- 1 -              I Kž 490/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 490/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika I. J. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2017. broj K-152/2013., u sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika I. J. i njegovog branitelja I. R., odvjetnika iz Odvjetničkog društva R. i kolege iz Z.

 

p r e s u d i o  j e :

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika I. J., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik I. J. djelima koja su u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude pravno označena kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.) počinio četiri kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

              II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika I. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu i u odluci o kazni te se optuženiku I. J. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je sada proglašen krivim u točki 1. izreke, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je sada proglašen krivim u točki 3. izreke, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, a za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koja je sada proglašen krivim u točkama 4. i 5. izreke, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora od 1 (jedne) godine za svako djelo, dok mu se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke, kazne zatvora od 6 (šest) mjeseci za kaznena djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 2. i 3. izreke, za svako djelo, te kazne zatvora od 1 (jedne) godine za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisana u točkama 6. i 7. izreke, za svako djelo, pa se optuženik I. J. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

              III. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu te se izriče:

 

              Na temelju članka 453. točke 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19)

 

optuženo trgovačko društvo J. G. d.o.o., sa sjedištem u Z., ..., OIB: ...

 

NIJE ODGOVORNO

 

da bi

 

9.) kaznenim djelima krivotvorenja službene isprave iz članka 312 stavka 1. KZ/97. činjenično i zakonski opisanim u točkama 1., 3., 4. i 5. koje je počinio optuženik I. J. kao direktor i stvarni nositelj poslovodstvenih funkcija optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. povrijedilo dužnost pravne osobe iz članka 55. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 127/00. i 150/02.) da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno te bilježenje podataka u poslovne knjige temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama

 

- pa da bi time optuženo trgovačko društvo J. G. d.o.o. povredom dužnosti pravne osobe na način opisan pod točkom 9.) bilo odgovorno za kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.; dalje: ZOPOK).

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08-19 Republika Hrvatska se upućuje da imovinskopravni zahtjev postavljen prema optuženom trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj M. S. iz Z., ..., OIB: ..., može ostvarivati u parnici.

 

              Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-19 u vezi s člankom 31. ZOPOK troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08-14 te nužni izdaci optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. i nagrada i nužni izdaci predstavnika optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika podnesena protiv oslobađajućeg dijela presude je bespredmetna.

 

              IV. U ostalom se dijelu odbijaju kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i optuženika I. J. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik I. J. proglašen je krivim zbog počinjenja šest kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanih u točkama 1., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, četiri kaznena djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 1., 2., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude te tri kaznena djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 1., 2. i 3. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 51. KZ/11. Na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. optuženiku I. J. je za kazneno djelo iz točke 1. utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz točke 3. kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca, a za kaznena djela iz točaka 4., 5., 6. i 7. kazna zatvora od jedne godine za svako djelo, na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97. mu je za kaznena djela iz točaka 1., 2. i 4. utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci za svako djela, a za kazneno djelo iz točke 5. kazna zatvora od osam mjeseci, dok mu je na temelju članka 256. stavka 1. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 1. utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, a za kaznena djela iz točaka 2. i 3. kazna zatvora od šest mjeseci za svako djelo pa je optuženik I. J. za ta djela i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine.

 

Na temelju članka 71. KZ/11. optuženiku I. J. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti direktora trgovačkog društva koja traje tri godine dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen prvostupanjskom presudom, a izvršenje sigurnosne mjere započinje izvršnošću presude.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08-14) oštećenom trgovačkom društvu J. G. d.o.o. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanom po stečajnom upravitelju M. S. iz Z., ..., OIB: ..., dosuđen je u cijelosti imovinskopravni zahtjev te je optuženik I. J., OIB: ..., na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u stečaju iznos od 4.982.530,94 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08-14 odlučeno je da je optuženik I. J. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 13.462,09 kuna, troškove građevinskog vještačenja u iznosu od 10.372,91 kuna, trošak svjedoka u iznosu od 36,00 kuna, troškove branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika S. T. u iznosu od 15.375,00 kuna i troškove paušala od 3.000,00 kuna.

