- 1 -              II Kž 488/2020-4

Broj: II Kž 488/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog N. R., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog N. R., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku od 30. listopada 2020. broj Kov-17/2020, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 23. studenog 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se žalba okrivljenog N. R. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog N. R., zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. u vezi članka 129. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni N. R. po branitelju, odvjetniku T. M., bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da mu se istražni zatvor ukine, odnosno da se isti zamijeni nekom od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i to, kako one koje se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika propisane člankom 123. stavkom 1. ZKP/08., tako i one koje se odnose na ispunjenje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a za svoju odluku je dao jasne, dostatne i valjane razloge. Također je valjano obrazložio i zašto smatra da se svrha istražnog zatvora u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.

Osporavajući postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, okrivljenik u svojoj žalbi ističe da se činjenični opis i pravna kvalifikacija terećenog mu kaznenog djela temelje na proizvoljnom tumačenju inkriminiranog događaja od strane optužbe, a da je on u svojoj obrani jasno iskazao o okolnostima samog događaja iz kojih da proizlazi da je on postupao u nužnoj obrani, što potvrđuju ozljede koje je zadobio, ali i okolnost da je mjesecima prije inkriminiranog događaja jedini provodio vrijeme s oštećenikom i jedini vodio brigu o njemu.

Međutim, bez uspjeha. Naime, prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora dostatno je postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje se tereti. U konkretnom slučaju, takav stupanj vjerojatnosti proizlazi iz dokaza na kojima se temelji podignuta optužnica prema kojoj je okrivljeni N. R. osnovano sumnjiv zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. Prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora sudovi nisu ovlašteni ulaziti u pitanje vjerodostojnosti i prihvatljivosti dokazne snage izvedenih dokaza. To je, naime, kao i ocjena pravne oznake kaznenog djela prilikom donošenja prvostupanjske presude, zadatak raspravnog suda.

Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da nije ispunjena ni posebna pretpostavka za primjenu istražnozatvorske mjere propisana odredbom članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. te da bi se ista svrha mogla postići i primjenom neke od mjera opreza.

Naime, prema izvatku iz kaznene evidencije (list 83 spisa) okrivljenik je do sada u Republici Hrvatskoj osuđivan u dva navrata, i to zbog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11., na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci (presuda Općinskog suda u Šibeniku broj K-78/15 od 25. travnja 2016.) te zbog kaznenih djela razbojništva iz članka 230. stavaka 1. i 2. KZ/11., krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. i prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11., na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 9 mjeseci (presuda Županijskog suda u Rijeci broj K-11/16 od 16. studenog 20106.). Nadalje, prema izvatku iz kaznene evidencije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (listovi 198 do 199 spisa) okrivljenik je u toj zemlji osuđivan u čak deset navrata zbog raznovrsnih kaznenih djela, kojim prilikama su mu također izricane bezuvjetne kazne zatvora. Prema vlastitim navodima, okrivljenik je već u više navrata izdržavao kaznu zatvora, i to u kaznenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, Republici Srbiji te Crnoj Gori. Uz to je i prekršajno kažnjavan, i to zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (izvadak iz prekršajne evidencije na listu 85 spisa).

Imajući na umu da je on ovdje osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva iz članka 110. KZ/11., i to na štetu svoga susjeda, očito je da ranije osude, za koje je višekratno izdržavao zatvorske kazne, na optuženika nisu utjecale na način da svoje postupanje ubuduće uskladi s pravnim poretkom i suzdrži se od ponovnog upuštanja u ponašanja protivna pravnom poretku, već je ono, naprotiv, progrediralo.

Uz sve navedeno, valja imati na umu i rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja okrivljenika po vještakinji I. Ć., dr. med. spec. psihijatru prema kojima je okrivljenik osoba kod koje već dulje vrijeme postoji poremećeno osobno i socijalno funkcioniranje u čijoj pozadini leže specifične oznake njegove ličnosti, koje su maladaptivne. Kod okrivljenika je naglašen emocionalni rigiditet, izostanak odgovornosti i krivnje, tj. ravnodušnost prema društvenim obvezama, izostanak empatije, tj. bilo kakvog osjećaja za patnju i potrebe drugih, čime u prvi plan stavlja isključivo vlastite potrebe, zatim nedostatak mogućnosti integracije negativnih iskustava i njihova korištenja za pozitivne promjene u vlastitom ponašanju, smanjeno poštovanje socijalnih standarda i vrijednosti, što ga dovodi do sukoba sa zakonom, kao i sklonost uzimanju psihoaktivnih tvari. Prema mišljenju vještakinje okrivljenik je osoba s poremećajem ličnosti pretežno disocijalnih obilježja, kod koje je prisutna i ovisnost o opijatima.

Uzevši, dakle, u obzir brojnost, značaj i međusobnu povezanost svih prethodno izloženih okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da na strani okrivljenika postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja istog ili sličnog kaznenog djela, zbog čega je protiv njega primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nadalje nužna te ujedno za sada jedina prikladna za otklanjanje te opasnosti. Naime, uvažavajući sve prethodno izložene okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani okrivljenika, ni prema ocjeni ovoga suda za sada nijedna blaža mjera nije prikladna za postizanje iste svrhe.

Budući da žalba okrivljenog N. R. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi u istome bila ostvarena koja od povreda na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 23. studenog 2020.