- 1 -              I Kž 542/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 542/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. svibnja 2017. broj K-64/14, u sjednici održanoj 23. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. M. i njegovog branitelja, odvjetnika N. I.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

I. U povodu žalbe optuženog A. M., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 5. izreke te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 6. izreke te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

III. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi A. M., nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih kazni zatvora za kaznena djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisana pod točkama 1., 2., 3. i 4. osuđujućeg dijela izreke u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

IV. Žalba optuženog A. M. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi A. M. je pod točkom I. proglašen krivim da je na način i pod okolnostima opisanim pod točkama 1.), 2.), 3.) i 4.), počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a pod točkom 5.) da je počinio kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., te su mu za svako od navedenih kaznenih djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom A. M. izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci.

 

Na temeljem članka 77. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena izvršenjem kaznenih djela iz točki 1.), 2.), 3.) i 4.) izreke presude u iznosu od 1.125.795,45 kuna, te je isti dosuđen oštećenom TD V. d.o.o. S.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena izvršenjem kaznenog djela iz točke 5.) izreke presude u iznosu od 58.849,70 kuna, u korist proračuna RH.

 

Na temeljem članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) naloženo je optuženom A. M. da podmiri troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 12.800,00 kuna, od čega 9.800,00 kuna otpada na materijalne troškove postupka, a 3.000,00 kuna na ime paušala.

 

Nasuprot tome, pod točkom II. izreke pobijane presude, na temelju članka 453. stavak 3. (ispravno: točke 3.) ZKP/08., optuženi A. M. oslobođen je optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u točki 6.) počinio kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude, na temeljem članka 149. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točki 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Žalbu u odnosu na oslobađajući dio presude podnio je državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio optuženi A. M. po branitelju odvjetniku N. I. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovog branitelja.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi A. M. i njegov branitelj odvjetnik N. I., koji su i nazočili sjednici vijeća. Uredno pozvani državni odvjetnik nije pristupio pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženog A. M. neosnovana.

 

U odnosu na presudu:

 

Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude u odnosu na točke 1. do 4. izreke, žalbu je podnio optuženik A. M., pa žaleći se, ponajprije, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer su razlozi presude nerazumljivi i proturječni sami sebi, a ujedno su ti razlozi proturječni i izvedenim dokazima. Navodi, također, i kako se presuda temelji na nezakonitom dokazu i to nalazu i mišljenju vještaka S. K., koji je, suprotno ovlaštenjima koje kao vještak ima, u mišljenju naveo kako je optuženik „novac zadržao za sebe i sebi pribavio protupravnu imovinsku korist“, a prvostupanjski sud je, optuženik tvrdi nekritički, pobijanu presudu u osuđujućem dijelu temeljio isključivo na tom dokazu.

 

Međutim, suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na točke 1. do 4. izreke sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo, a koji su puno obimniji od samog nalaza i mišljenja vještaka na koji optuženik upire. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu. Osim toga, protivno žalbi, nalaz i mišljenje vještaka S. K. nije nezakonit dokaz, unatoč tome što je vještak u nalazu upotrijebio formulaciju zakonskog opisa kaznenog djela za koje se optuženik tereti. U tom dijelu, prvostupanjski je sud kako u pobijanoj presudi, tako i posebnim rješenjem u tijeku postupka, iznio svoj stav, s kojim se slaže i ovaj drugostupanjski sud, da se ne radi o nezakonitom dokazu.

 

Prema tome, pobijanom presudom u navedenome dijelu nisu ostvarene bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. i iz članka 468. stavak. 2. ZKP/08., na koje upire optuženi A. M. u žalbi. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba optuženog zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

Optuženi A. M. podnio je žalbu protiv osuđujućeg dijela pobijane presude (u odnosu na točke 1. do 4. izreke) i u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, upućujući kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on novac od kupaca stanova koji se spominju u točkama 1.) do 4.), zadržao za sebe. Navodi kako sama činjenica da novac nije položen na račun TD V. d.o.o. automatski ne znači da je novac osobno prisvojio, upućujući kako iz njegove obrane, a i iz iskaza svjedoka, proizlazi da je on dobivenim novcem plaćao dodatne troškove u pogledu naknadnih popravaka i provizije posredniku.

