- 1 -              Revt 135/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 135/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa C. Z. l. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa stečajni upravitelj F. Z. N., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1546/15-2 od 21. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-185/12-20 od 16. siječnja 2015., u sjednici održanoj 24. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se utvrdi da je vlasnik u cijelosti č.z. 10764/2 k.o. Z., površine 715 m2, po kulturi obala, upisana u zk. ul. 15271 k.o. Z., kao i zahtjev da je tuženik to dužan priznati i trpjeti da se temeljem ove presude izvrši uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja, uz istovremeno brisanje tuženika. Isto tako odbijen je zahtjev za naknadu troškova postupka, te je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 28.000,00 kn.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima te da se tuženik obveže na naknadu troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 550.000,00 kn. Obzirom na odredbu čl. 497. a ZPP u ovom predmetu dopuštena je revizija prema vrijednosnom kriteriju, neovisno o toga što je tužitelj podnio tzv. izvanrednu reviziju. Stoga je revizijski sud podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je sljedeće:

 

- da je tužitelj pravni sljednik poduzeća A., odnosno društvenog poduzeća C. Z. l.

 

- da je sporna nekretnina izvan pojasa pomorskog dobra

 

- da je sporna nekretnina mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva

 

- da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku

 

- da je predmetna nekretnina ranije bila upisana kao općenarodna imovina, time da nije bio upisan nositelj prava iz društvenog vlasništva

 

- da je sada kao vlasnik sporne nekretnine upisana Republika Hrvatska

 

-da je C. Z. L. d.d. pravna osoba nastala pretvorbom bivšeg društvenog poduzeća C. Z. L.

 

- da je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća izvršena rezervacija u protuvrijednosti sporne nekretnine i to iz razloga što nisu bili riješeni (uređeni) imovinskopravni odnosi

 

- da je rješenjem Narodnog odbora Općine Z. od 10. ožujka 1960. organom upravljanja u pogledu predmetne nekretnine određeno poduzeće A.

 

- da je odluka od 10. ožujka 1960. donesena na temelju čl. 7. st. 1. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini („Službeni list“ FNRJ broj 58/47) i čl. 85. Zakona o nadležnosti općinskih kotarskih narodnih odbora i njihovih organa („Službeni list“ FNRJ broj 52/57)

 

- da je iz rješenja o osnivanju poduzeća A. vidljivo da je kao organ upravljanja određeno nadležno ministarstvo NR Hrvatske

 

- da Narodni odbor Općine Z. nije bio osnivač poduzeća prednika tužitelja

 

- da u djelatnost narodnih odbora nije spadalo donošenje odluka o raspolaganju nekretninama na kojima je pravo upravljanja imala bivša Republika, odnosno njeno nadležno ,inistarstvo

 

- da prednik tužitelja nije mogao rješenjem od 10. ožujka 1960. steći pravo upravljanja predmetnom nekretninom

 

- da je autobusni kolodvor, koji je bio sagrađen na toj parceli, porušen.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP), radi čega tužitelj nije niti mogao steći vlasništvo na spornoj nekretnini.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i revizijski sud. Naime, prema citiranoj odredbi čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasnika, vlasnik je nekretnine koje su na dan procijenjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenim poduzećem, koje su mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva.

 

Prije svega valja istaći da se tužitelj u reviziji neosnovano poziva na potrebu primjene pravnih pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika, budući se radi o nekretnini koja je bila u režimu društvenog vlasništva.

 

Daljnja je tvrdnja tužitelja da je bivši Narodni odbor Općine Z. bio investitor izgradnje autobusne stanice na predmetnoj nekretnini, kao i da je pravni prednik tužitelja uložio svoja sredstva u proširenje objekta, pa da je time Narodni odbor Općine Z. stekao pravo upravljanja na predmetnoj nekretnini sukladno čl. 3. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada („Službeni list“ FNRJ broj 16/59, 48/59, 12/62, „Službeni list“ SFRJ broj 10/65, 57/65, „Narodne novine“ broj 52/73, 46/90, 91/96). Suprotno shvaćanju revidenta prema citiranim odredbama Narodni odbor Općine Z., odnosno pravni prednik tužitelja A. nije postavo nositelj prava raspolaganja i korištenja spornom nekretninom, već je jedino stekao pravo raspolaganja posebnim dijelovima takve zgrade, a posebni dijelovi mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije sukladno čl. 1. st. 3. navedenog Zakona.

 

Osim toga, treba istaći da je sporna nekretnina, ranije oznake čest. zem. 8/5 k.o. Z. stari, od koje je nastala čest. zem. 8/15 k.o. Z. stari upisana kao općenarodna imovina na temelju Priloga XIV Ugovora o miru s Italijom od 10. veljače 1947., a takva imovina je postala vlasništvo bivše državne Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), a ne Općine Z. Osim toga, državno privredno poduzeće A. Z. bilo je osnovano rješenjem Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske br. 5917/51 od 31. srpnja 1951., te je nadležni državni organ za to poduzeće bilo određeno ministarstvo NR Hrvatske, a ne Narodni odbor Općine Z.

 

Kako Narodni odbor Općine Z. nije imao ovlasti raspolagati nekretninama koje su bile u državnom vlasništvu, na kojima je pravo upravljanja imala bivša Republika, obzirom da se radi o optanskoj imovini, to rješenje Narodnog odbora Općine Z. od 10. ožujka 1960. prednik tužitelja nije mogao steći pravo upravljanja ili korištenja spornom nekretninom.

 

Slijedom navedenog pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 390.a ZVDSP za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini, radi čega nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 24. studenog 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.