnosno da li su na taj način počinile određeno kazneno djelo.

              Glede tih navoda, odnosno inkriminacija preciziranih pod točkom 2. izreke pobijane presude, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da dostava presude Prekršajnog suda u Samoboru roditeljima privatne tužiteljice je takve naravi da se radi o tome da je počinjeno kazneno djelo klevete jer je došlo do prenošenja navedenih činjeničnih tvrdnji koje mogu naštetiti časti i ugledu određene osobe, ovdje konkretno privatne tužiteljice, ali isto tako i u odnosu na obje okrivljenice vezano za to djelo nema kaznenog djela sukladno odredbi čl. 148. st. 3. KZ/11 pa je pravilno utvrđeno da je isključena protupravnost.

              Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da inkriminacije koje su precizirane u toč. 2., 2. okrivljenoj D. S., a koje se odnose na dio dopisa gdje 2. okrivljenica piše roditeljima privatne tužiteljice da je ista "stvorila pakao za djecu 1. okrivljenice, kao i da je neiskren vjernik", pravilno je sud zaključio da ti navodi nisu činjenične tvrdnje već isključivo vrijednosni sud 2. okrivljene D. S. o privatnoj tužiteljici M. Š. Dakle, kako se kazneno djelo sramoćenja može počiniti isključivo činjeničnom tvrdnjom, to se u ovdje konkretnom slučaju radilo o vrijednosnom sudu, a što u stvari predstavlja kazneno djelo uvrede. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se objektivno radi o uvredljivom sadržaju za svakog prosječnog građanina, a ne samo za privatnu tužiteljicu, pa je pravilno utvrđeno da se u ponašanju 2. okrivljenice stječu obilježja kaznenog djela uvrede.

Međutim, isto tako pravilno je razmotrio pitanje pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona te je utvrdio da je povoljniji KZ/11 (NN 125/11, 144/12) i to iz razloga što u odredbi čl. 147. st. 5. tog KZ-a je propisano isključenje protupravnosti inkriminiranog postupanja (cit.: čl. 147. st. 5. KZ/11 (NN 125/11, 144/12) propisuje: nema kaznenog djela uvrede ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa"). Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je 2. okrivljenica istinito iznosila obranu kada je navela da je postupala želeći suštinski zaštititi svoju sestru i njezinu djecu (od kojih je dvoje maloljetno) od postupaka privatne tužiteljice za koje postupanje ista vjeruje da je uznemirujuće. Prema tome, sud pravilno zaključuje da je 2. okrivljenica postupala u dobroj vjeri vjerujući da štiti interese ne samo svoje sestre već i njezine djece, pa prema tome da se takvo postupanje može podvesti pod zaštitu "drugih opravdanih interesa" a koje postupanje je sukladno odredbi čl. 147. st. 5. KZ/11 i isključuje protupravnost inkriminiranog postupanja. Stoga je pravilna ocjena suda da nema niti kaznenog djela uvrede.

              Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelja.

              Na navode žaliteljice koja tvrdi da u žalbenim razlozima iznijetim glede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, da su u najvećoj mjeri sadržani i razlozi povrede kaznenog zakona, a to vidi u tome što je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 148. st. 3. KZ/11 (očito misleći na KZ/11 (NN 56/15 i 61/15) pri ocjeni da nema kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. KZ/11 kako je to optuženo pod točkom 1. i za optuženje pod točkom 2. privatne tužbe u kojem je 1. okrivljena sudjelovala kao pomagač, odnosno da sud pogrešno nije primijenio odredbu čl. 148. st. 4. KZ/11 a koja isključuje primjenu odredbe čl. 148. st. 3. KZ/11, gdje žaliteljica smatra da se radi o preuskom tumačenju sadržaja inkriminacija koje se odnose na činjenične tvrdnje iz cijele prekršajne presude koja je sadržavala tvrdnje o obiteljskim i osobnim prilikama privatnog tužitelja, valja reći da, nasuprot stavu žaliteljice, prvostupanjski sud nije pogrešno ocijenio da dijelovi popratnog pisma upućenog od strane 2. okrivljenice ne predstavljaju činjenične tvrdnje već vrijednosne sudove. Isto tako, u odnosu na točku 2. i u odnosu na 2. okrivljenicu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kada je utvrdio da se radi o kaznenom djelu uvrede, ali nije pogrešno primijenio odredbu čl. 147. st. 5. KZ/11 (NN 125/11, 144/12) kao blažeg zakona jer je bilo uvjeta za isključenje protupravnosti u smislu te zakonske odredbe jer način izražavanja a i sve druge okolnosti ukazuju na to da je bilo osnova za primijeniti. Isto tako i u odnosu na navedeno, prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žaliteljicu.

Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane obje okrivljenice, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenica su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žaliteljica zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu neodgovornosti obje okrivljenice za inkriminirana im kaznena djela sramoćenja.

              Uzimajući u obzir naprijed navedeno, a imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka, u ovdje konkretnom slučaju, te navode istaknute u žalbi privatne tužiteljice, ovaj sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je obje okrivljenice oslobodio od optužbe za terećena im kaznena djela primjenom odredbe čl. 453. toč. 1. ZKP/08.

              Zbog svega naprijed navedenog, a kako nisu utvrđene povrede na koje se pazi po službenoj dužnosti, a žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 3. travnja 2018.