 

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju potpune i pravilne ocjene svakog dokaza za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, sve odlučne i važne činjenice raspravio i utvrdio, te potom ispravno zaključio da je optuženi A. M. postupajući na način opisan u točkama 1.) do 4.) izreke pobijane presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju za koja je proglašen krivim, a za svoja utvrđenja je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Optuženik u žalbi ne iznosi ništa novo što nije već isticao u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda. Kao i u tijeku postupka, optuženik i sada opravdava, bezuspješno, utrošak novca koje je primio na ruke od kupaca stanova. Pri tome gubi iz vida osnovnu činjenicu, na kojoj se i temelji zaključak prvostupanjskog suda o krivnji optuženika, da je TD V. sa kupcima stanova zaključila kupoprodajne ugovore za stanove na točno određene iznose te da sav zaprimljeni novac pripada TD V., a ne optuženiku. Naime, nedvojbeno je, a što niti optuženik ne dovodi u pitanje, da je investitor i vlasnik stambene zgrade građevinske oznake „P.“ bilo TD V. koje je  kupcu S. Š. prodalo stan označen pod brojem 4, površine 73,38 m² i garažu površine 20,43 m² za ukupan iznos od 158.100,00 eura, kupcu V. Š. prodalo stan oznake 2S 0-3-15/K, površine 73,02 m² i garažu površine 20,25 m² za ukupan iznos od 207.257,19 eura, kupcu M. Š. prodalo stan označen pod brojem 2, površine 66,70 m² i garažu površine 20,53 m² za ukupan iznos od 121.920,00 eura te kupcu F. M. prodalo stan označen pod brojem 1, površine 59,87 m² i garažu površine 20,43 m² za ukupan iznos od 155.000,00 eura. Da je tome tako proizlazi iz kupoprodajnih ugovora u koje je sud izvršio uvid, financijskog vještačenja, a i iz iskaza saslušanih svjedoka, navedenih kupaca.

 

Jednako tako, što proizlazi iz iskaza svjedoka-kupaca stanova, materijalne dokumentacije, pa i iz obrane optuženika, dio od ukupne kupoprodajne cijene, kupci su na traženje optuženika, njemu isplatili direktno na ruke, iako je nedvojbeno da se radi o onome novcu koji predstavlja kupoprodajnu cijenu. Stoga, optuženikova obrana da je tim dobivenim novcem plaćao neke naknadne zanatske radove M. B. K. ili proviziju posredniku Z. Č., ne utječe na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik kao osnivač i direktor TD V., dakle kao odgovorna osoba koja je dužna brinuti o imovinskim interesima te pravne osobe, dobiveni novac protupravno zadržao za sebe, umjesto da ga je uplatio na račun TD V. jer predstavlja kupoprodajnu cijenu stanova. Pri tome, potpuno su promašeni navodi optuženikove obrane, a potom i žalbe, kako iz iskaza kupaca stanova proizlazi da nemaju nikakva potraživanja prema optuženiku, pa da stoga nema niti njegovog protupravnog postupanja. U konkretnoj situaciji oštećeno je TD V., a kupci su nesporno kupoprodajnu cijenu stanova u cijelosti isplatili iako samo dijelom pravnoj osobi koja im je stanove prodala, pa su uslijed toga kod pojedinih kupaca ostale otvorene stavke zbog neevidentiranih uplata, koje su u biti isplaćene optuženiku „na ruke“.

 

Iako optuženik navodi da žalbu podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, te nije vidljivo u kojem djelu je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja tih odlučnih činjenica.