 

Nasuprot tome, protiv optuženika I. J. je na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08-14 odbijena optužba zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, pranja novca iz članka 279. stavka 1. KZ/97., opisanog u točki 8.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-14 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08-14 te nužni izdaci optuženika I. J. i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Također je pobijanom presudom na temelju članka 453. ZKP/08-14 optuženo trgovačko društvo J. G. d.o.o. sa sjedištem u Z., ..., OIB: ..., oslobođeno optužbe zbog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 3. stavkom 1. ZOPOK te je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-14 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08-14 te nužni izdaci optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. te nagrada i nužni izdaci predstavnika optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni (članak 471. ZKP/08-14), a protiv oslobađajućeg dijela zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-14 te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. ZKP/08-14) s prijedlogom „da u odnosu na I okr. I. J. sud drugog stupnja prihvati žalbu te izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u dužem vremenskom trajanju, a u odnosu na II okr. T. J. G. d.o.o. da ukine presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik I. J. osobno i po branitelju I. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. i kolege iz Z.

 

Osobna žalba podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati ovu žalbu, preinači presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 15 K-152/13 od 18. svibnja 2017. u pobijanom dijelu i I optuženog oslobodi od optužbe. Podredno, da prihvati ovu žalbu, ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.“.

 

Žalba po branitelju podnesena je zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom „Vrhovnom sudu, usvojiti ovu žalbu te na temelju čl. 480. i čl. 486. ZKP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i preinačiti ju na način da optuženika oslobodi optužnice, podredno blaže kazni optuženika, odnosno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.“. Također je zatraženo da se branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća, čemu je udovoljeno. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, to je s obje te žalbe postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika I. J. i njegovog branitelja I. R., odvjetnika iz Odvjetničkog društva R. i kolege iz Z., dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08-19).

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-19 ovaj je sud utvrdio da je na štetu optuženika I. J. počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14 jer je prema njemu glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti pa je presuda u tom dijelu (u odnosu na kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i članka 312. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude) preinačena po službenoj u pravnoj oznaci djela, a uslijed toga i prihvaćanjem žalbe optuženika I. J. u odnosu na kaznu i u odluci o kazni u odnosu na ovog optuženika. Zbog preinake u pravnoj oznaci djela u odnosu na optuženika I. J., preinačena je pobijana presuda po službenoj dužnosti u odnosu na osnovu za donošenje oslobađajuće presude prema optuženom trgovačkom društvu J. G. d.o.o., uslijed čega je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna, dok je u ostalom dijelu ta žalba, jednako kao i ostali dio žalbe optuženika I. J., neosnovana.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka u osuđujućem dijelu pobijane presude

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14, optuženik I. J. navodi zakonski tekst spomenute bitne postupovne povrede, no, obrazlažući u čemu bi se ona sastojala, sadržajno zapravo pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više riječi biti u dijelu ove presude u kojem će se ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja. Ovdje treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja bez proturječja, bilo međusobnog, bilo u odnosu na zapisnike koji se nalaze u spisu predmeta, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio istinitost i vjerodostojnost, kako obrane optuženika, tako i iskaza ispitanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu te ih povezujući s nalazima i mišljenjima vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina te za računovodstvo i financije, kao i spisu predmeta priloženom dokumentacijom. Na temelju tako analiziranih svih izvedenih dokaza, prvostupanjski je sud u odnosu na svako od djela naveo iz čega proizlazi da je optuženik počinio konkretno djelo za koje je proglašen krivim, obrazloživši pritom i sve bitne elemente djela, kao i sve elemente krivnje te odluku o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka.

 

Optuženik I. J. u žalbi smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14 i stoga što je propustio odlučiti o dokaznim prijedlozima s rasprave održane 23. svibnja 2016. No, niti u ovome nije u pravu s obzirom na to da je rasprava 6. travnja 2017. počela iznova, nakon čega optuženik nije ponovio dokazne prijedloge s rasprave od 23. svibnja 2016., slijedom čega prvostupanjski sud nije bio dužan o njima odlučivati.

 

              U žalbi optuženika I. J. istaknuta je i žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 9. ZKP/08-14, odnosno, optuženik smatra da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije uzeo u obzir cjelokupne iskaze pojedinih svjedoka, već samo pojedine dijelove pa takvim postupanjem, prema stavu žalbe, nije mogao potpuno i pravilno cijeniti iskaze ispitanih svjedoka pa tako nije mogao potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, odnosno nije jednako utvrđivao dijelove iskaza koji idu u korist i one koji terete optuženika J., čime zapravo također pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude.

