Broj: Kž-58/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Jadranke Biga Milutin, kao predsjednika vijeća, te Sanibora Vuletina i Branka Ivića, kao članova vijeća, sa  zapisničarkom Jelenom Mušćet, u kaznenom  predmetu protiv opt. E. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 205. st. 1. Kaznenog zakona ( „Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15,61/15  i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11 ), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici br.  K-301/17 od 12. prosinca 2017., u sjednici održanoj dana 5. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, te se ukida pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred drugim sucem.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom s temelja čl. 453. toč. 1. ZKP oslobođen je od optužbe E. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 205. st. 1. KZ/11, pobliže opisanog u izreci te presude, a po čl. 149. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda. Po čl. 158. st. 3. ZKP oštećenik je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu, a po čl. 189. st. 1. ZKP odlučeno je da se optuženiku, po pravomoćnosti presude vrate predmeti – oružje i streljivo - koji su mu privremeno oduzeti i detaljno opisani u potvrdama o privremenom oduzimaju predmeta P.P. O. navedenim u izreci pobijane presude.

              Protiv te presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

              Županijski državni odvjetnik u Šibeniku, kojem je predmet dostavljen na uvid, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP vratio je spise ovom sudu radi donošenja odluke o žalbi.

              Žalba je osnovana.

              Osnovano se u žalbi državnog odvjetnika navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1 toč. 11. ZKP, jer se u obrazloženju presude uopće nije osvrnuo na okolnost da je optuženiku optužnim aktom stavljeno na teret da je s dvije vremenski odvojene radnje ( dva hica ) usmrtio psa oštećenika, niti je naveo razloge o tome kakav ima značaj ispaljivanje tog drugog hica kojim je usmrtio već ranjenog psa u kontekstu prosudbe o postupanju optuženika u stanju krajnje nužde, čime da je prvostupanjska presuda ostala bez razloga o odlučnoj činjenici, a posljedično da je pogrešno primijenjen i kazneni zakon u pitanju primijene čl. 22.KZ/11.

              Naime, u činjeničnom opisu utuženog kaznenog djela navedeno je, između ostalog, da je optuženik u namjeri da usmrti oštećenikovog psa ispalio jedan hitac iz svoje malokalibarske puške kojim je ranio psa, a potom ispalio drugi hitac koji je usmrtio psa, dok je u razlozima presude navedeno ( str. 7 odlomak 5 ) da se ne može isključiti optuženikova obrana koja se potvrđuje i iskazom njegovog sina A., da je u cilju uklanjanja opasnosti od sina A. jer se pas prema njemu uputio, u cilju sprječavanja mogućeg ozljeđivanja uslijed napada od psa ispalio hitac prema ovom psu. Nadalje, da je za zaključiti ( str. 8 odlomak 4 ) da je u konkretnom slučaju pas težine oko 40 kg, koji se ponašao na način opisan optuženikovom obranom, predstavljao realnu opasnost za optuženikova sina koja je bila neskrivljena, a od optuženika da se nije moglo očekivati da poduzme neke druge mjere za uklanjanje i udaljavanje psa te otklanjanja opasnosti od napada velikog psa koji je lajući nastavio trčati za sinom A., pa da je stoga jedina ispaljivanje hica bila jedina opcija za otklanjanje opasnosti da ga pas ozljedi, zbog čega da se radilo o postupanju u krajnjoj nuždi.

              Proizlazilo bi, dakle, da prvostupanjski sud smatra kako je optuženik ispalio hitac u oštećenikovog psa, koji je lajući krenuo prema njegovom sinu, u stanju krajnje nužde, jer se bojao da će pas nasrnuti na njegovog sina i ozlijediti ga, ali se uopće ne osvrće na tvrdnju optužbe da je tim hicem samo ranio psa, a onda ispalio drugi hitac kojim je usmrtio psa. Kad se ima u vidu da sam optuženik opisuje kako je nakon prvog hica pas počeo cviliti i zavukao se pod nadstrešnicu, a on da je uzeo iz kuće spremnik za metke i napunio pušku pa da spriječi daljnju patnju psa ispalio i drugi hitac kojim ga je usmrtio, onda je očito da pobijana presuda ne samo što ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici, nego su i oni razlozi koji su navedeni nerazumljivi i proturječni.

              Osim toga, kod ocjene postojanja razloga zbog kojih bi se nečije postupanje moglo, u smislu čl. 22. st. 1. KZ/11, smatrati postupanjem u krajnjoj nuždi koja isključuje protupravnost djela, temeljna je pretpostavka da je počinitelj ostvario sva zakonom propisana obilježja nekog kaznenog djela, ali je to učinio zbog toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i ako je učinjeno zlo manje od onog koje je prijetilo.

              Kako su obilježja kaznenog djela iz čl. 205. st. 1. KZ/11 za kojeg je optuženik terećen " tko usmrti životinju bez opravdanog razloga…" proizlazilo bi da, primjenjujući u konkretnom slučaju  institut krajnje nužde iz čl. 22. st. 1. KZ/11, prvostupanjski sud najprije utvrđuje da je optuženik ostvario sva obilježja tog kaznenog djela, dakle, usmrtio životinju bez opravdanog razloga, ali da je isključena protupravnost djela jer je to učinio u stanju krajnje nužde, odnosno, da je to učinio iz opravdanog razloga zbog otklanjanja od sina istodobne opasnosti koja se na drugi način nije mogla otkloniti, što predstavlja pravno i logičko proturječje koje čini pobijanu presudu nerazumljivom, pa je time počinjena daljnja bitna postupovana povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Prema tome, prvostupanjski sud se pogrešno i nepotrebno upustio u utvrđivanje i ocjenu postojanja elemenata krajnje nužde u postupanju optuženika, umjesto da se bavio utvrđenjem, analizom i ocjenom činjenica koje tvore elemenata bića utuženog kaznenog djela, a to je da li je optuženik usmrtio psa bez opravdanog razloga, ili je pak imao opravdani razlog za takvo svoje ponašanje, jer ako je to učinio bez opravdanog razloga, onda je ostvario obilježja utuženog kaznenog djela, a ako je imao opravdani razlog za usmrćenje psa, u što svakako spada i otklanjanje istodobne opasnosti od svog sina koja se na drugi način nije mogla otkloniti, onda nije ostvario sva obilježja utuženog kaznenog djela, pa njegovo postupanje ne bi bilo kazneno djelo iz čl. 205. st. 1. KZ/11.

              Zbog toga je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, te pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred drugim sucem.

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne postupovne povrede na koje mu je ukazano,  pa onda, nakon ponovnog provođenja dokaza, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice važne za zakonito presuđenje, a naročito da li je optuženik imao opravdanog razloga da ponovo puca i usmrti psa kojeg je već prvim hicem ranio, te sukladno svojim utvrđenjima, donijeti novu i zakonitu presudu koju će obrazložiti u skladu s čl. 459. ZKP.

U Šibeniku, 5. travnja 2018. godine