 

Prema tome, proizlazi da je prvostupanjski sud u odnosu na kaznena djela iz točki 1.) do 4.) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je, savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja, iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženog A. M. protiv tog dijela presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

 

Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika pravno označio kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano u točkama 1.), 2.), 3.) i 4.) pobijane presude.

 

Optuženik u uvodu žalbe navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, no istu obrazlaže samo u odnosu na kazneno djelo iz točke 5.) pobijane presude, za koje je prvostupanjska presuda ukinuta, a o čemu će se pobliže izložiti u nastavku. Stoga je ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu u tom dijelu, a u odnosu na točke 1.) do 4.) pobijane presude ispitao po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik u podnesenoj žalbi nije posebno isticao  žalbenu osnovu u pogledu sankcije, međutim, s obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pogledu izrečene kazne, ovaj sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku otegotnim cijenjena činjenica da je i ranije osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela u Republici Bosni i Hercegovini, dok mu je olakotnim cijenjeno korektno držanje pred sudom. Temeljem tako ispravno utvrđenih okolnosti, prvostupanjski sud je opravdano optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako od kaznenih djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanih u točkama 1.) do. 4.).

 

Iako je točkom I. ove drugostupanjske odluke, prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. opisano u točki 5.) pobijane presude za koje je optuženiku također bila utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni te je primjenom odredaba o stjecaju iz članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom A. M. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci, kako je to bilo i prema prvostupanjskoj presudi. Naime, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo ovakva jedinstvena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika, neovisno od toga što je kriminalna količina, u odnosu na stanje kakvo je bilo u vrijeme donošenja prvostupanjske presude sada manja, ali neznatno manja. Naime, za očekivati je da će se upravo ovako izrečenom kaznom ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

U odnosu na rješenje za kazneno djelo iz točke 5.) prvostupanjske presude:

 

Ispitujući u povodu žalbe optuženog A. M. osuđujući dio pobijane presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. iz točke 5.) pobijane presude, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer presuda u odnosu na ovu točku uopće ne sadrži nikakve razloge.

 

Naime, točkom 5.) pobijane presude optuženi A. M. proglašen je krivim da je u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. travnja 2010. počinio kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., na način da kao direktor trgovačkog društva V. d.o.o. S., a u nakani pribavljanja svom društvu protupravne imovinske koristi uskraćivanjem sredstava za proračun Republike Hrvatske protivno članku 56. stavak 1. Općeg poreznog zakona i članka 7. i 33. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u poslovnim knjigama društva nije knjižio aneks ugovora od 11. studenoga 2009. sa kupcem F. M. (koji ugovor se spominje u točki 4. pobijane presude), kojim je ugovorena konačna kupoprodajna cijena stana i garaže na iznos od 155.000,00 eura iako je u poslovnoj dokumentaciji društva proknjižio osnovni kupoprodajni ugovor sa kupoprodajnom cijenom u iznosu od 112.000,00 eura na koje je V. d.o.o. obračunala porez čime je za razliku u cijeni od 43.000,00 eura u protuvrijednosti od 314.718,08 kuna izbjegao obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost u iznosu od 58.849,70 kuna za koji iznos je oštetio proračun Republike Hrvatske.

 

Međutim, u obrazloženju pobijane presude, u odnosu na odlučne činjenice iz kojih prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik počinio kazneno djelo utaje poreza kako mu je to i stavljeno na teret točkom 5.), nema niti jedne riječi. Iako prvostupanjski sud, u dijelu presude koji se odnosi na osuđujući dio, iznosi iscrpne razloge zbog kojih drži da je optuženik počinio kaznena djela iz točki 1.) do 4.) presude, niti jedan razlog u odnosu na kazneno djelo iz točke 5.) se ne navodi. Na listu 20 presude sud prvog stupnja iznosi svoja utvrđenja u odnosu na kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., međutim, radi se o okolnostima vezanim uz kazneno djelo koje je opisano u točki 6.) pobijane presude za koje je optuženog oslobodio optužbe, a koje sa okolnostima iz točke 5.) pobijane presude nemaju nikakve veze. Naime, u točki 5.) se radi o uskrati PDV-a koji proizlazi iz kupoprodaje stana kupcu F. M., dok se u točki 6.) radi o uskrati PDV-a koji proizlazi iz odnosa sa G. S. u pogledu izgradnje P. ... u S.