 

Stoga u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se upire u optuženikovoj žalbi. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u osuđujućem dijelu pobijane presude

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na djela zbog kojih je optuženik I. J. proglašen krivim u točki 1. izreke prvostupanjske presude, žalitelj upire na iskaz svjedokinje S. K. te tvrdi da taj iskaz prvostupanjski sud nikako nije mogao prihvatiti kao istinit i uvjerljiv jer da je navedena svjedokinja u jednom dijelu inkriminiranog razdoblja također bila direktor trgovačkog društva J. G. d.o.o. te je kod nje u ovom postupku postojao osobni interes da lažno iskazuje, a sve s ciljem izbjegavanja eventualne kaznene odgovornosti za svoj rad u trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u kojem je upravo ona radila na poslovima izdavanja računa i naplate. Ovo tim više jer je navedena svjedokinja u svojem iskazu navela da je s optuženikom I. J. u izuzetno lošim odnosima i da je otišla iz J. G. d.o.o. upravo zbog loše atmosfere koju nije mogla izdržati.

 

Premda je u pravu optuženik J. kada tvrdi da je svjedokinja K. u jednom dijelu inkriminiranog razdoblja bila direktorica trgovačkog društva J. G. d.o.o. te da je iz njezinog iskaza vidljivo da ona i optuženik J. nisu u dobrim odnosima, navedeno niti po ocjeni ovog suda nije dovelo u pitanje istinitost i vjerodostojnost iskaza ove svjedokinje. Naime, i sam optuženik je u svojoj obrani naveo, čak i u odnosu na ugovore o kupoprodaji koje je ova svjedokinja potpisala u svojstvu direktorice (točka 5. izreke pobijane presude), da ona odluku o cijeni stanova nije donosila sama, nego uz konzultacije s njim, a što proizlazi i iz iskaza ove svjedokinje pa činjenica da je sastavljala pojedine ugovore i to po optuženikovom nalogu, što on potvrđuje u svojoj obrani, kao što je već navedeno, a niti njezin navod da se s optuženikom J. nije rastala u najboljim odnosima, ne dovode u pitanje istinitost njezinih navoda.

 

Što se tiče optuženikovih žalbenih navoda, kako u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, tako i u odnosu na ostale točke, da stanovi nisu prodavani u stanju potpune izgrađenosti jer da u trenutku zaključivanja pojedinih ugovora ti stanovi uopće nisu postojali te da osim toga, i iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka D. P. proizlazi da su prvi radovi na izgradnji objekta u ... i ... započeti 30. ožujka 2005., a da su zadnji radovi obavljeni u prosincu 2008., iz čega se u žalbi zaključuje da su osobito stanovi za koje su kupoprodajni ugovori zaključeni 2006. prodani u tzv. roh-bau izvedbi, isti su također neosnovani. Naime, za pitanje u kakvom su stanju prodani, odnosno kupljeni konkretni stanovi, nije odlučno stanje u kojem su stanovi bili u vrijeme zaključivanja ugovora (nije sporno da su pojedini stanovi prodavani prema projektnoj dokumentaciji jer je, kako to navodi i sam optuženik u svojoj obrani, trebalo namaknuti novac za daljnju gradnju), nego je odlučno što je dogovoreno i u kojem su stanju stanovi bili u trenutku primopredaje.

 

Tako u odnosu na stan iz točke 1. kojeg je optuženik osobno kupio, iz iskaza svjedokinje S. K. proizlazi da je u ugovoru naveden netočan podatak da se radilo o kupoprodaji nekretnine u tzv. roh-bau izvedbi već da se radilo o potpuno izgrađenom stanu, a to je i sama vidjela kada je bila u tom stanu prilikom tehničke kontrole. Navod o potpunoj izgrađenosti stana iz točke 1., ali i stanova iz točaka 4. i 5., potvrđuje i svjedok M. V. koji je bio zaposlen u J. G. d.o.o. Svjedok M. R. čiji iskaz, protivno navodima u žalbi, nije kontradiktoran sam sebi i na čiju istinitost i vjerodostojnost nije od utjecaja činjenica da je i on bio optužen zajedno s optuženikom J. (on je i osuđen za terećena djela presudom na temelju sporazuma), također je bio u optuženikovom stanu (točka 1.) te je potvrdio da je taj stan bio u potpunosti izgrađen, a također je naveo da su i stanovi koje je on kupio za sebe (točka 3.) te za suprugu i kćerku (točka 5.) kupljeni kao potpuno izgrađeni stanovi i kao takvi su i plaćeni, pri čemu je u ugovoru bilo navedeno da se radi o kupoprodaji stanova u tzv. roh-bau izvedbi s nižom cijenom koja je uplaćena na račun trgovačkog društva dok je ostatak cijene isplaćen optuženiku na ruke. Ovaj je svjedok naveo i da je inicijativa za zaključivanje takvih ugovora bila zajednička, pri čemu mu nije poznato koji je motiv imao optuženik za takvo postupanje, a njegov motiv je bio da plati što manji porez.

 

Ni iz iskaza svjedoka N. J., koji je od optuženika kupio stan opisan u točki 1. izreke, ne proizlazi da bi se radilo o neizgrađenom stanu, nego da je kupio gotov stan u kojem je trebalo dovršiti neke radove (terasu), a to je potvrdio i svjedok D. K. koji je bio zaposlen kao vodoinstalater u trgovačkom društvu J. G. d.o.o.

 

I svjedok N. P., koji je sve dogovarao i plaćao vezano za stan H. P. (točka 4.), naveo je da je dogovorio kupnju potpuno izgrađenog stana i da mu namjera nikada nije bila kupiti stan u tzv. roh-bau izvedbi te da je u konačnici i kupio gotov stan koji je platio dijelom na ruke optuženiku. S tim u vezi treba navesti i da su netočni optuženikovi navodi da mu je N. P. dao novac jer da je on osobno dovršavao stan kojeg je kao kupac navedena H. P. To ne proizlazi niti iz iskaza N. P., a niti iz iskaza K. M. koji je radio na dovršavanju radova u stanu kojeg je kupio N. P., a i u stanu kojeg je kupio M. R. i kojemu je za te radove platilo trgovačko društvo J. G. d.o.o. (koje je i prodavalo stanove), a ne osobno optuženik.

 

Niti iz zapisnika o primopredaji stanova iz točke 3. (stan predan u posjed 26. ožujka 2010. - l. 141.) i točke 5. (stan predan u posjed 17. rujna 2009. - l. 156.) ne proizlazi da bi se radilo o preuzimanju nedovršenih stanova, s obzirom na to da se je prigovaralo na to kako su izvedeni pojedini radovi u dovršenim stanovima.

 

Neosnovani su i navodi u optuženikovoj žalbi kojima se upire da nakon tri tehnička pregleda objekta u ... i ... zgrada nije dobila uporabnu dozvolu, što da potvrđuje da stanovi nisu bili dovršeni jer neizdavanje uporabne dozvole znači da zgrada ima tehničkih nedostataka koji su opisani u zapisnicima o tehničkom pregledu koji su dostavljeni uz žalbu, a ne da su stanovi prodavani u tzv. roh-bau izvedbi.

 

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, na temelju potvrde o primitku cijele kupoprodajne cijene u iznosu od 150.000,00 eura koja je izdana i ovjerena 21. veljače 2006., utvrdio da je stvarna cijena stana iz točke 3. kojeg je kupio M. R. iznosila 300.000,00 eura, pri čemu je prva polovica tog iznosa uplaćena na račun trgovačkog društva J. G. d.o.o., a druga polovica na temelju navedene potvrde optuženiku J. na ruke. Naime, u spisu na listu 119. prileži nalog za plaćanje od 15. veljače 2006. iznosa od 1.098,177,60 kuna na račun trgovačkog društva J. G. d.o.o., koji iznos je bio naveden u ugovoru kao cijena stana pa je potpuno nelogično da bi optuženik i svjedok R. uz na ovakav nesporan način obavljenu uplatu, 21. veljače 2006. sastavljali potvrdu da je ovaj iznos uplaćen i to još u eurima. Dakle, i prema ocjeni ovog suda ova potvrda potvrđuje da je uz iznos koji je uplaćen na račun, još 150.000,00 eura uplaćeno optuženiku na ruke, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka R.

 

S obzirom na sve navedeno, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud utvrdio da su svi sporni stanovi (točke 1., 3., 4. i 5.) prodani kao potpuno izgrađeni stanovi, pri čemu je u kupoprodajnim ugovorima neistinito navedeno da se radi o stanovima u tzv. roh-bau izvedbi te je novac naveden u ugovorima uplaćivan na račun trgovačkog društva J. G. d.o.o., a ostatak novca do isplate cijene za potpuno izgrađene stanove uzimao je optuženik J. za sebe osobno, na koji je način na štetu trgovačkog društva J. G. d.o.o. pribavio imovinsku korist, kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Time je, i prema ocjeni ovog suda, počinio kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Stoga nema nikakve potrebe za provođenjem građevinskog vještačenja radi utvrđivanja koji su poslovi i po kojoj cijeni obavljeni na objektima u kojima se nalaze sporni stanovi nakon zaključivanja ugovora o kupoprodaji stanova, kako to neosnovano smatra žalitelj.