 

Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo po službenoj dužnosti, a u povodu žalbe optuženika, ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na točku 5.) te u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, kako je i odlučeno u točki I. izreke ove presude i rješenja.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud, otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je upozoren ovom presudom i rješenjem te će ponovno provesti sve raspoložive dokaze i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti, kako u pogledu kaznenog djela za koje se optuženik tereti tako i u odnosu na štetu koja je nastala proračunu Republike Hrvatske.

 

 

U odnosu na rješenje za kazneno djelo iz točke 6.) prvostupanjske presude:

 

U odnosu na točku 6.) pobijane presude kojom je optuženik oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., žalbu je podnio državni odvjetnik. Prvenstveno, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik tvrdi kako se pobijana presuda ne može ispitati zbog proturječja između izreke pobijane presude te razloga koje je prvostupanjski sud iznio u obrazloženju, gdje se prvostupanjski sud osvrnuo na bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., za koje optuženik u ovoj točki uopće nije terećen. Osim toga, bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. nalazi u okolnosti da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo kako je svoju odluku temeljio „na stručnom mišljenju vještaka B.“, iako taj vještak u postupku uopće nije davao svoj nalaz i mišljenje.

 

Međutim, suprotno navodima žalitelja, u oslobađajućem dijelu pobijane presude nisu počinjene takve bitne povrede odredaba kaznenog postupka radi kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

Ponajprije, iako je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud, potpuno suvišno, u obrazloženju oslobađajućeg dijela pobijane presude iznio neke od razloga koji se odnose na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti (koje se optuženiku u ovome dijelu uopće ne stavlja na teret), ne radi se o takvom proturječju između izreke i obrazloženja pobijane presude, da bi presuda bila nerazumljiva do te mjere da se ne može ispitati. Naime, u obrazloženju su izneseni i razlozi zbog kojih sud prvog stupnja drži da nema dokaza da bi optuženi A. M. počinio kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. Nadalje, a u odnosu na navod prvostupanjskog suda s lista 25 da je uzeo u obzir „stručno mišljenje vještaka B.“ koji, nesumnjivo, nije vještačio u ovom kaznenom postupku, ovaj drugostupanjski sud drži da se radi o omašci u pisanju jer je evidentno da je za potrebe ovog kaznenog postupka svoj nalaz i mišljenje izradio vještak S. K., kojega je sud prvog stupnja na više mjesta u presudi naveo imenom te ga citirao.

 

Prema tome, pobijanom presudom nisu ostvarene bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. a niti iz 468. stavak. 2. ZKP/08., na koje upire državni odvjetnik u žalbi. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

No, pobijajući utvrđeno činjenično stanje u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo utaje poreza iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. za koje je optuženika oslobodio optužbe u točki 6.) pobijane presude, pogrešno utvrdio činjenično stanje.

 

Ponajprije, a kako to ispravno upućuje žalitelj, činjenice utvrđene u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski je sud pogrešno interpretirao, te na temelju takve pogrešne interpretacije zaključio kako nema dokaza da bi optuženik počinio ovo kazneno djelo.

 

Naime, iako je u tijeku provedenog postupka prvostupanjski sud ispravno utvrdio kako je između TD V. i G. S. postojao poslovni odnos u pogledu izgradnje prometnice - P. ... u S., pogrešan je zaključak da nije postojala obveza TD V. da po ispostavljanom računu ... na iznos od 4.430.865,13 kuna u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 30. travnja 2011. plati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 828.535,76 kuna.