 

Na takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije od utjecaja niti pogrešan navod u pobijanoj presudi u odnosu na točku 3. izreke da, između ostalih, i iz iskaza svjedokinje D. S. proizlazi da je optuženik J. počinio kaznena djela koja su mu u toj točki stavljena na teret. Naime, u pravu je žalitelj da iz stanja spisa predmeta proizlazi da ova svjedokinja nije bila zaposlena u trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u vrijeme zaključivanja ovog kupoprodajnog ugovora pa samim time nije niti mogla sastaviti ugovor o kupoprodaji navedenog stana. No, zbog ove pogreške nije i činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su i S. K. i D. S. koje su sastavljale ove ugovore suglasno iskazivale da su ih sastavljale po optuženikovom nalogu, a i sam optuženik u svojoj je obrani naveo da je cijenu u ugovorima određivao on sam.

 

Budući da su ugovori s tako netočno iskazanim cijenama stanova ovjereni kod javnog bilježnika i predani Poreznoj upravi radi plaćanja poreza na promet nekretnina, počinjeno je i kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. jer je optuženik kao i osobe kojima je prodavao stanove (N. J. i M. R. koji su presudama na temelju sporazuma osuđeni zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11.), bio svjestan da unošenjem netočnih podataka o cijeni stanova u ugovor o kupoprodaji, a koji je ugovor temelj na određivanje poreza na promet nekretnina, čini navedeno kazneno djelo.

 

Pritom na takav zaključak nisu od utjecaja optuženikovi navodi u žalbi da je u stanu kojeg je kupio N. J. Porezna uprava sama obavila procjenu nekretnine i nije utvrdila bitna odstupanja od cijene stana navedene u ugovoru (prema podacima u spisu predmeta, protiv osobe iz Porezne uprave koja je bila na procjeni vodi se kazneni postupak upravo vezano za nižu procijenjenu cijenu tog stana), budući da je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da su u odnosu na taj stan sačinjena dva ugovora te da je porez naplaćen na temelju ugovora u kojem je bila navedena znatno niža cijena od stvarno plaćene cijene stana i na koju je cijenu kupac stana N. J. u konačnici u tijeku ovog kaznenog postupka i platio porez na promet nekretnina.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je optuženik J. počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u točki 6. izreke pobijane presude za sebe zadržao upravo iznos od 29.500,00 eura kako je i navedeno u presudi, a ne 16.000,00 eura kako to navodi optuženik u svojoj obrani i sada u žalbi, a i svjedok I. D. prilikom iskazivanja na raspravi. Naime, svjedok I. D. je u istrazi naveo da je doista dogovorena cijena za razliku kvadrata bila 2.000,00 eura po kvadratu te da bi on, s obzirom da je razlika u kvadraturi između starog i novog stana bila 8 m2, trebao platiti još 16.000,00 eura. No, on je u stanu želio nešto skuplju opremu od one koju je nudio optuženik J. pa mu je u prvom navratu isplatio na ruke 25.000,00 eura, a u drugom navratu još 4.400,00 eura o čemu su sastavljene i potvrde, iz kojih je vidljivo da je u njima izričito navedeno da se radi o iznosima danim na ime razlike u površini starog i novoizgrađenog stana u Z., ..., a ne na ime pozajmice. Stoga je kasnije odstupanje u iskazu svjedoka I. D. očito usmjereno na umanjenje optuženikove kaznenopravne odgovornosti i nije ni od kakvog utjecaja na činjenična utvrđenja u odnosu na djelo iz točke 6. izreke.

 

Protivno navodima u žalbi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda i da je optuženik I. J. radnjama opisanim u točki 7. izreke pobijane presude počinio kazneno djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pri čemu već iz njegove obrane proizlazi da je znao da stan u kojem boravi nije u njegovom vlasništvu, nego u vlasništvu trgovačkog društva J. G. d.o.o. u kojem je on imao svojstvo direktora, pri čemu je sa stečajnim upraviteljem navedenog trgovačkog društva M. S. u jednom razdoblju imao sklopljen i ugovor o najmu stana opisanog u točki 7. izreke pobijane presude, što samo potvrđuje činjenicu da je on itekako bio svjestan da stan nije u njegovom vlasništvu. Pritom, osim kroz razdoblje od svega tri mjeseca, za boravak u stanu nije plaćao najamninu, čak niti onu simboličnu koja je bila utvrđena ugovorom o najmu (u iznosu ukupno 625,00 kuna mjesečno), na koji ja način oštetio trgovačko društvo J. G. d.o.o. za iznose najamnine utvrđene u izreci pobijane presude.

 

Premda je u pravu optuženik J. kada u žalbi tvrdi da mu je u stečajnom postupku priznato skoro 4.600.000,00 kuna potraživanja prema J. G. d.o.o. u stečaju, navedena činjenica ne znači da on ima pravo korištenja ovog stana jer niti iz jednog u tijeku postupka provedenog dokaza ne proizlazi da bi optuženiku na ime duga bilo preneseno pravo vlasništva na stan u kojem boravi. Optuženik je uz žalbu dostavio presliku presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. lipnja 2017. broj Ps-112/16-25 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja J. G. d.o.o. u stečaju da se tuženik I. J. iseli iz stana u Z. u ulici ... te da tužitelju isplati iznose najamnine kroz cijelo utuženo razdoblje. Međutim, uvidom u jedinstveni informacijski sustav za upravljanje sudskim predmetima (eSPIS) za navedeni predmet utvrđeno je da je ova presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu od 24. listopada 2018. broj Gž-2306/2017-2 te je u međuvremenu Općinski građanski sud u Zagrebu 16. srpnja 2020. donio presudu i rješenje broj Ps-382/2018-49 kojom je optuženiku I. J. naloženo iseljenje iz navedenog stana i isplata svih dospjelih iznosa najamnine. Potonja presuda u trenutku donošenja ove presude nije bila pravomoćna. Pritom treba napomenuti da se pogrešno u optuženikovoj žalbi smatra da je imovina trgovačkog društva ujedno i optuženikova imovina jer su to različite imovine, čega je i optuženik bio svjestan jer je trgovačkom društvu J. G. d.o.o. davao osobne pozajmice koje mu je to društvo i vraćalo. Stoga je očigledno optuženik bio svjestan da bespravno koristi stan koji nije u njegovom vlasništvu i da pritom ne plaća najamninu, svjesno oštećujući na takav način trgovačko društvo J. G. d.o.o.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika I. J., kako zbog pogrešno, tako i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08-14), jer i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda izvođenje dokaza koje je obrana predložila, a prvostupanjski sud (osnovano) odbio, ne bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje, nego što je utvrđeno.

 

U odnosu na povrede kaznenog zakona u osuđujućem dijelu pobijane presude

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe o stjecaju iz članka 51. KZ/11., a da je pravilno trebao primijeniti odredbe o produljenom kaznenom djelu iz članka 52. KZ/11., na koji način zapravo ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14. No, nije u pravu u navedenom, s obzirom na to da je, i prema ocjeni ovog suda, premda se doista radi o jednakom načinu počinjenja predmetnih djela jer se radi o nalaganju sačinjavanja ugovora o kupoprodaji nekretnina s  neistinitim podacima, prema koncepciji činjeničnog opisa razvidno da optuženik kod svakog pojedinog djela stvara zasebnu namjeru jer u točki 1. prodaje stan sebi osobno, u točkama 3. i 5. (u kojim se točkama ne radi niti o nekretninama na istoj lokaciji niti je vrijeme počinjenja u vremenskom kontinuitetu, a niti optuženik J. u tim točkama ima jednaku ulogu u počinjenju djela) se dogovara s kupcem da se u ugovore unesu niže cijene jer je kupcu to odgovaralo zbog nižeg poreza na nekretnine, dok u točki 4. nije bilo takvog dogovora, nego je samo dio kupoprodajne cijene isplaćen optuženiku J. na ruke, što je on neosnovano opravdavao time da je on osobno dovršavao stan opisan u toj točki. Prema tome, nisu ostvareni svi sjedinjujući elementi da bi se u odnosnu na ova djela primijenila konstrukcija produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11.

 

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19, utvrđeno je da je u odnosu na optuženika I. J. i djela koja su u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude pravno označena kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika jer je te radnje pravilno trebalo pravno označiti kao četiri kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., zbog čega je u tom dijelu zbog počinjene povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14 pobijanu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela.

 