 

Prvostupanjski sud takav svoj zaključak temelji na okolnosti da radovi investitoru TD V. d.o.o. od strane G. S. nisu plaćeni te da prometnica formalno nije preuzeta. Međutim, iz provedenih dokaza, pa i iz obrane optuženika, nedvojbeno proizlazi da su radovi u izgradnji prometnice izvršeni, te je TD V. G. S. ispostavilo citirani račun 25. siječnja 2010. na iznos od 4.430.865,13 kuna, u kojem je i obračunat PDV u iznosu od 828.535,76 kuna. U skladu sa tada važećim Općim poreznim zakonom („Narodne novine“, broj 147/08.) i Zakonom o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07., 94/09. i 87/09.), obveza obračuna i plaćanja PDV-a za obveznike nastaje ispostavljanjem računa, a ne njihovom naplatom. Stoga, a što jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-financijske struke S. K., suprotno stavu prvostupanjskog suda, već predajom računa nastala je obveza obračuna i plaćanja PDV-a po ispostavljenom računu, bez obzira što G. S. taj račun nije platio. Pri tome, prvostupanjski sud  pogrešno utvrđuje razdoblje oporezivanja tj. razdoblje unutar kojeg se traži ostvarenje elemenata kaznenog djela utaje poreza u odnosu na porez na dodanu vrijednost držeći da je to razdoblje od jednog mjeseca, iako je u inkriminiranom razdoblju (pa sve do 1. siječnja 2015.) to razdoblje cijela kalendarska godina.

 

Prema tome, nema nikakve „zabune“, kako to prvostupanjski sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka, oko toga da li je postojala obveza obračuna i plaćanja PDV-a ili ne. Takva je obveza nedvojbeno postojala bez obzira da li je račun naplaćen, a okolnost da je račun od strane G. S. vraćen tek u travnju 2011. nema nikakvog utjecaja na obvezu plaćanja PDV-u obračunskom razdoblju nakon izdavanja računa u siječnju 2010. Naime, obveznik TD V. je trebalo, u konkretnoj situaciji, nakon izdavanja računa u kojem je obračunao i PDV, isti i platiti u obračunskom razdoblju koji se navodi, a potom, nakon što mu je G. S. 13. travnja 2011. vratio neovjeren dobiveni račun, temeljem tog dokumenta izdani račun stornirati i tražiti od Porezne uprave povrat PDV-a.

 

Sud je, pri tome polazeći od činjenice da račun nije plaćen, pogrešno zaključio i kako nije bilo osnova za knjiženje predmetnog računa, obzirom da je neupitno da se isti mora knjižiti nakon izdavanja. I u konkretnom slučaju to je trebalo biti učinjeno, no naknadnom intervencijom optuženika zatraženo je da se isti ne knjiži. Da je tome tako proizlazi iz iskaza svjedoka Lj. V., koja je u predmetno vrijeme bila zadužena za vođenje knjigovodstva TD V., a neknjiženjem predmetnog računa, za koji je bio obračunat i PDV-a koji se, kako je to prethodno obrazloženo, trebao obračunati i platiti, došlo je do prikrivanja postojanja izdanog računa.

 

Imajući u vidu gore navedene okolnosti, na koje, kako za sada izgleda, s pravom upućuje državni odvjetnik, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da nema dokaza bi optuženi A. M. počinio kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. iz točke 6.) pobijane presude, pa je žalba ovog žalitelja zbog tog žalbenog razloga osnovana.

 

Slijedom navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti pobijanu presudu u odnosu na oslobađajući dio i kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. opisano pod točkom 6.) izreke te u odnosu na taj dio pobijane presude predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a kako je i odlučeno u točki II. izreke ove presude i rješenja.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, imajući u vidu propuste na koje mu je ukazano u odnosu na kazneno djelo iz točke 6.) pobijane presude, uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u sudskom spisu, a prema potrebi i izvođenjem drugih dokaza, utvrditi odlučno činjenično stanje temeljem kojeg će donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu, koju će potom valjano i obrazložiti.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavak 1., članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 23. studenog 2020.