Naime, kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz točaka 1., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude optuženik je počinio tako što je naložio da se u ugovore o kupoprodaju nekretnina, odnosno stanova opisanih u ovim točkama izreke, navede neistinit podatak da se radi o nekretnina u tzv. roh-bau izvedbi sa znatno nižim cijenama od stvarnih cijena po kojima su te nekretnine prodane, s obzirom na to da se radilo o kupoprodaji potpuno izgrađenih stanova. Samim time, takvi kupoprodajni ugovori predstavljaju krivotvorenu ispravu koju je optuženik J. uporabio kao pravu što, samo za sebe, predstavlja kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. Međutim, bez tih radnji, odnosno navođenja lažnog stanja izgrađenosti nekretnine, a posljedično i lažne cijene nekretnine, konkretna zlouporaba uopće se ne bi mogla realizirati. Stoga se opisano krivotvorenje isprave, bez obzira što je tim radnjama ugrožen drugi zaštitni objekt, u konkretnoj situaciji ne može izdvojiti kao samostalno kazneno djelo i nije u idealnom stjecaju s kaznenim djelom iz članka 246. KZ/11., već predstavlja samo jednu od radnji izvršenja kaznenog djela iz članka 246. KZ/11., odnosno radi se o prividnom stjecaju jer je kazneno djelo krivotvorenja službene isprave konzumirano u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Stoga je prvostupanjski sud, proglasivši krivim optuženika I. J. i za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97., na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon, što je, kao što je već navedeno, utvrđeno ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19.

 

Stoga je, u povodu optuženikove žalbe, a po službenoj dužnosti, trebalo prvostupanjsku presudu na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-19 preinačiti u pravnoj oznaci djela te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

 

U odnosu na odluku o kazni, sigurnosnoj mjeri i imovinskopravnom zahtjevu

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, smatrajući da su pojedinačne kazne utvrđene za kaznena djela za koja je optuženik J. proglašen krivim primjerene i podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja, no, izrečena jedinstvena kazna od četiri godine nije primjerena ličnosti optuženika kao ni počinjenim kaznenim djelima u njihovoj ukupnosti, a osim toga je i u nerazmjeru sa zbrojem pojedinačno utvrđenih kazni.

 

Optuženik I. J. u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali i u odnosu na odluku o kazni, no, u dijelu obrazloženja žalbe koji se odnosi na kaznu zapravo obrazlaže povredu kaznenog zakona, zbog čega je odluka o kazni u odnosu na optuženika ispitana sukladno članku 478. ZKP/08-19.

 

S obzirom na to da je optuženik J. sada proglašen krivim u četiri točke za po jedno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. umjesto za po jedno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i po jedno kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97., trebalo je uslijed te odluke, a prema ocjeni ovog suda, i djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe, pobijanu presudu preinačiti i u odluci o kazni.

 

Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, optuženik I. J. je neosuđivan, što mu je cijenjeno kao olakotno, dok mu je, nasuprot tome, otegotnim cijenjena visina protupravno pribavljene imovinske koristi od gotovo pet milijuna kuna.

 

Imajući na umu ovako pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a vodeći računa i o tome da je sada optuženik J. proglašen krivim u četiri točke zbog po jednog kaznenog djela te vodeći računa i o proteku vremena od počinjenja djela, na što optuženik J. ni na koji način nije utjecao, ocjena je ovog suda da je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je sada proglašen krivim u točki 1. izreke primjereno utvrditi kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je sada proglašen krivim u točki 3. izreke, kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, a za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koja je sada proglašen krivim u točkama 4. i 5. izreke, kaznu zatvora od jedne godine za svako djelo, pri čemu treba reći da utvrđene olakotne okolnosti ne opravdavaju izricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za ovo djelo. No, činjenica dosadašnje neosuđivanosti opravdava utvrđivanje kazne bliže minimalnoj kazni propisanoj za ovo djelo, s time da je ovako utvrđenim kaznama učinjena razlika s obzirom na visinu protupravno pribavljene imovinske koristi. Optuženiku su, nadalje, prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazna zatvora od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke, kazne zatvora od 6 (šest) mjeseci za kaznena djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisana u točkama 2. i 3. izreke, za svako djelo, te kazne zatvora od 1 (jedne) godine za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisana u točkama 6. i 7. izreke, za svako djelo, pa je optuženik I. J. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, koja jedinstvena kazna treba biti nešto blaža od one na koju je osuđen prvostupanjskom presudom, s obzirom na činjenicu da je sada proglašen krivim za manji broj djela nego li je to bilo u pobijanoj presudi. No, vodeći računa i o iskazanoj upornosti prilikom počinjenja djela koja se očituje, kako kroz brojnost poduzetih kriminalnih radnji, tako i kroz razdoblje kroz koje su one poduzimane te o visini protupravno pribavljene imovinske koristi, prema ocjeni ovog suda, u konkretnoj situaciji nema mjesta za još blaže kažnjavanje. Naime, ocjena je ovog suda da upravo jedinstvena kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci može utjecati, kako na optuženika I. J., tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

S obzirom na sve navedeno i na činjenicu da je u odnosu na odluku o kazni prihvaćena optuženikova žalba, nije bilo mjesta prihvaćanju žalbe državnog odvjetnika u odnosu na kaznu.

 

Premda se optuženik I. J. ne žali u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti direktora trgovačkog društva koja traje tri godine dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora, i ova je odluka ispitana sukladno članku 478. ZKP/08-19 te je utvrđeno da je, s obzirom na postojanje objektivne opasnosti da bi takvo obavljanje dužnosti moglo poticajno djelovati na optuženika da počini novo kazneno djelo zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, premda više nije zaposlen, u svemu opravdano i zakonito jer će se na ovaj način otkloniti bilo kakva mogućnost njegovog reaktiviranja na takvim dužnostima.

 

Protivno žalbenim navodima optuženika J., pravilno ga je i zakonito prvostupanjski sud obvezao isplatiti oštećenom trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u stečaju na ime naknade štete iznos od 4.982.530,94 kune, koji je iznos prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda optuženik počinjenjem djela opisanih u izreci pobijane presude i pribavio. Naime, nitko ne može zadržati protupravno stečenu imovinsku korist, a s obzirom na činjenicu da je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev upravo u visini protupravno stečene imovinske koristi, trebalo mu je taj iznos u cijelosti i dosuditi i obvezati optuženika da mu taj cjelokupni iznos i isplati. Pritom su osnovano u odnosu na visinu pribavljene imovinske koristi prihvaćeni nalazi i mišljenja vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina te vještaka za knjigovodstvo i financije jer su isti dani objektivno i sukladno pravilima struke i ni na koji način nisu dovedeni u sumnju optuženikovim žalbenim navodima.

 

Optuženik I. J. uvodno ističe da se žali i na odluku o troškovima postupka, no, ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže. No, ovaj je sud utvrdio da je sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08-14 optuženik pravilno obvezan na naknadu troškova postupka, s obzirom na to da je prema zakonskim odredbama koje su vrijedile u vrijeme donošenja pobijane presude prvostupanjski sud optuženika i mogao jedino u trenutku donošenja presude obvezati da nadoknadi troškove postupka, kako je to i učinio. U međuvremenu su se te zakonske odredbe izmijenile, no, ovaj sud nije našao razloga za oslobođenje optuženika J. obveze da nadoknadi troškove postupka jer ova žalbena osnova nije obrazložena. No, ako bi u trenutku izvršenja odluke o trošku optuženik bio u situaciji da zbog lošeg imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove ovog postupka bez da dovede u pitanje svoje uzdržavanje, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08-19 predsjednik vijeća može odlučiti da se optuženika oslobodi dužnosti naknade troškova postupka.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude

 

Pobijanom je presudom optuženo trgovačko društvo J. G. d.o.o. na temelju članka 453. ZKP/08-14 oslobođeno odgovornosti da bi povredom dužnosti pravne osobe na način opisan pod točkom 9.) optužnice bilo odgovorno za kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 3. stavkom 1. ZOPOK, s obzirom na to da prvostupanjski sud nije našao dokazanom odgovornost pravne osobe.

 

Sukladno članku 5. stavku 1. ZOPOK, odgovornost pravne osobe za kazneno djelo temelji se na krivnji pravne osobe.

 

Budući da je ovaj sud utvrdio da odgovorna osoba u pravnoj osobi, optuženom trgovačkom društvu J. G. d.o.o., odnosno optuženik I. J., radnjama koje su u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude opisane kao radnje počinjenja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97., nije počinio navedeno kazneno djelo, nego se u konkretnoj situaciji radi o radnjama kojima se ostvaruju obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., odnosno radnje krivotvorenja su konzumirane kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, to nema osnove za utvrđivanje odgovornosti pravne osobe jer radnje koje joj se stavljaju na teret nisu kazneno djelo. Stoga je u povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti trebalo utvrditi da optužena pravna osoba, trgovačko društvo J. G. d.o.o. u stečaju, na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08-19 nije odgovorno za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 3. stavkom 1. ZOPOK-a. Uslijed takve odluke, žalba državnog odvjetnika podnesena u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona postala je bespredmetna.

 

S obzirom na donošenje oslobađajuće presude u odnosu na optuženu pravnu osobu, na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08-19 trebalo je Republiku Hrvatsku s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom prema optuženom trgovačkom društvu J. G. d.o.o. u stečaju uputiti da ga može ostvarivati u parnici.

 

              Jednako je tako, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-19 u vezi s člankom 31. ZOPOK, odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08-14 te nužni izdaci optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. i nagrada i nužni izdaci predstavnika optuženog trgovačkog društva J. G. d.o.o. padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Sukladno svemu navedenom, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-19 odučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.